Notice: Trying to get property 'display_name' of non-object in /srv/storage/fokus.ba/wp-content/plugins/wordpress-seo-premium/frontend/schema/class-schema-person.php on line 152
BiH

Belma Žiga, psiholog: Škola je samo predstavnik društvenih vrijednosti

19/05/2015

Belma Žiga, psihologinja u Fondaciji Krila nade, govori o svojim iskustvima rada sa djecom i adolescentima. “Trenutno vodim projekat u kojem blisko sarađujemo sa tri osnovne škole”, kaže za portal LGBT.ba.

“Osnovni cilj projekta je da se pruži kognitivno-behavioralni tretman djeci i roditeljima one djece koja su na bilo koji način vezana za vršnjačko nasilje – da li su u pitanju oni koji su izvršavali nasilje nad drugom djecom ili su bili žrtve nasilja.

U međuvremenu, u periodu rada na ovom projektu, mi smo shvatili da je pitanje nasilja neodvojivo od pitanja mentalnog zdravlja i pokušavali smo senzibilzirati nastavno osoblje po pitanju mentalnog zdravlja i poteškoća da se prepoznaju djeca s problemima, kao i da se reagira adekvatno, na vrijeme, da se prepoznaju neki prvi znaci.”

Na kakav ste generalni odnos djece, roditelja i nastavnika prema projektu naišli i kakvi su Vaši zaključci kad je u pitanju specifično nasilje nad LGBT djecom?

Ispočetka nismo bili baš dobro primljeni kao nekakvi psiholozi/saradnici sa strane, i od roditelja i od djece. Čak nas ni nastavnici nisu naročito uzimali za ozbiljno, a roditelji su reagovali odbijanjem u smislu “Naše dijete nije bolesno da ide kod psihologa.” Međutim, sad mislim da smo dosta uradili po pitanju senzibilizacije i mentalnog zdravlja, i sada nas sami zovu da pomognemo.

Mi radimo sa 23 djece iz tri škole, kao i sa njihovim roditeljima, a u proces je uvijek uključen i nastavnik. Ni u jednom od tih slučajeva se ni na koji način nije pojavila LGBT tema, osim možda nekog međusobnog vrijeđanja i ja mislim da je problem u tome što, kao i u slučaju pitanja mentalnog zdravlja i senzibiliteta na prve probleme, ova tematika nije vidljiva u osnovnoj školi.

Od neke osme godine, sa početkom puberteta ili zbog tjelesnih promjena może se imati ideja o svojoj seksualnoj orijentaciji i bez stvarnih seksualnih iskustava, no u osnovnoj školi to još uvijek ne dolazi na vidjelo. Ako postoje problemi neuklapanja djeteta, oni se više manifestuju u srednjoj školi.

Imali smo, na primjer, jednu djevojku koja se osjećala biseksualnom, čija je mama podržala razgovor o tome i bila je otvorenada je bilo reakcija: ne jako nasilnih, ali definitivno socijalno isključujućih. Prvo su je skinuli sa Facebooka, pa su je pomalo izbjegavali.

No, da li se uopšte u školama ova vrsta nasilja vezana za LGBT odvaja od nasilja uopšte?

Nastavnici ne znaju da prepoznaju, niti se naročito zamaraju uzocima nasilja. Postoje dvije glavne vrste nasilja. Postoje reaktivno-agresivne osobe koje najčešće pogrešno procjenjuju situaciju pa traže neku svoju ličnu pravdu i proaktivno-agresivni pojedinci koji žele kontrolu u određenoj socijalnoj situaciji, žele moć, žele status u grupi i onda koriste svoju agresivnost kao instrument da dođu do onoga što žele.

U tim slučajevima autovana LGBT mlada osoba ili neko za koga se sumnja da bi mogao biti LGBT, mogao bi biti “dobra žrtva”, to jest usamljena, ali to se isto može dogoditi sa bilo koji djetetom sa bilo kojom karakteristikom koja bi ga mogla činiti ranjivim. Dakle, ne mora biti “peder”, može biti i “debeli”. Mislim da se u to ne ulazi tako duboko niti mi imamo dovoljno profesionalnog osoblja po školama koje bi imalo kapaciteta da se time bavi i istražuje uzroke. Mi možemo reagovati, a najčešće se na nasilje u školama vrlo mlako i reaguje.

[quote_right]Istraživanja pokazuju da mlade LGBT osobe bivaju rezilijentnije ukoliko imaju podršku porodice. Čak i ako je društvo – a jeste – sigmatizirajuće, podrška porodice te čuva. Ne možemo pričati o djeci i školi bez roditelja, a u konačnici – ni bez čitavog društvenog konteksta[/quote_right]

Nije da se ne radi na tome. Škole su u posljednje vrijeme usvojile protokole o postupanjima u slučaju nasilja: koga da zovu, kako da reaguju i to je isto važna stvar. Ali ne funkcionira na nivou da su ušli u problem i da bi npr. znali da je jedna osoba LGBT i da je zbog toga možda žrtva nasilja. Ja sam pitala pedagogice u školama i sve su mi generalno odgovarale – ne, mladi su, malo je toga, možda eventualno neko zadirkivanje na osnovu toga. Ali nije da oni imaju podatke o tome, niti ih to uopšte zanima.

Da li je to možda vezano za zanemarivanje seksualnog odgoja uopšte?

Definitivno je seksualni odgoj tabu tema, iako mi se čini da reproduktivno zdravlje ulazi u teme u predmetu Zdravlje i stilovi života. Ali svejedno opet ne pričamo o LGBT temama. Kad počnemo pričati o seksualno-reproduktivnom zdravlju, držat ćemo se okvira odnosa muškarac-žena-beba i slično. Nećemo se dotaći bilo kakvih varijacija izvan tog kanona. I to je nešto što bi škola, pogotovo osnovna, najradije da ne ispituje. Djeca, čak i ako osjećaju nešto vezano za njihvu seksualnost, niti se autuju tako rano, niti to škola zna.

No, škola je samo jedan predstavnik društveno prihvaćenih vrijednosti i nastavnica, razrednica, razrednik, školski pedagog ili psiholog, čak i da su bili topli i prihvaćajući prema djetetu koje bi došlo da ispriča svoju priču, mislim da bi oni to najčešće označili – i to u najboljem slučaju – kao neku fazu kroz koju dijete prolazi. To dijete bi čulo: “Ti si ok, nemoj da dramiš oko toga, sačekaj malo, to je možda samo jedna faza u tvom razvoju.”

Dakle, škola samo pripada nekom društvenom kontekstu. Od kuće preko vrtića, do škole, svih treninga, nigdje se o tome ne priča, a ako se priča, priča se u negativnom kontekstu. Mi veoma rano naučimo šta je društveno nepoželjno – da ja, npr. kažem da mi se sviđaju djevojčice. I zato ja to ne kažem i ko zna kroz kakve ja sve drame prođem prije nego što samu sebe prihvatim.

Da li onda u čitavom društvenom uređenju treba da tražimo uzroke nasilja nad LGBT djecom?

Generalno, društvo šalje poruke svima nama i mi rastemo prihvaćajući određena pravila. Jedno od tih pravila je da je normalna seksualna orijentacija heteroseksualna, da je sve ostalo bolesno i da je to stvar koja zaslužuje vrijeđanje. I u tom kontekstu LGBT mladi postaju ranjiviji i to nezavisno od toga da li se autaju ili samo imaju pokazuju vidljive znakove u ponašanju koje impliciraju da mogu biti LGBT.

Imala sam slučaj jednog dječaka koji je bio osmi razred i kojeg su prozivali pederom zbog frizure i načina oblačenja. U pitanju je bio dječak heteroseksualne orijentacije i niko nije ni prepoznao da je u pitanju problem, a ni reagovao. Niko nije pokušavao da razgovara na tu temu.

Neki psiholozi postavljaju još jedno pitanje – da li bi to bila neka vrsta stigmatizacije LGBT mladih ako počnemo razgovarati specifično o nasilju nad njima? Bila bi to neka vrsta diskriminacije da počnemo pričati o vrstama nasilja – šta je verbalno nasilje, koje su to riječi koje ne trebamo da govorimo, zašto bi to bile uvredljive riječi? Meni zvuči besmisleno da ne pričamo o tome. Ne na način da izvučemo nekog pojedinca pa da pričamo o njegovim karakteristikama, već generalno o nenasilnoj komunikaciji, poštovanju prema drugima, o različitosti.

Treba jednostavno da objasnimo djeci da budu inkluzivnija, a ne zatvorena, homofobična, isključiva, nacionalistička. Kao društvo smo, nažalost, isključivi po mnogo toga.

Ovo bi bio poželjan način rada sa djecom. Šta možemo da uradimo kad su u pitanju drugi akteri odgojno-obrazovnog procesa?

Mi smo pokušali kroz naše edukacije da senzibiliziramo nastavno osoblje cijele škole. Kad smo pričali o mentalnom zdravlju, pričali smo o tome šta narušava mentalno zdravlje, a šta čini djecu rezilijentnom. Rezilijentna si osoba kada si u stanju da rješavaš svoje životne probleme, imaš socijalne vještine, imaš dobru društvenu mrežu podrške i imaš neke svoje potencijale. A rizični faktori su sve ono što te čini slabim i ne možeš da riješiš one stvari koje sam nabrojala, često mijenjaš raspoloženja, nemaš s kim da razgovaraš. Mi smo pokušavali na tome da radimo i da tu ubacimo i LGBT djecu. Da bi, sa jedne strane, socijalna podrška mogla da bude zaštitni faktor, jer su izolacija i odbijanje je rizični faktori za mentalno zdravlje.

Moglo bi se promijeniti još dosta toga – da se škole i nastavno osoblje educiraju o LGBT temama, seksualnim orijentacijama, rodnim identitetima, da znaju kako da reaguju ne autovanja ili uopšte na pitanja vezana za seksualnu orijentaciju. Da se pošalje poruka da u školama ima osoba koje su spremne da razgovaraju.

Podršku trebaju i roditelji. Oni nemaju priliku da se puno informišu. Čak i kad su u pitanju profesionalci, većina njih kaže da bi, u slučaju da im se dijete autuje da bi podržali, ali bi djetetu rekli da će im život biti težak, i da se nadaju da do toga neće doći. Kako tek da reaguju roditelji kojima nije poznata LGBT tematika, roditelji koji, na primjer, ne govore engleski nego čitaju tekstove na našim jezicima? Šta bi oni mogli saznati iz tih tekstova? Mislim da nedostaje to da roditelji imaju adekvatne informacije, podršku, da se psihoeduciraju.

Istraživanja pokazuju da mlade LGBT osobe bivaju rezilijentnije ukoliko imaju podršku porodice. Čak i ako je društvo – a jeste – sigmatizirajuće, podrška porodice te čuva. Ne možemo pričati o djeci i školi bez roditelja, a u konačnici – ni bez čitavog društvenog konteksta.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.