Vremenska prognoza Stanje na putevima Kursna lista

"isključivo jedinstvena lista"

Arnaut: Vrijeme je za povratnike sposobne da istinu o genocidu šire na međunarodnom nivou

arnaut

Na prvim post-Daytonskim izborima, održanim 1996., u Predstavnički dom državnog parlamenta izabrana su čak tri Bošnjaka iz RS-a

– Predstavnički dom parlamenta Bosne i Hercegovine broji 42 poslanika, od kojih se 28 bira iz Federacije BiH, a 14 iz Republike Srpske. Jedan je od rijetkih parlamenata u svijetu koji redovne odluke ne donose prostom većinom, već je potrebna i tzv. entitetska većina, koja uključuje 1/3 glasova sa teritorije svakog entiteta. Vrlo uprošteno, ako su svi prisutni i glasaju – odnosno bez svih kompleksnosti Daytonskog ustava koje se tiču razlike između odsutnih i prisutnih, suzdržanih, te onih koji su prisutni i glasaju, te eventualnog drugog kruga glasanja – da bi neki zakon, zaključak, inicijativa, imenovanje članova CIK-a, ili pak potvrda Vijeća ministara ili pojedinačnog ministra, bila prihvaćena, neophodno je da istu podrži najmanje 22 poslanika, od kojih najmanje 10 sa teritorije FBiH i 5 sa teritorije RS. Čak i ako predložena odluka dobije 32 glasa (76% glasova svih članova Parlamenta), ista neće biti usvojena ako protiv nje glasa deset poslanika iz RS-a. Ovo je kolokvijalno poznato kao entitetsko glasanje, kaže Damir Arnaut, zastupnik Naše stranke u Parlamentu BiH.

Arnautovo obraćanje javnosti na temu “patriotskog mjesta u Parlamentu BiH iz Republike Srpske, koje vam u nastavku prenosimo u cijelosti.

– Na prvim post-Daytonskim izborima, održanim 1996., u Predstavnički dom državnog parlamenta izabrana su tri Bošnjaka iz RS-a. Uzimajući u obzir da su ti izbori održani jedva godinu nakon srebreničkog genocida, same brojke su ukazivale na to da bi bošnjački i hrvatski povratnici uskoro mogli doći do magičnog broja 5, čime bi se zauvijek odblokirao proces donošenja odluka na državnom nivou, a ucjene onemogućile.

Problem je, međutim, bio da se u vrhu liste nisu nalazili stvarni povratnici. Sama činjenica da se među navedena tri Bošnjaka iz Republike Srpske našao i Senad Šahinpašić-Šaja, to dokazuje. Takva politika je, stoga, dovela do ponavljanja broja tri 1998. i 2000., mada je u tom trećem sazivu državnog parlamenta izabran prvi i do danas jedini Hrvat iz RS-a, Franjo Majnadžić. Nakon toga je, međutim, ta klijentelistička politika došla na naplatu. Već na izborima 2006. došlo je do pada na dva poslanika – Remzija Kadrić i Lejla Klokić – dok je već četiri godine kasnije – na izborima 2010. – državni parlament ostao bez ijednog poslanika nesrpske nacionalnosti iz RS-a.

Združenim nastupom ovaj fijasko je simbolično popravljen na izborima 2014., iako je stranačka lojalnost i dalje bila presudni faktor jer je to počasno mjesto tada pripalo Sadiku Ahmetoviću, što se ponovilo i 2018. godine kada je u državni parlament iz Republike Srpske izabran Adil Osmanović, čiji je brat Ismet, da ironija bude potpuna, na istim izborima izabran u Parlament Federacije BiH.

Trenutne brojke ukazuju da se to jedno mjesto na izborima 2022. može sačuvati isključivo jedinstvenom listom. Uzimajući u obzir simbolički značaj tog poslanika, kao i strateške ingerencije državnog parlamenta na međunarodnom nivou, nadasve je neophodno da se sve stranke koje pretendiraju na titulu „patriotske“ usaglase oko striktnih standarda i principa vezanih za nosioca te liste.

Simbolizam je ključni i eliminatorni faktor – to treba biti preživjela žrtva genocida, srebreničkog ili prijedorskog – koja se vratila u RS i tamo živi. Kapacitet za promicanje istine o genocidu na međunarodnom nivou je drugi – osoba treba govoriti engleski, a eventualno i druge zapadne jezike, na nivou maternjeg, te imati adekvatno obrazovanje da u međunarodnim forumima nastupa autoritativno. Treći takav faktor je nekonfrontirajući karakter – iako je ukupan broj pet zbog pogrešnih politika ostao nedosanjani san, peti mandat može biti presudan za potrebe koalicionog kapaciteta nakon idućih izbora.

Sve stranke se o ovom strateškom pitanju trebaju odrediti prvenstveno na osnovu principa i kriterija. Tek kada se oko iznad navedenih ili vrlo sličnih faktora usaglasimo, može se početi razgovarati o odabiru konkretne osobe. Bilo koja stranka koja to odbije, te insistira da determinirajući faktor za tu strateški važnu listu bude ime, a ne princip, će nastaviti klijentelističku politiku koja nas je sa broja pet dovela do broja jedan. Istovremeno, osoba odabrana na osnovu ovih kriterija, može taj simbolizam okrenuti u stratešku prednost, smatra Arnaut.