BiH

Privredni giganti propadaju jer državnim korporacijama upravljaju “naši” i “njihovi”

07/12/2015

“Nijedan posao nema veći značaj za naše društvo od onog menadžera.” To su riječi Henryja Mintzberga, kanadskog profesora menadžmenta, vjerovatno najutjecajnijeg živog teoretičara biznisa na svijetu. Riječi su to izgovorene još početkom ‘70-ih godina prošlog stoljeća, kada je profesor Mintzberg bio na početku briljantne akademske karijere.

Riječi univerzalno primjenjive. I nema dvojbe da iza svake uspješne organizacije, iza svakog uspješnog biznisa, iza svake uspješne institucije stoje uspješni top-menadžeri. I nema dvojbe da uspješnost svake organizacije prevashodno zavisi od sposobnosti tih ljudi, ljudi koji ih strateški i operativno vode.

Moja je impresija, na osnovu kontakata koje imam sa svojim studentima i poslovnim ljudima, da i Bosna i Hercegovina iz dana u dan ima sve više ljudi koji imaju znanje, potencijal i sposobnosti dobrih top-menadžera. Ta činjenica budi optimizam da ova zemlja ima perspektivu.

Međutim, još je veći broj tih ljudi dosta daleko od najviših menadžerskih pozicija na kojima bi trebali biti. Očito je da još nismo svjesni da su top-menadžeri ključni organizacijski resurs. Jedan od njih koji je stigao do top-menadžerske pozicije je i već bivši direktor JP Autoceste FBiH, 45-godišnji Ensad Karić. Riječ je o čovjeku koji je u menadžerskom smislu “tehnički” i suštinski osposobljen i educiran (diplomirani inženjer mašinstva, magistar biznisa s prijavljenom doktorskom disertacijom u području korporativnog upravljanja), s primjerenim ranijim menadžerskim iskustvom.

Odnos prema resursima i imovini

O izvanrednim rezultatima koje su ostvarile Autoceste FBiH za vrijeme njegovog četverogodišnjeg mandata javnost je već upoznata: više od 100 kilometara autoputa u prometu, 1,25 milijardi KM ukupnih investicija, više od 300 miliona KM dobiti, stvoreni svi tehnički preduvjeti za izgradnju novih kilometara autoputa, uz osigurano stabilno finansiranje.

Ništa manje bitni nisu nevidljivi rezultati, kao što su vraćeno već izgubljeno povjerenje Evropske banke za obnovu i razvoj i ostalih međunarodnih investitora te, iznad svega, vjera da se u ovoj zemlji može ostvariti nešto veliko. Mi, uostalom, već živimo rezultate koje je ostvarilo to preduzeće vozeći se našim autocestama brže i sigurnije.

Međutim, Ensad Karić više nije direktor JP Autoceste FBiH. Jedini razlog što mu nije produžen mandat leži u činjenici da je JP Autoceste FBiH državno preduzeće, preduzeće u kojem je država (FBiH) stopostotni vlasnik. I jedini razlog zbog kojeg Ensad Karić više neće biti direktor JP Autoceste FBiH je da je on politički nepodoban za vladajuće političke strukture.

Tema koju želim dotaknuti tim svojim promišljanjem nije top-menadžerska sudbina Ensada Karića. Nemam dvojbe da će on biti uspješan u svemu čega se prihvati u budućnosti. Tema ove moje priče su državna preduzeća, preduzeća u kojima je država ili entitet, u ovom slučaju FBiH, većinski vlasnik i način na koji se Vlada FBiH i političke partije na vlasti odnose prema našim resursima i našoj imovini. A da podsjetim, FBiH je većinski vlasnik u još gotovo 50-ak preduzeća u različitim industrijama, s imovinom koja knjigovodstveno vrijedi gotovo osam milijardi KM.

Za razliku od nekih mojih cijenjenih kolega, nisam pobornik potpune privatizacije. Smatram da je sasvim opravdano da država skrbi o prirodnim resursima koji pripadaju svima nama i koji nam kao državnoj i ekonomskoj zajednici mogu omogućiti konkurentnost na globalnom nivou kroz dosezanje tzv. komparativne prednosti. Voda, šume, rude, energija i, sasvim sigurno, putna, željeznička i ina infrastruktura trebaju biti državna briga. Međutim, pitanje je načina na koji država o svojim ključnim resursima treba skrbiti?

Vlada bez strategije

Način na koji to radi Vlada FBiH je, najblaže rečeno, protivan svakoj ekonomskoj i korporativnoj logici. Da se razumijemo, logiku koju slijedi sadašnja Vlada tog bosanskohercegovačkog entiteta slijedile su i sve njene poslijeratne vlade. Bez izuzetka. A logika je utemeljena na potpunom, neprimjerenom uplitanju političkih partija na vlasti u rad državnih preduzeća.

Svake četiri godine nakon parlamentarnih izbora dolazi do čistke korporativnih vrhova državnih kompanija na način da se ljudi koji su vodili data preduzeća, i direktori, i članovi nadzornih odbora, jednostavno smjenjuju, ne obazirući se na postignute rezultate. Jedini kriterij za novoizabrane je politička podobnost i potpuna odanost partijama na vlasti. Porazno i apsurdno.

Sagledavanje načina na koji bi se trebalo upravljati državnim preduzećima traži puno više prostora od tog koji imam na raspolaganju. Ali jedno je izvjesno, bilo gdje u svijetu gdje su političke partije preblizu državnim preduzećima – izazivanju njihov neuspjeh. Rješenje je u korporatizaciji državnih preduzeća na način da država putem industrijskih politika strateški odredi na koji način želi koristiti resurse te da potom vlasničkom logikom “zahtijeva” od državnih preduzeća da date strategije realiziraju na efektivan i efikasan način – kao i svaka druga korporacija, razdvajajući vlasničku i menadžersku funkciju, prepuštajući vođenje biznisa profesionalnim i sposobnim menadžerima.

U prvom planu morali bi biti rezultati na liniji ostvarenja industrijskih strategija. A, uzgred rečeno, Vlada FBiH još nema niti jednu validnu industrijsku strategiju. I da su rezultati u prvom planu, produžio bi se mandat Ensadu Kariću i vjerovatno bi u sljedeća njegova dva četverogodišnja mandata Sava bila spojena s morem našim autoputem.

I da su rezultati u prvom planu, ne bi najveći broj naših državnih preduzeća bili teški gubitaši. Nema razloga da su Agrokomerc, Hidrogradnja, Krivaja, naši prijeratni giganti i još potentni poslovni subjekti, već godinama gubitaši. A gubitaši su jer je država njihov većinski vlasnik. I što je najtragičnije, to puno i ne brine vladajuće strukture. Za njih je jedino bitno da državnim korporacijama upravljaju “njihovi” ljudi, ljudi koji su u funkciji ostvarenja “njihovih” uskogrudnih interesa.

Davno je bilo vrijeme da se pristupi reformi državnih preduzeća na liniji podizanja njihove poslovne uspješnosti. I krajnje je vrijeme da se shvati da bez korporatizacije državnih preduzeća, bez distanciranja političkih partija od naših korporacija, bez dovođenja sposobnih i kompetentnih ljudi na korporativni vrh – naša državna preduzeća i ne mogu biti uspješna. I da kojom srećom imamo kvalitetniji menadžment na svim nivoima, uključujući političke partije, vlade i sve državne institucije, ne bismo bili gdje jesmo.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.