Prošlo je 10 godina od smrti legendarnog “Điđimilovića”

Prošlo je deset godina od smrti glumačkog velikana Vanje Dracha, koji je 6. septembra izgubio bitku s rakom pluća. Njegova udovica, Tea Drach (85), nedavno se prisjetila dana kada su mu dijagnosticirali opaku bolest. Nije htio priznati da je bolestan, piše zagrebački 24sata.hr.

– Počeo je kašljati i kad su otkrili da je to rak pluća i bronhija, otišao je. U samo četiri mjeseca. Ja sam ga natjerala da ide doktoru. On se nije dao, govorio je da će proći. Nije bio nemoćan, tek je pred kraj oslabio. Nije se ni žalio. Bio je prepametan da ne bi znao što mu je. Kad je čuo dijagnozu, znao je da je gotov. I mama i tata su mu umrli od raka. Cijela familija. Imao je u glavi da će se to i njemu dogoditi – rekla je.

Njih dvoje su u braku dobila sina Sašu. Tea priznaje da joj najteže uoči godišnjica Vanjina odlaska. Tad sve proživljava ispočetka i bude joj teško.

– Ostarjela sam, nije mi više lako putovati. Prije pet godina vozom sam išla u Vinkovce. Ujutro sam ustala u pet sati da stignem na prvi voz. Tad su me opljačkali. Vidi se da sam nakupila godina, da je mene lako srediti – prisjetila se Tea te neugodnosti.

Inače, Vanja Drach je u mladenačkim danima zbog glume napustio studij medicine. Diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti 1956., a bio je učenik poznatog reditelja Branka Gavelle kojeg je oduševljavao iznimnim talentom. Dvije godine igrao je u “Gavelli”, a onda je prešao u HNK Zagreb.

Od 1975. djeluje kao slobodni umjetnik, a pet godina kasnije vraća se u HNK. Drach se istakao ulogama u antičkim dramama, Shakespeareovim tragedijama i Moliereovim komedijama te interpretacijama likova Miroslava Krleže. Uz pozorišne uloge, odigrao je više od dvadeset uloga u filmovima različitih žanrova (‘H-8’, ‘Carevo novo ruho’, ‘Za sreću je potrebno troje’..).

Učestvovao je u televizijskim serijama poput ‘Kapelskih kresova’, ‘Gruntovčana’ te ‘Lud, zbunjen, normalan’, a desetljećima je sarađivao i u dramskom programu Hrvatskog radija. Drach je 1994. dobio nagradu Tito Strozzi, a 2005. nagradu Vladimira Nazora za životno djelo. Prije smrti pripremao se za ulogu u predstavi ‘Barbelo, o psima i djeci’ u Gavelli.