Život i zdravlje

Sve se preokrenulo

“Rodio se! Živ je, diše, ima gomilu kose!” Onda su počele užasne vijesti

05/12/2018

Pogledala sam u mog vjerenika, i počela da plačem istog trenutka

Bila sam, kao i svaka majka, uzbuđena na jutro u 30. sedmici trudnoće kada je trebalo da krenem na ultrazvuk. Međutim, pojma nisam imala koliko će mi se zapravo svijet tog dana preokrenuti.

Ista tehničarka koja mi je radila i prethodne ultrazvukove pozdravila je mene i supruga osmijehom i uvela nas u sobu za ultrazvuk. Proćaskali smo kao i uvijek, dok je ona gledala u monitor. A onda tišina. Minuti tišine. Napokon sam morala da pitam da li je sve u redu. Nasmiješila se kiselo, pogledala me i rekla da će se odmah vratiti. Izašla je iz sobe, piše Stefani Džordž (26) iz Ilinoisa, majka sasvim posebnog dječaka po imenu Sebastijan.

Pogledala sam u Đovanija, mog vjerenika, i počela da plačem istog trenutka.

– Znala sam – projecala sam.

View this post on Instagram

My humans ❤️

A post shared by Sebastians Mom🖤 (@stephg_9211) on

Na ovom ultrazvuku saznali smo da čekamo bebu sa ozbiljnim srčanim defektima, i da će skoro sasvim sigurno patiti od nekog zdravstvenog sindroma, ali se još uvijek ne zna od kog. Rečeno nam je i da u ovom stadijumu trudnoće nemamo drugog izbora osim da nastavim trudnoću. Bila sam bijesna zbog tog “primorani ste”, jer to praktično znači da bi mi dijete proglasili nepodobnim za život da su defekti primijećeni ranije.

Uslijedile su sedmice različitih testova i ispitivanja. Rečeno nam je da budemo spremni u svakom trenutku da će bebu izdati srce i da će umrijeti.

– Budite spremni na sve – rekli su nam.

Samo jedan pedijatar ulio nam je malo nade. Ventrikularni septalni defekt, tetralogija fallot, pulmonalna stenoza samo su neki od niza dijagnoza koje smo čuli. Naš sin bolovao je od svih njih.

U 34. sedmici trudnoće, beba je prestala da se pomjera. Situacija je bila alarmantna, jer su nam kardiolozi rekli da nisu spremni da izvrše porođaj, jer su se plašili da je beba premala. Cilj im je bio da čekaju do 37. sedmice, ali naše dijete je riješilo da požuri.

Sedmicu dana kasnije, stigao je. Težio je manje od kilogram i po.

– Stigao je! Diše! Ima gomilu kose! – čula sam, a na trenutak me je preplavila nevjerovatna sreća. Kažem trenutak, jer ta radost nije dugo trajala. Već narednog minuta su u Sebastijana ubacivali gomile cjevčica i tuba. Niko nije pojma imao šta bi moglo da se desi u narednom trenutku.

View this post on Instagram

[Part 1] •• The night before Sebastian’s first heart surgery he was regressing very rapidly. The machines were Still breathing for him, and his team was trying to figure out what the best thing was for him.We went home around 1 am after his saturation’s remained stable in the high 60’s for a solid 3 hours. I fell asleep at 6:30 am. We got a call at 7:30, from a nurse we grew close with, telling me she was leaving but he was still stable and she would be back in the evening with him again. She told me to rest. I slept from 8:30 until 10:43 am, when we got a call from one of the nurses. I missed the call, because I was asleep. But when I listened to her voicemail, and her telling us they wanted us to come in right away to “discuss a possible procedure” that day, my heart sank. We were 45 minutes away, and I was panicking. I was so angry at myself they that had to call me to ask us to come to the hospital. I was embarrassed for not being at the hospital already. I know now, I needed that rest then. On the way to the hospital, we got another call to give verbal consent for anesthesia. By the time we got to the hospital and walked through the NICU doors we literally ran into the team, putting Sebastian in the elevator in route to the operating room. I will never forget how calm and collected they all were, yet that there was a silent screaming feeling of panic that hovered in that elevator. Respiratory therapists were calling out saturations and nurses were asking for more consent forms. I could hear them manually bagging him to control his breathing. There was too many people for us to see Sebastian at first but right before they took him in to the OR, the surgeon asked if we wanted to give him a “see you soon” kiss. I of course stepped forward to kiss him, and then for the first time in 14 days, I broke. My baby was grey. Not blue, not patchy, not modeled. He was grey. I kissed him, I told him I loved him and I watched them wheel him away. And when I couldn’t see him anymore, I fell to my knees and just asked God to let him live. I heard Giovanni tell me, “We just have to Pray, now.” #onthisdaylastyear

A post shared by Sebastians Mom🖤 (@stephg_9211) on

U tih 100 dana, beba je bila intubirana cijelih 80. Umalo je umro dva puta. Pojedini specijalisti napominjali su mi da mi dijete nema “nikakav potencijal za kvalitetan život”. Pljuštale su strašne dijagnoze. Ali za tih 100 dana se naše dijete borilo. Saznali smo da uz sve ostlao, boluje i od sindroma Cornelia de Lange (CdLS), vrlo rijetkog genetskog poremećaja, kog definiše dismorfizam lica u vidu jako definisanih obrva, kratkog naboranog nosa, tankih usana povijenih nadole i dugim trepavicama.

Tu su i problemi poput sporog postnatalnog rasta, abnormalnosti ruku i nogu, ali i unutrašnjih organa.

Govorili su nam da Sebastijan neće doživjeti ni prvi mjesec. Do trećeg mjeseca gotovo da nije pokazivao nikakve znake života. Gluh je, vjerovatno će ostati i bez vida, a pitanje je da li će ikada moći da hoda ili govori. Ali ja vjerujem da će prevazići sve teškoće, i da će sve moći, samo u svoje vrijeme. Već su nam se ljekari izvinjavali zbog preuranjenih dijagnoza, i sigurna sam da će se opet izvinjavati.

Iz mene su nestali sav bijes, tuga i očaj. Danas, Sebastijana vidim kao čudo koje smo dobili. On je naš borac, učitelj, inspiracija i motivacija.

Autor: Blic

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.