Zastupljenost žena u BiH na mjestima odlučivanja manja od kvotinog zrna

Godinu 2020. globalno određuje pandemija koronavirusa. U Bosni i Hercegovini (BiH) 2020. godinu karakteriše i dvadeset i peta godišnjica od potpisivanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Dejtonski mirovni sporazum). Dejtonski mirovni sporazum je okončao konflikt, formirao BiH kakvu danas poznajemo, BiH sa svim njenim entiteima, distriktom i kantonima, BiH koju dijelimo i brojimo po pravilu trećina i ostalih. Aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma je Ustav BiH, najviši pravni akt države BiH, dokument koji treba biti temelj i garancija ljudskih prava svih građanki i građana BiH, u čijem donošenju nije učestovala niti jedna žena i koji je izvorno napisan na engleskom jeziku.

Dva mjeseca prije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, održana je Četvrta svjetska Konferencija o ženama. Na ovoj Konferenciji je usvojena Pekinška deklaracija i platforma za akciju, jedan od najznačajnijih dokumenta u oblasti ljudskih prava žena. Član 13 Pekinške deklaracije i platforme za akciju glasi: ”Uvjerene smo da: je davanje većih ovlasti ženama i njihovo puno učešće na osnovi ravnopravnosti u svim sferama društva, uključujući i učešće u procesu donošenja odluka i strukturama vlasti, od osnovne važnosti za postizanje ravnopravnosti, razvoja i mira”. Samo mjesec i pol kasnije, tokom trajanja mirovnih pregovora u vojnoj bazi Dayton u Sjedinjenim Američkim Državama, od 1. do 21. novembra 1995, žena nisu bile prisutne u pregovaračkom timu BiH, žene nisu bile ni te koje su 14. decembra 1995. godine u Parizu potpisale Dejtonski mirovni sporazum, bile su u potpunosti isključene iz ovog procesa.

Rezultati prvih višestranačkih Opštih izbora u BiH, koji su održani 1996. godine pokazuju da su žene skoro u potpunosti ostale isključene i uskraćene za svoj glas pri odlučivanju u tijelima vlasti. U Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH (PD PSBiH) izabrano je 2.3%, žena, u Narodnu Skupštinu Republike Srpske (NSRS) izabrano je 2.4 % žena, a u Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH (PD PFBiH) izabrano je 5% žena.  Godine 1998. u OSCE-ova Privremena izborna pravila uvodi se “ženska kvota”, prva takva u BiH, koja je podrazumijevala da na izbornim listama bude najmanje 30% žena, ujedno se uvodi se i sistem zatvorenih izbornih lista. Ženska kvota donosi pozitivne promjene, u PD PSBiH biva izabrano 30.2% žena, u NSRS 22.9% žena, a u ZD PFBiH 14.95% žena[1].

Sa dolaskom dvadeset i prvog vijeka, dolazi i uspostavljanje pravnog okvira za rodnu ravnopravnost u BiH, uključujući i rodnu ravnopravnost u procesu donošenja odluka i učešća u tijelima vlasti.  Godine 2000. BiH je usvojila UN-ovu Rezoluciju 1325, Žene mir i sigurnost, koja stavlja fokus na činjenicu koja je potpuna suprotnost potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma i pregovorima koji su mu prethodili. Žene, mir i sigurnost ukazuje na to da su pitanja mira i sigurnosti neraskidivo povezana sa ravnopravnim učešćem žena i muškaraca u procesima mirovnih pregovora, izgradnje mira, transformacije konflikta, ali i ravnopravnog učešća na svim mjestima donošenja odluka. Nakon dugotrajnog zagovaranja ženskih nevladinih organizacija i aktivistica 2003. godine usvojen je Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH (ZoRS BiH), koji garantuje ravnopravnost spolova u svim oblastima života, uključujući i javni život. U članu 20 ZoRS BiH garantuje ravnopravnu zastupljenost od minimum 40% manje zastupljenog spola na svim mjestima odlučivanja.

Prilikom izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH, isti biva usklađen sa ZoRS-om BiH, te uvodi obaveznu kvotu od 40% manje zastupljenog spola na svim izbornim listama. Da bi se izbjegla praksa da se 40% predstavnika_ca manje zastupljenog spola nađe na dnu liste, Izborni zakon uvodi i obavezu redanja kandidata_kinja manje zastupljenog spola na tačno određenim mjestima na listama, najmanje jedan_a kandidat_kinja manje zastupljenog spola među prvo dvoje na listi, dva kandidata_kinje manje zastupljenog spola među prvih petero na listi i tri kandidata manje zastupljenog spola među prvih osmero na listi… U praksi se poštuje obaveza minimane zastupljenosti od 40% manje zastupljenog spola na zbornim listama, kao i obaveza redanja kandidata_kinja manje zastupljenog spola na tačno određenim mjestama na izbornim listama, jer inače Centralna izborna komisija ne prihvata liste. Međutim, žene rijetko budu nositeljice liste, na posljednjim Opštim izborima 2018. godine, bilo je tek 16% nositeljica listi, a upravo nositeljica ili nosilac liste ima najveće šanse da bude odabran_a u tijelo vlasti.

Ženske nevladine organizacije, aktivistice i aktivisti za ljudska prava žena, uložile_i su dugogodišnje i velike napore da podižu svijest javnosti o značaju učešća žena na svim mjestima odlučivanja. Kako od znanja sve počinje, uložen je veliki trud nevladinog sektora u pokretanje različitih edukativnih programa u oblasti rodne ravnopravnosti, političke participacije i ženskih ljudskih prava za političarke i političare, aktivistice i aktiviste, predstavnice i predstavnike institucija, ali i sve druge zainteresovane. Cilj ovih edukacija, pored znanja i osvještavanja, bio je stvaranje partnerstava i saradnje nevladinog sektora i predstavnika_ca političkih stranaka, institucija i vlasti, sa konačnim rezultatom ostvarenja slova zakona u praksi – da tijela vlasti u BiH zaista i oslikavaju stvarnu sliku društva, da za 50,9 % žena koliko ih živi u BiH, u parlamentima, opštinskim vijećima i vladama ne govori tek njih 20-ak %.

Pored edukacije i podizanja javne svijesti, aktivistice i aktivisti su pripremale_i konkretne zakonske amandmane i organizovale_i i značajne zagovaračke akcije, koje su obuhvaćale aktivnosti i uključivanje ljudi iz cijele BiH. Godine 2016. na sjednici PD PSBiH svoj put do zastupnica i zastupnika pronašli su amandmani na Zakon o Vijeću ministara BiH, koji su predviđali obaveznu kvotu od 40% manje zastupljenog spola pri imenovanju Vijeća ministara BiH, ali i amandmani na Izborni zakon BiH, koji su predviđali obaveznu kvotu od 50% za sve izborne liste uz naizmjenično redanje kandidata_kinja. Ovi amandmani su predloženi kao jedini garant ravnopravnog učešća žena Bosne i Hercegovine tamo gdje se donose najvažnije odluke za sve nas, u parlamentima BiH i u Vladi BiH. Ova inicijativa je bila pokretačka snaga za cijeli nevladin sektor u BiH, aktivistice i aktivisti su slale_i pisma svim zastupicama_ima u Parlament, organizovani su protesti ispred Parlamenta, ženske nevladine organizacije su se osjećale osnaženim i uključenim. Nažalost amandmani nisu usvojeni, kao i tada, tako i danas, žene su u parlamentima BiH zastupljene u omjeru od nekih 23%, što je daleko ispod zakonom garantovane minimalne ravnopravne zastupljenosti od 40% manje zastupljenog spola, ili stvarne zastupljenosti od 50,9 % žena koliko ih živi i značajno doprinosi razvoju bosanskohercegovačkog društva.