Kultura

Knjiga.ba

Knjiga sa CD-om “Bosnom hodim” autora Josipa Pejakovića najtraženiji naslov u novembru

01/12/2020

Predstavlja i predložak za predstavu u kojoj autor na svoj prepoznatljiv načini zbori o Bosni, ne samo takvoj kakva je danas u svojoj nikakvosti, nego i o onoj prošloj i budućoj kakvu sanja

Josip Pejaković je jedna od umjetničkih veličina čiju karijeru je umnogome definisala zemlja Bosna. Od monodrame „On meni nema Bosne“ do brojnih uloga u serijama i filmovima, Josip Pejaković je uvijek pronalazio put da lik običnog čovjeka Bosanca, donese pred publiku na pravi način. Tako je i sa knjigom za koju u recenziji Esada Bajtala, kraća, strofično oblikovana kaza (kazivanje u stihu) „Bosnom hodim“, po autorovoj zamisli samo je uvod u knjiško koričenje njegovog cjelokupnog dramskog opusa koji priprema za štampu. A ujedno, predstavlja i predložak za predstavu u kojoj autor na svoj prepoznatljiv načini zbori o Bosni, ne samo takvoj kakva je danas u svojoj nikakvosti, nego i o onoj prošloj i budućoj kakvu sanja, zagovara i javno-scenski brani već decenijama.

Naša lista najtraženih naslova u našoj knjižari u mjesecu novembru:
01. Bosnom hodim + CD
02. Dunjaluk
03. Sretna žena
04. Budni u pet (i vaš je čitav svet)
05. Didaktika
06. Opća pedagogija
07. Sufara sa DVD-m
08. NTC sistem učenja – Kako stimulisati razvoj inteligencije kroz igru
09. Okruženi idiotima – Fenomenalan vodič za razumevanje onih koje je teško razumeti
10. NTC 1 – IQ deteta briga roditelja, Predškolski uzrast 3-7

PREDSTAVLJAMO

Adis Ahmethodžić – Dunjaluk

Zimus, u haremu džamije Gazi Husrev-bega, stajao sam i gledao put Sahat kule. Sve sam brige dunjaluka nosio sa sobom, i sam samcijat na cijelome svijetu, pitao se kuda ću sa sobom dalje. Skupilo mi se, i vlastitih grešaka i nepravde ljudi, i sitnih bolesti i slabosti duše, pa me stislo oko tanka vrata, i nikako da pusti da udahnem dah.

Nisam dokučio i nikad neću, šta je to iskrivljeno u prirodi ljudi, pa samo tuđe krivnje računaju i broje, i sebi praštaju a drugima jok? I koji to strah, koja praznina, vazda u drugog upire prstom? Kako, upitam se? Zar nema u nama ni mrva skromnosti, pa da nekad i sebi pripišemo krivnju? Ili se jedino tako zaspati može, drugom da se prišije i što je naše?

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.