Sergej Barbarez, kapiten bh. nogometne reprezentacije i HSV-a, lider je od glave do pete, svejedno da li na terenu ili van njega. Za Start govori o dosadašnjoj karijeri, Veležu, prvim i jedinim do sada puštenim suzama na terenu, humanitarnom radu, kladionicama…
Mostarac, rođen 17. septembra 1971. godine, u dosadašnjoj karijeri igrao je za Velež, Union Berlin, Hannover, Hansu, Borussiju (D). U 150 bundesligaških utakmica do sada, na svakoj trećoj bio je strijelac. Oženjen Anom, otac dva sina.
Vaša majka i pokojni otac su bili sportisti. Koliko Vam je to odredilo profesionalni put?
Sigurno da je to dosta uticalo na mene. Majka se dugo bavila rukometom, otac je također dugo igrao nogomet. Onda smo se sestra i ja podijelili, ona je počela igrati rukomet, a ja nogomet. Ali, da ne bude zabune, ja nisam imao nikakav pritisak od roditelja, moj izbor je bila moja želja.
Veći uspjeh od titule
Najveći uspjeh u karijeri?
Uspjehom ne smatram samo titule nego i napredak. Za mene je uspjeh to što sam iz 4. lige dogurao da jednog dana postanem najbolji strijelac Bundeslige. To je za mene veliki uspjeh. Uz to, dostigao sam i kontinuitet u kvalitetu, što je jako važno. Ovo će biti moja deveta sezona u Bundesligi. To je meni veći uspjeh nego titula, recimo 1992. godine kada sam sa Hannoverom osvojio Kup Njemačke.
Koji Vam je sportski poraz najteže pao?
To je svakako meč protiv Danske. To nije bio rezultatski poraz, ali je bio veliki poraz za sviju nas. Bez ikakvih razmišljanja.
Igrali ste za dosta klubova, koji je najviše ostavio traga?
Mislim da je to Union Berlin u kojem sam tri sezone igrao u 3. ligi, ali to je klub koji me izbacio na površinu. Iako je to bila 3. liga, tu sam počeo da stvaram ime u Njemačkoj, ljudi su me počeli primjećivati.
Postoji li klub za koji želite nastupiti jednog dana?
Ne.
Postoji li klub za koji ne biste igrali?
Da nekoga mrzim? Ne. Naprimjer, ja sam u Dortmundu tokom dvije godine imao loš period. Imao sam dosta problema, ali imao bih toliko hrabrosti da kažem kako bih opet igrao za taj klub.
Frank Pagelsdorf je trener koji je u Vašoj bundesligaškoj karijeri imao znatan uticaj. Ko je još ostavio traga na Vašem sportskom razvoju?
Sigurno da je Pagelsdorf jedan od najzaslužnijih jer mi je on bio trener u četiri kluba. Uvijek ističem i Lina zato što sam kod njega, drugu godinu u Rostocku, napravio veliki pomak u Bundesligi. To najbolje pokazuje činjenica da je od 17 klubova iz Bundeslige njih deset bilo zainteresirano za mene. Njih dvojica su me, naravno uz moj trud i rad, dovela na ovu poziciju gdje sam danas.
Čovjek koji mrzi nepravdu
Nogometni uzor?
Bili su to Tuce, Kajtaz i ona njihova Veležova generacija. Ako sam sada u tim godinama kada ljudi mene smatraju za uzor.
Sergej Barbarez na terenu…?
Emotivan, čovjek koji uvijek želi pobijediti i koji mrzi nepravdu.
A u privatnom životu?
Mogu da budem jednostavan i nejednostavan, zavisi s kakvim ljudima imam posla. Pokušavam jednostavno da živim. Porodičan sam čovjek koji voli svoje prijatelje.
Šta mislite o namještenim utakmicama?
Srećom, nisam nikada bio u toj ulozi, niti u klubu gdje se to dešavalo, pa ne mogu konkretnije ništa da govorim. Sigurno je, međutim, da je to najveće zlo u sportu.
Znači li to da u Bundesligi nema namještenih utakmica?
Mogu to sa sigurnošću da potvrdim.
Više koristi glavu na utakmici
Koliko pretrčite za vrijeme jedne bundesligaške utakmice?
To mi nikad niko nije mjerio, a uvijek sam želio da to saznam.
Da li pripadate grupi ljudi koja na utakmici pretrči više ili manje?
Recimo da pripadam grupi ljudi koja više koristi svoju glavu na utakmici.
Koliko smršate za 90 minuta na terenu?
Ma nemam ja šta smršati… (smijeh). Kada igramo utakmice u augustu i septembru, na terenu je preko 40 stepeni. To su veliki problemi za igrače i moguće je da pojedinci izgube koji kilogram.
Situacija u Veležu
Kako ste primili vijest da se Velež ove sezone nije vratio u Premijer ligu?
Žalosno. Nisam baš redovno sve to pratio, ali uvijek kada sam pitao bili su prvi, i sve su prokockali u zadnje dvije utakmice. Žalosno je to, za ovaj grad, za te momke… ali, tu se ne može ništa promijeniti, ide se dalje.
Kakva je bila Vaša reakcija na vijest da je napustio društvo najboljih nakon punih 50 godina?
To je nešto najgore što se moglo desiti klubu sa takvom tradicijom.
Mislite li da je klubu u kojem ste ponikli mjesto na stadionu pod Bijelim brijegom?
Ja bih volio. Međutim, manje sam upoznat kakva je situacija u gradu i koji se ljudi pitaju. Sigurno je da bih volio da se to desi.
Ko treba riješiti taj problem?
Ja ne znam ko je to zabranio. Ti koji su zabranili trebali bi to i da riješe.
Veležova generacija koja je igrala najljepši nogomet?
Rekao sam ko su mi bili idoli i njih znam, njih sam upamtio. Za mene je to bilo nešto veliko. Stajati iza gola, njima skupljati lopte, već tada sam bio ponosan kao niko. Dosta sam čuo i gledao starih snimaka kako su igrali Slišković, Bajević, Vladić, Marić… O njima kao igračima sam čuo sve najbolje i za njih mnogi kažu da je to nešto najbolje što je Velež ikada imao.
Halilhodžić ili Bajević?
Oba. Nemoguće je dijeliti ih.
Kakav je osjećaj nositi kapitensku traku nacionalne selekcije?
To je teško opisati. To je nešto fenomenalno što ja nikada nisam mogao zamisliti ni sanjati. Nije mi samo čast predvoditi jedanaest ili osamnaest igrača nego predstavljati svoju državu.
Ko je u reprezentativnoj svlačionici najšaljiviji, zadužen za dizanje atmosfere?
Ima nas tu dosta. Malo prednjači Bulend Biščević i, kada je s nama, Samir Muratović. Atmosfera u reprezentaciji je super i uvijek sam rado dolazio na pripreme i utakmice, baš zbog te atmosfere.
Vratimo se Danskoj. Kako ste podnijeli taj neriješen rezultat?
To je bilo prvi put u životu da sam zaplakao zbog nogometa. Kada sam gledao utakmice sa Evropskog prvenstva, svaku večer sam sanjao tu utakmicu protiv Danske i razmišljao kako smo sve to propustili.
Arhiva Infobiroa/ Razgovor je napravio novinar D. Mehmedović 27.07.2004. godine
