Bosanski franjevci na Kosovu: Albanci kojima Bosna puno nedostaje (FOTO)

Matice koje se nalaze u arhivu župnog ureda bosanskih franjevaca u Đakovici na Kosovu, koje datiraju s kraja 19. i početka 20. vijeka uz ljetopise i kronike predstavljaju važne dokumente koji su dokaz višestoljetnog prisustva ne samo katolika na prostoru Kosova nego i višedecenijskog djelovanja franjevaca koji pripadaju provinciji Bosne Srebrene, vezanih za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu.

Bosanski franjevac Aleksandar Tanushi koji djeluje u okviru župe i samostana Svetog Petra i Pavla u Đakovici ekipi Anadolu Agency (AA) koja je boravila na Kosovu prikazao je vrijedne arhivske dokumente.

“Među ostalim, vrlo važan dokument jesu ljetopisi i kronike koji nas vežu za bosanske franjevce. Kada je fra Kruno Miklić 1958. godine kao župnik došao u Đakovicu on je odmah počeo pisati kronike i ljetopise. Bosanski fratri kada su došli u Đakovicu tada su već počeli i pisati o katolicima i događajima koji se se dešavali u župi. Sve to je zabilježeno i dokumentovano”, navodi fra Tanushi.

Vrijedno blago bosanskih franjevaca u Đakovici na Kosovu predstavlja i bogati fundus knjižnice Franjevačkog samostana. Knjižnica Franjevačkog samostana je osnovana istovremeno sa samostanom 1958. godine kada su franjevci Bosne Srebrene preuzeli upravljanje nad župom u Đakovici.

Dan i aktivnosti jednog franjevca

Do 1958. godine u Đakovici je djelovao dijecezanski kler i to u dijelu gdje se sada nalazi župna crkva Svetog Petra i Pavla, dok su svetište Svetog Ante gdje se sada nalazi samostan držali su fratri.

“Prvi fratar ili gvardijan koji je bio ovdje kao osnivač samostana u novom jedinstvenom obliku je fra Kruno Miklić. Tada su fratri počeli skupljati knjige različitih sadržaja. Bilo je na početku vrlo malo knjiga. Ali, kako su ih fratri počeli skupljati broj je rastao. Kada bi fratri otišli u druge krajeve na službu oni su uvijek ostavljali knjige. Tako broj knjiga raste svake godine. Sada se u knjižnici nalazi oko 10.000 različitih knjiga na albanskom i hrvatskom jeziku. Tu je dosta povijesnih knjiga, onih iz oblasti kulture, ali i svih vrsta i žanrova. Osim knjižnice tu se nalazi i fonoteka, fototeka, videoteka…”, naglasio je fra Tanushi.

Zamolili smo fra Tanushija da nam otkrije kako izgleda jedan dan franjevca: šta radi, čime se bavi, kako provodi vrijeme…

“U Đakovici osim samostana je i župa. To je povezano. Radno je od jutra koje počinje molitvom. Potom se svako od nas angažira u svome radu: neki se bave izgradnjom, neki vjeronaukom, susretima sa mladim, vjernicima… Katolici na Kosovu i u Đakovici su jako aktivni. Kada gledamo Albaniju i Đakovicu katolici su kod nas puno aktivniji. Ipak su tu tradicija, zna da je katolik i da mora ići na misu, krstiti djecu, vjenčanje. Slično je kao u Bosni”, navodi fra Tanushi.

Bosanski fratri su nakon dolaska na Kosovo poslije 1958. godine počeli intenzivno graditi filijalne crkve, njih pet-šest na grobljima. Problem je tada predstavljala zabrana gradnje. Nakon 1999. godine su se počele obnavljati crkve i graditi veće na mjestima nekadašnjih.

Životni put Aleksandra Tanushija, Albanca s Kosova koji je završio Franjevačku teologiju u Sarajevu, je zanimljiv. Za AA je otkrio kako se odlučio da postane bosanski fratar.

“Zanimljiv je moj dolazak u samostan jer sam iz dijecezanske župe Novog Sela blizu Đakovice. Kada sam došao kod fratara, župniku sam rekao da želim biti fratar. Nisam znao gdje trebam ići na studij ili gdje trebam nastaviti, odnosno započeti ulazak u franjevački život. Tada su mi fra Ambroz Ukaj, koji je u to vrijeme bio gvardijan, i fra Lovro Gavran, koji je tada služio kao vikar, rekli da trebam ići u Bosnu. Mislio sam na početku da trebam ići u Albaniju, jer naši fratri velikani bili su Albaniji. Ali, saznao sam da su i oni studirali u Bosni. Među njima su fra Shtjefen Gjecovit, fra Gjergj Fishta, Lorenc Mazreku…”, priča fra Tanushi.

Navodi da mu je bilo “nezgodno da odmah poslije rata ide u Bosnu i da tamo uči”. Za mene je, navodi fra Tanushi “to sve bilo srpski jezik – ali onda kasnije sam shvatio da postoje razlika između srpskog, hrvatskog, bosanskog, slovenskog i drugih slovenskih jezika”.

“Prihvatio sam da idem u Bosnu kada sam vidio da fra Lovro Gavran, koji je iz Bosne, cijelo vrijeme govori ‘mi fratri’, ‘mi Albanci’. Rekao mi je da je iz Bosne. Kada sam vidio da je on Hrvat, Bosanac iz Bosne, a voli tako naš narod onda je bilo sve drugačije. Rekao sam da ću ići gdje oni kažu. Tako da sam bio u Visokom godinu dana na postulaturi, Gorici kod Livna u novicijatu i studiju filozofsko-teološkom na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Za đakona sam zaređen 2010. u Đakovici, a 2011. za svečenika od biskupa fra Hila Kabashija, bosanskog fratra, Albanca koji je sa Kosova, ali djeluje kao biskup u južnoj Albaniji”, priča fra Tanushi.

Veliki doprinos bosanskih franjevaca na Kosovu

Kao mladi franjevac – đakon je po povratku u Đakovicu osnovao franjevačku mladež. Primjenio je sve ono što je već naučio i vidio po Bosni. Počeo je raditi sa mladim, ali i baviti se gradnjom. Osim pastoralnog rada i vjeronauke, odnosno susreta sa mladima u biskupiji i sa svim vjernicima fratri su mu 2013. dali su mu dali ovlast da počnem graditi filijalnu crkvu Svetog Josipa u Oshek Pashe.

“Kako je to dobro išlo i sve precizno i lijepo sa mještanima iste godine godine sam obnovio i crkvu Svetog Franje u Osek Hile. Gradnju još jedne zavjetne – filijalne crkve radili smo 2014. godine, a ove godine gradimo crkvu u Ramocu. Tu crkvu je fra Anđelko Kamenčić prije 40 godina gradio uz pomoć iz dijaspore i mještanima. Slabo je bila urađena i ove godine već se gradi nova filijalna crkva. Isto tako i crkva svetog Ivana u Moglici se obnavlja. Kao mladi franjevac bosanski dosta sam angažiran u pastoralu i gradnji i ostalim radovima”, navodi fra Tanushi.

Kao razlog zašto su mu fratri dali ovlasti za gradnju i pastoralnim radovima fra Tanushi navodi to što je domaći stanovnik – iz Đakovice.

“Znam mentalitet ljudi u župi. Dobro sa njima komuniciram pošto sam odavde. Znam kako sve funkcionira. Pet godina sam tu i u ulozi fratra: godinu kao đakon i četiri kao svećenik. Ponosan sam što sam Albanac i bosanski franjevac jer kroz povijest bosanski fratri su pomogli dosta našem narodu”, ističe fra Tanushi.

S pijetetom govori o onim koji su pomogli i pomažu albanskom narodu: od fra Lovre Mihačevića koji je obnovio albansku provinciju, fra Anđelka Kamenčića koji je cijeli život među albanskim narodom, sadašnjeg provincijala Bosne Srebrene fra Lovre Gavran koji je već 30 godina među Albancima, fra Ilija Kovačevića koji je ovdje na Kosovu cijeli život na službi, a sada je gvardijan samostana na Plehanu do mnogih drugih.

“Meni je drago što pripadam bosanskoj provinciji i ono što je najgore je što mi Bosna puno fali. Iako smo mi daleko od Bosne nekoliko stotina kilometara mislim da bosanski fratri trebaju što više doći ovdje jer mi pripadamo njima, a oni pripadaju nama. Tu je isti mentalitet i isti narod, isti običaji, ista kultura samo što je drugi jezik”, priča fra Tanushi.

Vrata otvorena za sve: dolaze i katolici i muslimani

U Đakovici smo zatekli i sestru Nikitu Krasniči. Sestre ne samo da djeluju u okviru samostana i susreću se sa vjernicima već su angažirane i pomažu na terenu, u bolnici…

“Naše sestre rade ovdje i u bolinici. Sestra Amita radi sa bolesnim, a ide i po kućama da daje infuzije. I sestra Terezina. A, više pomažemo siromasima i bolesnim. Četiri sestre su tu u samostanu, a četiri su u bolnici. Malo je teško, ali ide. Kada imamo tako dobre fratre to ide vrlo dobro”, navodi sestra Krasniči.

Raduju se svakodnevnim susretima sa vjernicima, a posebno kada u crkvu navrate mladi. No, ima i onih koji nisu katolici, a dođu. Nikome vrata nisu zatvorena, naprotiv.

“Ima neko koga ne poznajem, nisam ni vidjela nikada, ali trebamo prihvatiti i trebamo da budemo vesele što ljudi dođu ovdje. Treba da znaju da mi volimo svakog čovjeka. To je jako važno za njih. Ako ti prihvataš kako misliš, da budeš stalno ovde, da on vidi časne sestre i fratre ovako to je dobro. Dođe neko ovdje ne znam da li se on prekrižio ili ne. Poslije kaže ‘sestro, ja sam musliman’. Pitaju šta treba da rade ovdje, kako da se mole. Onda znam da je musliman. Inače ne znam ko je musliman, a ko katolik”, priča sestra Krasniči.

Kaže da je sretna da vidi koliko Roma dođe u crkvu.

“Neki se znaju i prekrižiti, mole se Bogu. To mi je drago”, ističe sestra Krasniči.