Karadžić još 1971. godine najavio da će Sarajevo “gorjeti kao tamjan”

Poezija je oduvijek smatrana profinjenom umjetnošću i sinonimom je za delikatnost i osjećajnost. Stoga je gotovo neshvatljivo da je upravo ona oduvijek bila omiljena umjetnička forma tiranima i diktatorima od antike do danas.

Od antike do danas

– Dikatore je na pisanje stihova inspiriralo traženje utjehe, opisivanje intimnih osjećaja ili pak želja za slavom, tvrdi Ulrich Gotter autor nedavno objavljene knjige “Tirani pišu poeziju”.

Njihovi stihovi zapravo govore o prirodi moći, privlačnosti pjesništva i riziku umjetničke interpretacije, kaže Gotter koji kao arhetip pjesnka tiranina navodi rimskog cara Nerona, piše Express.hr.

Njegovi historiografi Tacit i Svetonije kažu da je Rim podjednako bio izmučen Neronovim stihovima kao i njegovom politikom.

Ali autor knjige pita se je li moguće objektivno sagledati kvalitetu poezije koju pišu tirani jer – ruganje njihovim djelima pruža određeno zadovoljstvo, ali bismo li umanjili njihove zločine ako bi njihovi stihovi imali umjetničku vrijednost?

Odnosno, možemo li pravedno ocijeniti kvalitetu poezije koju su pisali tirani?

Kao što ističe naučnik, u usporedbi s carevima Cezarom i Augustom, Neronova vladavina bila je “izrazito krvava”. Sliku o patetičnom despotu koji stoji na pozornici i izgovara stihove dok istovremeno njegov Rim gori do temelja, upotpunio je historiograf Svetonije koji je napisao da je Neron bio ‘jako oduševljen ljepotom plamena’.

Inspiracija drugima

Tokom boravka u Grčkoj sudjelovao je na takmičenjima iz pjesništva, pjevanju i sviranju lire, te takmičenjima u utrkama kočija. Iako je tokom utrke ispao iz svoje kočije s deset konja, prestrašeni suci proglasili su ga pobjednikom.

Naredio je da se uklone s postolja kipovi prethodnih pobjednika, a u Rim se vratio s 1808 nagrada i darova. Ovaj krvnik kasnije je inspirisao mnoge umjetnike, pa tako i nobelovca Henryka Sienkiewicza, prema čijem je romanu “Quo vadis”, snimljen kasnije i film.

Gotovo dvije hiljade godina kasnije, grupa italijanskih pjesnika predvidjela je fašizam pod motom “Nek umjetnost procvjeta, iako svijet propada”. Futurizam, čiji je utemeljitelj bio italijanski pjesnik Filippo Tommaso Marinetti, smatrao je da je rat jedini lijek za svijet.

Nadahnuo Mussolinija

Gnuša se prošlosti i slavi tehnologiju, brzinu, nasilje koje suprotstavlja prošlosti i tradicionalnoj umjetnosti nad kojima trijumfira tehnologija.

Italijanski pjesnik i političar Gabriele D'Annunzio sve te ideje je proveo u djelo kao jedan od duhovnih inspiratora Benita Mussolinija, koji se i sam prihvatio čitanja i pisanja poezije.

Kako kaže autor knjige Gotter, diktatori kanaliziraju svoja umjetnička razočaranja u politiku, pa je to bio i slučaj s Hitlerom koji je želio biti slikar i bečki boem. Njegov ratni propagandist Goebbels napisao je ekspresionistički roman, dok je kambodžanski diktator Pol Pot, koji se školovao u Parizu, bio obožavatelj Verlainove simbolističke poezije.

Staljinova poezija je kič

Ruski marksizam pokrenuo je val radikalnih estetskih pokreta, pa je i mladi Staljin pisao poeziju na gruzijskom jeziku koji je bio zabranjen u pravoslavnom sjemeništu koje je pohađao.

Kritičar Evgenij Dobrenko kaže da Staljinove stihove karakterizira manjak samoironije, pretjerana egzaltiranost i imitiranje umjetnosti. Stilske figure graniče s kičem i prepuno je pjesničkih klišeja. Ipak, njegova je poezija objavljivana u književnim časopisima pod pseudonimom, a tada su kritičari ipak pronašli pokoju pohvalu za Staljinove stihove. – Njihova ljepota leži u ritmu i jeziku kojeg je teško prenijeti u prijevode, kaže Simon Sebag Montefiore.

Staljinova poezija u prestižnim književnim časopisima je i antologizirana kao primjer gruzijske klasične literature, dok Robert Service tvrdi da taj rad posjeduje “prepoznatljivu lingvističku čistoću “.

Romantični birkorat

Staljinov duhovni nasljednik, Juri Andropov, utjelovljuje romantičnog birokratu. Dok je kao šef KGB-a progonio disidente i slomio mađarsku pobunu, pisao je ljubavne pjesme svojoj supruzi.

I sjevernokorejski diktator Kim Il-sung je 1992. napisao poemu svom sinu, Jong-ilu koju je i objavio, a poeziju je pisao i kineski vođa Mao Zedong. Iako je htio sasvim zatrijeti stare običaje, navike, ideje i kulturu, pjesme je pisao upravo u tradicionalnom stilu.

Poezija je poslužila i kao inkriminirajući dokaz na Međunarodnom kaznenom sudu, gdje je Radovan Karadžić, “Bosanski mesar” proglašen krivim za genocid.

Dokumentarac BBC-a iz 1992. godine uhvatio je sastanak Karadžića i nacionalističkog ruskog pisca Eduarda Limonova u kojem Karadžić čita pjesmu koja najavljuje nasilje, a Limonov puca rafal metaka u dolinu.

Karadžić tvrdi da je unaprijed predvidio ratne godine, a pjesma “Sarajevo” iz 1971. godine upravo opisuje “grad koji gori poput tamjana” i da su to “pripreme za vrisak”.

– Karadžić je bio upravo ključna figura “poetsko-vojničkog kompleksa”, kako to naziva filozof Slavoj Žižek, jer je u Njegoševom “Gorskom vijencu” pronašao inspiraciju za etničko čišćenje muslimana, kaže u knjizi Ulrich Gotter.

I Osama Bin Laden bio je među najcjenjenijim džihadskim pjesnicima, a njegov status djelomično proizlazi iz njegovog “umijeća klasične rječitosti”.

Bin Ladenov emir u Iraku, Abu Musab Al-Zarqawi, poznat je istodobno kao “mesar” i “onaj koji puno plače” – potvrđujući vezu između nemilosrdnosti i sentimentalnosti, želje za moći i sažaljenjem.

Sadašnji vođa Al-Qaide, Ayman al-Zawahiri, također piše poeziju, a samoproglašeni kalif takozvane islamske države Abu Bakr al-Baghdadi napisao je doktorsku disertaciju o vjerskoj pjesmi.