Vremenska prognoza Stanje na putevima Kursna lista

Da li će i Velež putem Starog mosta?

velez12222

U mnoštvu informacija koje dobijemo svakog dana putem raznih medija, nekako je neopaženo prošla vijest koja je objavljena na jednom portalu, da Fudbalski klub Velež, putem Facebooka, obavještava navijače i simpatizere kako jednu prijateljsku utakmicu otkazuje zbog teške materijalne situacije u klubu. I podnaslovom, da je FK Velež možda i pred gašenjem.

Čitajući to, ne može čovjeka da ne prođe jeza. Da klub sa tako dugom tradicijom, klub koji je postigao toliko mnogo i klub koji je iznjedrio tako mnogo vrhunskih fudbalera i velikih zvijezda, dođe u takvu situaciju?

A šta drugo očekivati u državi koja je podijeljena, u gradu koji je, na neki način, postao (htio to ili ne) simbol te iste podjele. Mostar, nekada grad sa najviše miješanih brakova u bivšoj Jugoslaviji (prema nekim podacima, sa 33 posto bio je na čelu u nekadašnjoj državi), upravo je postao grad najvećih podjela.

Krenulo je sa politikom, ratom, teritorijama i granicama, a završilo se na podjeli stadiona i klubova. Grad je podijeljen na istočni i zapadni Mostar, pa je tako klubu koji je obnovljen sa dolaskom demokratije, Zrinjskom, poklonjen stadion koji se nekada zvao Pod Bijelim brijegom, a sada se zove Stadion HŠK Zrinjski, samo zato jer se nalazi na zapadnoj strani grada.

Kao da Sarajevo igra u Hadžićima

Automatski, Veležu je “ostala” istočna strana, na kojoj nije bilo stadiona, i Velež je nakon rata bio primoran igrati utakmice na stadionu u Vrapčićima. To je otprilike isto kao je neko FK Sarajevo otjerao sa gradskog stadiona (Koševo) i “velikodušno” mu omogućio da ubuduće igra utakmice na stadionu u Hadžićima, nadomak Sarajeva.

Ali, dogodilo se i to.

Rođen sam 1963. godine, a fudbal sam počeo pratiti sedamdesetih godina. U to vrijeme u Mostaru je bio samo jedan klub – Velež. Bio sam premlad da bih se sjećao majstorija Halduna – Lea Hrvića, Sulejmana Repca ili Muhameda Mujića, ali sam jako dobro upamtio majstorije čuvenog trija BMV (Duško Bajević, Enver Marić, Franjo Vladić) i fantastične generacije, u kojoj su još igrali Jadranko Topić, Momčilo Vukoje, Džemal Hadžiabdić, Boro Primorac…

Pa je došla sljedeća generacije, koja je takođe njegovala lepršavi, mangupski, mostarski fudbal, u kojoj su igrali Vahid Halilhodžić, Blaž Skišković, Avdo Kalajdžić, Vladimir Matijević, Veselin Đurasović, Dragan Okuka… Pa iza njih još jedna sjajna generacija, na čelu sa dva, u to vrijeme najbolja krila u Jugoslaviji, Seadom Kajtazom i Semirom Tuceom, te sa Vukašinom Petranovićem, Draženkom Prskalom, Goranom Jurićem, Nenadom Bijedićem, Vladimirom Skočajićem, Predragom Jurićem, Anelom Karabegom, Mehom Kodrom…

Gotovo je nemoguće sjetiti se i napisati ime svakog igrača koji je donio doprinos slavi Veleža. Ne treba zaboraviti da je i Sergej Barbarez svoje prve fudbalske korake počeo upravo u Veležu.

“Rođeni”, kako su ih od milja zvali navijači, četiri puta su bili finalisti Kupa Jugoslavije. Dva puta su osvojili veliki srebreni trofej, što je i najveći uspjeh jednog bosanskohercegovačkog tima u tom takmičenju. Šest puta su predstavljali Jugoslaviju na evropskoj sceni, i to četiri puta u Kupu UEFA i dva puta u Kupu pobjednika kupova.

Nažalost, trenutni rezultati i položaj na tabeli u Premijer ligi Bosne i Hercegovine upućuju na zaključak da će se Velež vjerovatno preseliti u niži rang takmičenja. Da li će se vratiti tamo gdje mu je i mjesto, zavisi umnogome od samih Mostaraca. Da li će podržati svoj klub i dovesti upravu koja neće krčmiti ionako malo novaca koje posjeduju, ili će pustiti da legendarni Velež ode u propast?

Ne može biti žalosnije

Kako izgleda stvarna situacija u Mostaru, a samim tim i u Veležu, možda će najbolje ilustrovati citat kojeg ću prenijeti u cjelosti sa internet stranice Wikipedia na temu HŠK Zrinjski, u kojoj se opisuje sljedeće:

“Najveći i najljući suparnik Zrinjskog je FK Velež. Rivalstvo između Veleža i HŠK Zrinjskog počelo je 1922. godine, kada je osnovan Velež. Tijekom 1920-ih i 1930-ih odigrano je nekoliko susreta između Zrinjskog i Veleža, a uspješniji je bio Zrinjski. Dok je Zrinjskom bio zabranjen rad (1945-92), Velež je postao uspješan klub u Jugoslaviji. Za Velež su navijali svi Mostarci, bez obzira na nacionalnu pripadnost, a Veležovih navijača je bilo diljem Bosne i Hercegovine. Obnovom Zrinjskog, 1992. godine, Velež je ostao bez velike igračke osnovice, što se odrazilo i na njegove rezultate u nogometnom prvenstvu Bosne i Hercegovine te od tad ne predstavlja onako snažan klub kao što je nekada bio, dok je Zrinjski postao jedan od najjačih bosanskohercegovačkih klubova. Danas za Zrinjski navijaju svi Hrvati iz Mostara i njegove okolice te Srbi i Bošnjaci nastanjeni u hrvatskom dijelu grada. Zrinjski svoje navijače ima i u ostatku doline rijeke Neretve, gdje su nastanjeni Hrvati, a za Velež navijaju mostarski Bošnjaci i neki Srbi i, uz činjenicu da ratne rane još nisu zacijelile, to je jedan od razloga zašto je ovaj derbi popraćen neredima i nasiljem.”

Žalosno da žalosnije ne može biti – da se i ispred navijača stavlja nacionalni predznak i etnička pripadnost.

Kao što je nekoj budali palo na pamet da 1993. godine uništi simbol Mostara – Stari most, vjerovatno i sada neko radi na gašenju Veleža. Ugasi li se Velež, ugasit će se vjerovatno sa njim svaka nada da će jednog dana mostarska podjela nestati. Ipak, kao što je “Stari” 2004. godine “izronio” iz Neretve u još ljepšem izdanju, nadam se da će na isti način “izroniti” i FK Velež.

P.S. Znam, neko će reći, propale su u ovoj državi i mnogo veće firme od Veleža. I to je tačno ako ćemo utjehu tražiti u propadanju, a ne u nadi da će biti bolje. Kao veliki navijač Željezničara, nikad im nisam halalio ono finale Kupa Jugoslavije 1981. godine i pobjedu nad mojim Željom od 3:2.

Ali, neću im ni halaliti ako dozvole da jedan takav klub ode u zaborav.