FakTTest

Franjo Šarčević

Čovićeva i HDZ-ova politika do posljednjeg čovjeka

29/03/2019

HDZ-u nikad nije bilo jasno šta su granice teritorije koje smatra svojim. Hrvati u Konjicu i Bugojnu bili na svakoj mapi «Herceg-Bosne». Praljak je u siječnju 1993. u Mostaru pred Brunom Stojićem rekao: 'Vareš je muslimanski, s tim se morate pomiriti.'“

Na nečemu što se zvalo IV. sabor Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (šta li je to zapravo, udruga građana?) a održalo se 27. ožujka ove godine u Mostaru, predsjednik HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora Dragan Čović rekao je jednu rečenicu koja je istovremeno i dijelom tačna i opasno lažna. Tačna je dijelom u svom elementarnom značenju, izolirana iz društveno-političkog okvira i historije, jer taj dio iskazuje jedan logički ipak istinit sud. Lažna je da lažnija ne može biti u svim implikacijama i interpretacijama koje podrazumijeva, u onome što se njome zapravo htjelo poručiti.

Sve druge rečenice koje je Čović izgovorio na tom događaju su dio standardnog folklora u svim takvim nastupima i ovaj put im nećemo posvećivati pažnju; dovoljna je ona jedna.

A o kojoj se to rečenici radi?

Čović je, naime, izvještavaju na službenoj stranici HDZ BiH, a prenose mnogi mediji, naglasio kako je na prostorima gdje žive Hrvati i gdje je djelovala ova zajednica, hrvatski narod se i očuvao, suveren i jednakopravan, te nastavio kao potvrdu teze: „Za ona područja gdje nismo mogli organizirati ovaj sustav, imali smo progone, izgnanstva i težak povratak, i danas su ta područja prazna i oslobođena djelovanja hrvatskog nacionalnog interesa“. (Ovu formulaciju vrijedi još jednom ponoviti: oslobođena djelovanja hrvatskog nacionalnog interesa. Probajte to ponoviti više puta.)

Nije prvi put da se ova teza iznosi, i ranije se od različitih predstavnika nekih političkih stranaka i organizacija moglo čuti da tamo gdje nije bilo Hrvatske zajednice i(li) Republike Herceg-Bosne (HB), nije ostalo ni Hrvata, iz čega su odmah zaključivali da bez Hrvatske zajednice i(li) Republike Herceg-Bosne (HB) ne bi bilo Hrvata.

Istina je da su Hrvati od rata do danas prisutniji i važniji faktor u onim dijelovima BiH koji su činili jezgru HB-a. Ali to ne implicira ono što se tom rečenicom rečenom iz usta bilo kojeg Čovića zapravo kazuje i onda kad ona nema nastavak. Naime, u mnogim dijelovima koji su bili obuhvaćeni Herceg-Bosnom (ovdje je odmah problematična riječ „obuhvaćeni“, jer u HDZ-ovoj herceg-bosanskoj politici zapravo nikada nije ni bilo do kraja jasno ni šta su granice ni teritorij koje smatra svojim), Hrvati su spali na ostatke ostataka. Koliko je, primjerice, danas Hrvata u Konjicu i Bugojnu koji su bili na svakoj mapi Herceg-Bosne, čime ih je ona usrećila i koliko ih je uspjela obraniti? Šta tek reći za Hrvate u općinama poput Vareša?

Tu u Varešu, primjera radi, Hrvati su prije rata činili najveći procenat stanovništva, ali je ispao iz herceg-bosanskih kalkulacija. Prvi predsjednik HDZ Vareš, A. Pejčinović, u dokumentu koji je napisao 18. ožujka 1994., pored ostalog je rekao: „Glavni stožer HVO u Mostaru na čijem se čelu tada nalazio general Praljak, nije pridavao nikakav značaj Hrvatima Vareša. Čak mi je general Praljak u siječnju 1993. u Mostaru pred Brunom Stojićem rekao: ‘Vareš je muslimanski, s tim se morate pomiriti.'“ Zatim: „Kao član stranke HDZ i njen predsjednik u Varešu, dakle legalno izabrani predstavnik hrvatskog naroda, ne mogu se nikako složiti s politikom koja se kreira u Hercegovini odnosno u Zagrebu. Optužujem hrvatsku politiku na najvišoj razini za izdaju hrvatskih interesa u Srednjoj Bosni, posebno u mom Varešu. Sada su mnoge stvari jasnije i oko pada Travnika i Kaknja. Sve je rađeno po smišljenom scenariju.“

Žrtvovanje bosanskih Hrvata, onih koji su bili na rubu Herceg-Bosne ili nisu bili njome obuhvaćeni, poznata je i dokumentirana stvar. Gore citirano svjedočanstvo samo je jedno od mnogih. Iskorjenjivanje značajnog dijela bosanskih Hrvata i njihovo stjerivanje u ono što će na kraju ostati od Herceg-Bosne, uključujući i novostvorena sela u Hercegovini znakovitog naziva Šuškovo i Bobanovo, nazvano je „humanim preseljavanjem“ i o tome je puno svjedočanstava i dokaza. Letci koji su krajem rata dijeljeni po mnogim bosanskim mjestima u kojima su živjeli Hrvati, a u kojima ih se pozivalo da napuste svoje zavičaje i presele se tamo gdje „već funkcionira civilna vlast HRHB“, samo su jedna od ilustracija. Cjelokupna „filozofija“ i praksa tuđmanovsko-šuškovsko-bobanovskog odnosa prema Bosni i Hercegovini – pomognuto zvaničnom politikom i vojskom bosanskih Srba i onim značajnim dijelom bošnjačke civilne i vojne politike koji se provodio iza podne – vodila je tome da izvan uže Herceg-Bosne nestane većina Hrvata.

Odnos politike koja je stajala iza tog projekta prema drugima, nehrvatima, tek je posebna priča, no mnogo puta ispričana, odavde do Nizozemske. Bilo kakvom kritičkom ili bar diferenciranom odnosu prema tom dijelu prošlosti i njezinog naslijeđa koji bi došao od dominantne politike, ne možemo se nadati.

To su stvari koje od raznih današnjih Herceg-Bosanaca i Čovića nećete čuti. Čuje se zato cinično izvrtanje, miješanje uzroka i posljedica, sažeto u jedan lažan sud koji se ponavlja od početka: da je Herceg-Bosna bila (i ostala) zaštitnik hrvatskog naroda u BiH. Na tom mitu HDZ-ova politika odlučila je, izgleda, nastaviti upravljati bosanskohercegovačkim Hrvatima – do posljednjeg čovjeka. Zahvaljujući toj politici i njoj komplementarnim politikama iz dva veća konstitutivna naroda, naša zemlja teško se može nadati skorom izbavljenju iz mentalnog stanja rata, izlasku iz začaranog kruga laži, autoviktimizacije, demoniziranja drugog i histerije koja nikada ne prestaje, nalazeći uvijek iste povode. Nadajmo se da će jednom svanuti dan kada više neće biti ni povoda da se pišu ovakvi sumorni tekstovi.


“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje online magazina Fokus.ba, već isključivo autora.“

Komentari

Autor: Franjo Šarčević

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.