Priča o monstrumu koji je silovao više od 1000 dječaka

Carl Panzram, tetovirani visoki div ledeno sivih očiju, 1920-ih godina je krenuo brodom prema Angoli kako bi radio kao pomorac.

Nakon što je došao u Lobito zaljev, unajmio je nekoliko lokalnih vodiča da ga odvedu u lov na krokodile. Ali pritom je imao drugi plijen na pameti.

Naime dok su se kanuom spuštali niz rijeku, upucao je svakog člana posade, te ih je jednog po jednog bacao izgladnjelim krokodilima.

To je tek jedan u nizu zločina, uključujući i 21 ubistvo i više od 1.000 silovanja mladih dječaka i muškaraca, koje je Panzram priznao da je počinio.

Za razliku od lukavih ubojica poput Teda Bundyja ili Rodneyja Alcale, Panzram je ostao brutalno iskren do kraja: “Za sve te stvari, nije mi nimalo žao. Mrzim cijeli prokleti ljudski rod, uključujući i sebe”, stoji u autobiografiji koju je napisao u zatvoru.

Stručnjaci koji su ga proučavali, potvrdili su da je zaista riječ o zloj osobi čiji korijeni zla sežu u djetinjstvo.

Batine i silovanja kao oblik kažnjavanja

Rođen je 1891. godine u siromašnoj porodici u Minnesoti, a otac ih je napustio kad je Carl imao osam godina. Ubrzo nakon toga je zbog niza provala dječak završio u popravnoj školi ‘Crveno krilo’ koja je Panzrama odučila dovesti u red na sadističke načine.

Kažnjavali su ga tako što su ga tukli i silovali, zbog čega je zaključio da je cijeli svijet “usrana rupa i da će otići u svijet i opustošiti ga!”.

Nakon što je završio školu, proveo je nekoliko godina spavajući na teretnim vozovima.

Carl Panzram

Tokom jedne vožnje silovala ga je skupina ljudi koji su ga ostavili “tužnog i bolesnog, ali i mudrijeg nego prije”, napisat će poslije Panzram.

1915. godine proputovao je kroz Idaho, Kaliforniju i druge države uz rijeku Columbiju, ostavljajući za sobom spaljene građevine, mnoštvo opljačkanih mjesta i brojne silovane dječake i muškarce.

Otprilike u isto vrijeme, osuđen je na sedam godina zatvora u Oregonu zbog provale. Kako bi ga dodatno kaznili, čuvari su ga objesili i ostavili da satima visi, zatim su u njega uperili cijevi s vodom, te su ga sedmicama držali u samici u kojoj se hranio samo žoharima.

Nakon što je pobjegao 1919. godine, počinio je i prva ubistva.

U New Yorku je unajmio mornare da rade na jahti koju je ukrao. Uspavao ih je uz pomoć alkohola i zatim upucao. Svu desetoricu.

Uskoro nakon toga se uputio za Angolu gdje je silovao i ubio jednog dječaka prije nego je krenuo na krokodilsku ekspediciju.

Godinu dana poslije sakrio se na brodu u Lisabonu, samo da bi otkrio da ga traži policija koja je znala za njegove zločine u Africi. Tako da je ubrzo nakon toga brodom krenuo nazad za SAD.

U zatvorima uvijek ista priča

1928. godine uhapšen je zbog serije provala, te je završio u zatvoru u Washingtonu. Nakon što je upravitelj zatvora shvatio da je Panzram pokušao pobjeći, čuvari su mu stavili lisice i tukli su ga do besvijesti.

26-godišnji čuvar Henry Lesser se sažalio i dao je Panzramu jedan dolar da si kupi hranu i cigarete.

“Niko prije toga nije bio dobar prema njemu u životu”, izjavio je John Borowski koji je 2012. režirao dokumentarni film ‘Carl Panzram: The Spirit of Hatred and Vengeance’.

https://youtu.be/y2GY1H6tbnY

Tokom vremena Carl i Henry su postali prijatelji. Henry mu je svakog dana ubacivao olovku i papir u ćeliju, te ga je uvjeravao da mora napisati svoju životnu priču.

Panzram je osuđen na 25 godina zatvora u Kanzasu. Ali ondje je brzo ubio nadzornika u praonici, Roberta Warnkea sa željeznom šipkom, zbog čega mu je kazna po hitnom postupku preinačena u smrtnu.

Odbio je pomoć aktivista za ljudska prava, te je nakon godina zlostavljanja ovo bio oblik samoubistva, izjavio je Borowski.

Lesser je sačuvao sve što je Panzram napisao, iako niko nije želio objaviti tako detaljne, sadističke opise.

Tek je 1970. godine objavljena autobiografija pod nazivom ‘ Killer: A Journal of Murder’.

Mnogi su se iznenadili kako je sjajno pisao, kao i njegovom inteligencijom i stvarima za koje je bio sposoban, piše Ozy.

Uz to što njegova autobiografija može pomoći kriminalistima da bolje razumiju kako funkcionišu mozgovi ljudi poput Panzrama, njegova priča može svima poslužiti kao lekcija, da ne bismo u budućnosti stvorili još čudovišta poput njega, te da sve ljude, prije svega, slušamo.