Vremenska prognoza Stanje na putevima Kursna lista

Vujošević: Volio sam mnoge, a Dalipagića posebno

profimedia-0178036866
Belgrade's head coach Dusko Vujosevic attends the Euroleague basketball match Nanterre vs Partizan Belgrade on November 28, 2013 at the Halle Georges Carpentier in Paris. Nanterre won 62-61., Image: 178036866, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, AFP

O Dušku Vujoševiću se manje – više sve zna. Najuspješniji je trener Partizana, bio je predsjednik JSD Partizan, a sad je na mjestu selektora BiH. Rođen je u Podgorici, ali se sa porodicom ubrzo preselio u Beograd.

Ima bogatu trenersku karijeru. Vodio je mlađe selekcije Partizana, OKK Beograda, bio u zemunskoj Mladosti. Već sa 27 godina postao je trener prvog tima crno – belih i odmah počeo da niže trofeje od prvaka tadašnje Jugoslavije, nacionalnog i Kupa Radivoja Koraća. Oprobao se u Španiji i Italiji…po povratku u zemlju trenirao je Đetiće i beogradski Radnički. A potom je uslijedila dominacija sa Partizanom. Uzeo je deset titula i po četiri nacionalna Kupa odnosno prstena u ABA ligi.

Sa CSKA postao je prvi trener koji je dobio neki NBA klub na tlu Amerike. Bio je selektor Srbije i Crne Gore, ali i samostalne Crne Gore. Za ostvarene rezultate dobio je i nagradu “Aleksandar Gomeljski” kao najbolji trener Eurolige.

– Kao dječak trenirao sam i džudo, ali moram priznati vrlo kratko. Potom sam se fokusirao na košarku. Krivac za moju posvećenost košarci je duh tog vremena! Bila je izuzetno, izuzetno popularna. Volio sam mnoge igračke veličine, ali nekako bih na posebno mjesto stavio Dražena Praju Dalipagića, rekao je za Mozzart.

Ko vam je bio sportski uzor, idol, u tinejdžerskim danima?

– Uzor? Pazite bilo je velikih autoriteta, ali jedan je Profesor Aleksandar Aca Nikolić. Nema tu mnogo da se pojašnjava zašto.

Koji sportski klub nosite u navijačkom srcu?

– Naravno, Partizan.

Sportski događaj koji je ostao u sjećanju i koji ćete pamtiti cijelog života?

– Bilo je puno košarkaških predstava za pamćenje. Ipak, izdvojio bih jedno finale ABA lige. Pogađate, 25. april 2010, Zagreb, i meč sa Cibonom. Trojka Dušana Kecmana 0,6 sekundi prije kraja meča, sa velike udaljenosti i novi prsten. Sve je bilo specifično, utakmica, atmosfera, već smo se pomirili sa porazom i bili tužni, a onda nevjerovatan pogodak i neizmjerna sreća. Od očaja do prevelike radosti. Pamtit će se…