Majka hrabrost: Pobijedila rak jajnika, pa rodila troje djece

Duška Bokić (34) iz Zrenjanina jedna je od rijetkih koja je pobijedila rak jajnika, jedan od najtežih karcinoma kod žena. Ali, ne samo to. Nakon duge borbe, u kojoj je izgubila jajnik, uspjela je da postane majka. I to tri dječaka.

Kako se osjećala kada su joj saopštili smrtnosnu dijagnozu i da li je u nekom trenutku željela da odustane, u ispričala je za “Blic” ova hrabra žena.

Duška je cijelog života bila sportista. Voljela je odbojku. Igrala je i u prvoj ligi u Zrenjaninu, Sremskoj Mitrovici i u Beogradu. I sada je trener, mladoj ženskoj ekipi u Zrenjaninu.

– Sport mi je i pomogao da sve ovo prebrodim. Nekako sam sve prihvatila. Da moram. Nisam odustajala i kada sam išla svaki dan u bolnicu. Ni na hemoterapiju, iako nisam imala snage ni čašu vode da podignem. Išla sam. Nisam odustajala. Moto mi je bio “idemo dalje” – kaže Duška na početku razgovora.

Lijepe stvari krenule su da joj se dešavaju 2008. godine. Udala se i počela da razmišlja o tome da postane majka.

Otišla je na redovnu kontrolu i umjesto da čuje da je sve u redu, doktorica joj je rekla da ima veliki tumor koji je srastao sa lijevim jajnikom.

– Zanijemila sam. Nikakve simptome nisam imala, izuzev što sam se malo ugojila. Inače sam uvijek bila visoka, ali mršava i zbog tih nekoliko kilograma sam bila sretna – priča Duška.

Hitno je upućena u Kamenicu, gdje su se i ljekari čudili veličini njenog tumora.

– Sredila sam se za prvi odlazak kod ljekara. Lijepo sam se obukla, a doktori nisu vjerovali da su to moji nalazi. Mislili su da sam poslala nekog umjesto mene, a da ja ležim na nekom odjeljenju. Prve prognoze koje sam dobila nisu bile ohrabrujuće. Morala sam hitno na operaciju, a jedino što su mi rekli jeste da sve zavisiti od onoga što zateknu kada me otvore – sa jezom se prisjeća Duška.

Tokom intervencije, ustanovljeno je da se rak nije proširio, ali doktori su Duški morali da uklone lijevi jajnik, ali i dio desnog. Nakon toga uslijedilo je šest serija hemoterapije i borba. Nije joj opala kosa, ali svaki dan joj je bio teži od drugog.

– Mučnina, povraćanje i nemoć. Da mi je neko rekao da neću imati snage da držim čašu vode u ruci, ne bih mu vjerovala. Ipak, samo sam razmišljala da moram dalje. Nije bilo odustajanja. Imala sam podršku supruga i cijele porodice – kaže Duška.

Prve tri godine braka sa mužem je provela po bolnicama. Nakon završene hemoterapije, svaka dva mjeseca naredne tri godine išla je na kontrole. I svaki put strah, da li se karcinom vratio.

– Kada je prošlo dvije godine od posljednje terapije, doktorica mi je rekla da sada već mogu da razmišljam o djeci. Do tada o tome nisam smjela ni da pomislim. Bili smo sretni, a pogotovu što smo u tome i uspjeli, samo tri mjeseca nakon što smo dobili zeleno svjetlo. O lijepim vijestima svaki put sam obavijestila i doktoricu. Prvi put je bilo nakon Obrenovog (5) rođenja, pa Strahinjinog (3) i prije šest mjeseci za Arsenovo rođenje – kroz osmijeh priča Duška.

Sada, poslije pet godina smatra se zdravom osobom i jednom godišnje ide na kontrole. Ipak, svaki put zadrhti i nije joj svejedno kada mora kod ljekara. Kroz glavu joj uvijek prođe šta je sve proživjela.