Dragan Popović, srbijanski historičar i direktor Centra za praktičnu politiku u Beogradu, u intervjuu za Fokus.ba govorio je o promjenama koje su donijeli studentski protesti u Srbiji, ali i o politici Aleksandra Vučića i njegovom odnosu s Miloradom Dodikom.
Ističe da režim predsjednika Srbije nikada nije bio uzdrman kao sada i cijeni da su studenti već sada donijeli štošta što u novijoj historiji Srbije do sada nije bilo viđeno.
Za nekoliko dana održat će se izbori u dva mala mjesta u Srbiji, u Zaječaru i Kosjeriću. Jesu li, a ako jesu, zašto su oni važni?
Ispostavilo se da su to jedni od najvažnijih izbora u novijoj historiji Srbije. U pitanju su dva mjesta, jedno malo, drugo malo veće. Dešavaju se prvi put nakon ovih ogromnih studentskih demonstracija, nakon što se srpsko društvo ozbiljno promijenilo, nakon što je doživjelo nešto što nije doživljavalo u prošlosti, jedan sveopšti bunt.
I to bunt mladosti, koja je bila otpisana kao nezainteresovana, kao neaktivna, kao generacija koja bi da zaradi pare i onda da pobjegne u inostranstvo. Sve ovo što danas imamo u Srbiji je novo! I onda sada imamo prvi pokušaj da se politički riješi bar dio krize. To su ovi izbori. Mi vidimo šta je sve država odnosno režim Aleksandra Vučića uložila u te izbore. Vidimo koliko su im važni.
Dakle, sada na sceni imamo “otetu državu” protiv društva. S jedne strane imate društvo koje se organizovalo, studente, udruženje građana, građane, opoziciju. S druge strane imate cijelu državu, novac, javne resurse, budžete. Predsjednik Republike ide po selima. Dijele se frižideri. Prosto je nevjerovanto koliko su te otete institucije mobilisane da bi spriječile da Aleksandar Vučić, čak i u ta dva mala mjesta, doživi bilo kakav politički poraz.
Ali studenti pozivaju na vanredne parlamentarne izbore, a predsjednik Vučić, čini se, na te zahtjeve odgovara sa “bit će kad bude”. Šta Vama to govori?
On je u dosta nelagodnoj situaciji. I da raspiše i da ne raspiše izbore imat će po njemu dosta negativnih konsekvenci. Očigledno je da mu je popularnost pala. Ako ništa, probudili su se slojevi stanovništva koji su do sada bili proprilično neaktivni i koji, na kraju krajeva, nisu izlazili na izbore.
To je već veliki udar na njega. On novih birača nema. Njemu od 2014. godine do danas non-stop pada broj birača. Njegovi birači odumiru, polako, ali sigurno. Tako da mu je ova mladost koja se pojavljuje razlog za brigu. Druga stvar, stvorena je referendumska atmosfera. To nikada nismo imali. Ovo sada je situacija “mi ili oni”.
Ako odbije da raspiše izbore šalje poruku da nije dovoljno hrabar. I on se jako boji takvih poruka jer je on svoj politički habitus izgradio na tome da je hrabar. Da je zaštitnik, da je veliki vođa nacije. Morat će još malo da vaga. Mislim da će još malo da kupuje vrijeme. Ipak, mislim da će na kraju morati da doše do nekih prijevremenih izbora. Isuviše je duboka kriza.
Šta su uopšte, pitat će se pesimisti, prouzrokovali studentski protesti? Mogu li se uopšte ikakve promjene očekivati, jer Vučić pokušava demonstrirati otpornost?
Prvo, vlast je uzdrmana kao nikada do sada. Počevši od toga da više ne smiju ni na ulicu izaći. U posljednje vrijeme niste imali funkcionera kojem na ulici neko nije nešto dobacio, zviždao itd. Ono što je, meni se čini, čak i važnije od toga da li će Vučić pasti ove ili sljedeće godine, jeste naznaka mogućnosti dugoročne promjene.
Studenti su kretanjem po Srbiji, razgovorom sa ljudima, širenjem te svoje pobune na sve slojeve stanovništva, postigli da ponovo neke vrijednosti vraćamo u život. Solidarnost, ljubav, nenasilje. Mi smo naprimjer za tu solidarnost mislili da je ona umrla sa SFRJ. Sada imate zajednice koje se okupljaju oko osnovnih škola koje skupljaju novac za svoje profesore ili učitelje kojima je vlast prestala da isplaćuje plate. Imate taj nivo solidarnosti.
Da ne pričam o tome da ljudi za studente spremaju hranu i sl. Pazite, ovo je pokret koji je potpuno finansiran od građana Srbije. Ljudi sami kupuju dušeke za te fakultete, krevete za studente. Opet, ne mora da znači, možda će to u budućnosti sve biti opet uništeno, ali ja se radujem bar toj naznaci da je drugačiji svijet moguć.
Kao što znate, Sud BiH je izdao potjernice za rukovodiocima RS-a Miloradom Dodikom, Nenadom Stevandićem i Radovanom Viškovićem. Ali niko “ne može” da ih uhapsi. Kako Vi na ovo gledate?
Meni se čini da je na sceni neka pat pozicija. Ono što je najgore. Nekako su svi pristali na taj loš kompris. Ovi, Tužilaštvo i Sud, se prave da sprovode zakon, a Dodik se pravi da je moćniji nego što jeste. Da nije, vidjelo smo na dosta slaboj podršci koje je u posljednje vrijeme dobio od ljudi iz RS-a. On svoju moć zasniva na tom ucjenjivačkom kapitalu. Sada onaj ko mu izlazi susret, samo mu dodaje na moći. Ako se već donijela odluka, dakle da se izda nalog za hapšenje, onda bi SIPA ipak trebala da radi svoj posao i da nađe način da privede pravdi onoga ko je na potjernici. U zemlji kao što je BiH koja svakako loše stoji po pitanju vladavine prava, opasno je da tu vladavinu prava dodatno podrivate donoseći odluke za koje znate se neće poštovati. Žao mi je što je došlo do neke vrste truhlog kompromisa.
A ima li Dodik Vučićevu podršku, jer predsjednik Srbije ima dosta problema u vlastitom dvorištu?
Meni je taj njihov odnos oduvijek ličio na neku koaliciju. Ustvari na neki partnerski odnos koji se dijelom zasnivao na novcu, a dijelom na političkoj podršci koju jedan drugom daju kada je potrebno. Nismo imali nijedne izbore u Srbiji da Dodik nije bio na završnoj Vučićevoj konvenciji.
S druge strane Vučić održava dosta bliske odnose i sa dijelom opozicije u RS. Siguran sam da mu ništa manje ne bi bila odana Jelena Trivić. Štaviše. Uvijek je odnos Beograda i vođa bosanskih Srba bio kompleksan. I u vrijeme Miloševića i nakon njega i danas. Uvijek je to bio odnos koji nije bio crno-bijeli. Imatu ekonomskih interesa, zajedničkih biznisa, korištenja nacionalističke ideologije da bi se učvrstila sopstvena vlast.
A kakvu podršku imaju obojica od Vladimira Putina? S tim da je aktuelni odnos Kremlja i Beograda specifična priča.
To je tek odnos koji je čudan! Neki ljudi su uvijek smatrali da je Vučić glavni Putinov igrač u Evropi. Teško da ta ocjena može opstati. Vučić, prije svega, gleda sopstveni interes. On koristi Putina kao strašilo, prije svega da bi međunarodnoj zajednici poslao poruku “ja sam taj koji može da kontroliše ruski utjecaj ovdje, a ako nema mene, doći će vam neko ko to može neće moći”. Politički je to promućurno.
Ali i to je dobrim dijelom bez pokriće. Putinu je vjerovatno zanimljiva mogućnost na Balkanu da Evropu može plašiti nekim napadom s Balkana. Ali nije to tako lako. Srbija je okružena NATO trupama. Nije baš realno da Srbija može da izazove neki konflikt koji bi prošpao tek tako, a s druge strane, i Putin ima sasvim ozbiljnih problema negdje drugo da bi se sada bavio Srbijom i Balkanom.
Na “History festu” u Sarajevu razgovaralo se i o vašoj knjizi “Gubljenje ljudskosti”. Kako bi ste je Vi opisali?
To je u stvari historiografska studija o genocidu u Srebrenici. Moja je ideja je bila da sa naučne strane obradim taj važan događaj, ne samo za BiH i regionu, nego i planetarno važna događaj. Čini mi se da imamo već aktivističkih ili publicističkih knjiga, da imamo ispovijesti žrtava, ali za potrebe tržišta u Srbiji bilo je potrebno da se uradi jedna historiografska studija koja bi sa jedne strane dala naučni pregled toga šta se dešavalo prije, za vrijeme i nakon zločina, a s druge strane pokušala da otvari raspravu o našoj prošlosti o tim tamnim mrljama srpske prošlosti. Da se prosto vidi da li postoji bar dio javnosti koji je zainteresovan da razgovara o tome.
Sam naslov knjige je implikacija. Na šta implicira?
Sam naslov govori o trajanju. Nisam stavio da je to gubitak, već u tom procesu se ljudskost gubi. Zato je Srebrenica važna za cijelu planetu. Nije samo da su počinioci svoju ljudskost izgubili, što je prilično očigledno. Vi imate pitanje ljudskosti cijele međunarodne zajednice, cijele javnosti.
Mi kao planeta, šta smo uradili da jedan takav udar na čovjeka ne samo spriječimo, već šta smo nakon toga uradili da se takve stvari ne ponavljaju. A vidimo da se ponavljaju, gledajući Gazu ili Ukrajinu. Vidimo da se to još i multipliciralo. To je dakle proces, koji je nažalost, daleko od svog kraja.
