BiH

Problematika sigurnih kuća

Dželila Mulić-Čorbo: Pomoć ženama žrtvama nasilja ne smije ovisiti od dobre volje vlasti

03/02/2021
FOTO: D. Begović

BiH je potpisnica Istambulske konvecije gdje je precizno navedeno šta mora činiti. Opstanak sigurnih kuća je prilično poljuljan

Psihologinja i psihoterapeutkinja Dželila Mulić-Čorbo koja je dvije i po godine radila u sigurnoj kući osvrnula se u razgovoru za Fokus.ba na aktuelna dešavanja vezana za provođenje zakona o zaštiti žrtava nasilja u porodici.

Piše: A. DUČIĆ

Kao stručna osoba koja se više od deset godina radi sa porodicama i parovima ali i na individualnoj osnovi ona je ukazala na neke goruće probleme u ovoj oblasti.

Treba napomenuti da je Parlament Federacije BiH nedavno usvojio dopune Zakona o zaštiti od nasilja u porodici u FBiH koje trebaju ozakoniti novi institut “osobe od povjerenja” u cilju zaštite žrtava nasilja.

– Osoba od povjerenja je jako važan institut kada je u pitanju zaštita žrtava nasilja u porodici. Osoba od povjerenja je osoba koju žrtva nasilje odabere, kojoj vjeruje i koja će da joj pomaže i da joj bude podrške kroz cijeli proces zaštite, od pravnog dijela, socijalnog, smještaja, rada sa sigurnom kućom, policijom, centra za socijalni rad itd. Ta osoba od povjerenja čini da se žene žrtve nasilje osjećaju sigurnije. Žene koje prijavljuju nasilje vrlo često su dosta smetene i osobe od povjerenja mogu da im pomažu i da ih vode kroz taj proces. Žene koje prijavljuju nasilje zaista nemaju određene emocionalne kapacitete da bi mogle iznijeti cijeli proces prijave, krivične procedure, zatim daljeg osamostaljivanja itd. Ovo je veliki korak koji se dogodio – kazala je Mulić-Čorbo.

Upitana da li bi se trebalo raditi na donošenju sveobuhvatnog zakona, kazala je da je to nešto na čemu se kontinuirano radi kao i na usklađivanju krivičnog i porodičnog zakona sa Istambulskom konvencijom.

– Naša zemlja je potpisnica te konvencije i ratifcirala je što znači da je ona obavezujuća za BiH koja treba uskladiti sve propise koji će omogućiti još bolju zaštitu i provođenje podrške žrtvama nasilja u porodici. Ukoliko želimo zaista da ponudimo podršku koja će biti dostupan svim ženama mi zaista moramo imati pravni okvir na što ćemo se pozivati šta će biti obavezujuće da budemo sigurno da će to biti i provedeno. Postoji velika podrška u Parlamentu da se ide u tom smjeru – kazala je Mulić-Čorbo.

Kako postići to da ne bude upitno finansiranje za sigurne kuće i za žrtve nasilje u porodici?

– Vrlo jednostavno, zakonima. Jer u suprotnom postoji samo dobra volja od kantona do kantona i vodećih struktura koji će odvajati sredstva iz budžeta. Sve dok to ne postane zakonski okvir tako će biti. Time se onda više neće moći izbjeći finansiranje a ono na godišnjem nivou zapravo uopće nije veliko, s obzirom koliki su na godišnjem nivou teški entitetski i kantonalni budžeti. Određeno finansiranje postoji ali ono je različito od kantona do kantona i to je ono što je ustvari neprihvatljivo. Neprihvatljivo je da dostupnost i usluge zavise od kantona u kojem žive. Posebno kada se događaju krize kao što je pandemija 2020. opstanak sigurnih kuća postane dosta poljuljan – navela je naša sagovornica.

Kazala je da je on i sada poljuljan dodavši da su određene sigurne kuće bile skoro pred zatvaranjem, dok su druge radile sa smanjenim kapacitetima jer nije bilo sredstava primjerice za plate uposlenika.

– Nijedna zemlja ne može se dovesti u situaciju da nema sigurnih kuća. Jedna žena koja je žrtva nasilja mora imati tranzicijski period u kojem treba biti ojačana jer je to sveobuhvatni pristup žrtvi. Pitanje koje se postavlja jeste kada žena izađe iz sigurne kuće. Ono što Istambulska konvencija također obavezuje jeste da žene dobiju ekonomsku, socijalnu podršku u tom periodu, da su ustvari u kategoriji ugroženih. Kada žena podnese zahtjev za razvod braka u nasilnoj zajednici i smješta se u sigurnu kuću, taj proces traje i kada izađe iz sigurne kuće, a nasilje se ponovi, sadašnji zakon je ne prepoznaje kao žrtvu nasilja u porodici, jer ona nije član porodice. To je problem. Vanbračne zajednice, tu imamo problem da one do tri godine također zakon ne prepoznaje kao članove porodice. Ne postoji nikakvo zakonsko uporište putem kojih mogu ući u proceduru – naglasila je Mulić-Čorbo, dodajući da se to treba promijeniti novim zakonom.

Govoreći o tzv. putu žrtve nasilja u porodici do sigurne kuće, kazala je da on u praksi funkcioniše.

– U KS saradnja sa Centrom za socijalni rad i policijom odlično funkcioniše. Što se tiče sigurne kuće to se treba posmatrati kao domaćinstvo gdje imate režijske troškove, troškove za hranu i sl., ali tu su i troškovi koji podrazumijevu psihološku i socijalnu podršku, pravnu pomoć koje ženama moraju biti besplatne. Ali ti stručnjaci i vrhunski ljudi moraju imati plaće. Oni imaju nevjerovatne ekspertize, senzibilitet i znanje za rad. To ne smije biti volonterski rad. A ono što smo imali u proteklim godinama jeste da on u nekom trenutku postaje volonterski jer nije bilo u datom trenutku sredstava. Isto tako sigurna kuća ne smije ovisiti o tome da li je u jednom trenutku smješteno 25 ili pet žena u smislu da joj onda bude upitno finansiranje – rekla je Mulić-Čorbo.

Ona je kazala da ne moraju nužno sve žene žrtve nasilja biti smještene u sigurne kuće, ali trebaju dobiti zaštitu. To mogu da budu dodatni stanovi koji su u okviru sistema.

Pocrtava da je Istambulska konvencija vrlo jasno definirala obaveze i šta je ono što je potrebno. Tu su kaže vrlo jasne smjernice šta treba da se uradi “tako da tu nema lutanja” niti se može uzeti jedan dio, a drugi zanemariti.

Da li je u 2020. godini tokom krize izazvanom pandemijom došlo do porasta nasilja u porodicama?

– Kada su u pitanju SOS pozivi, traženje podrške i prijava nasilja to je povećano za 20-ak posto. Ali kada su u pitanju prijave nasilja kao krivično djelo kao kazneni postupak to je smanjeno. Postoji objašnjenje za to. Samim lockdownom i mjerama izolacija nije pogodovala ženama koje su žrtve nasilja. One nisu imale pristup da bi mogle da potraže pomoć. Samo to zatvaranje i onemogućavanje sistema podrške, primjerice da se zatraži pomoć od susjeda, bilo je uskraćeno. Taj pad nije pad u smislu da nasilja nema, jer upravo prema SOS prijavama jeste pokazatelj da je došlo do porasta slučajeva. Došlo je do rasta psihičkog nasilja, a pojavili su se oblici nasilja tamo gdje on nije evidentiran ranije. Ono što znamo kao psihoterapeuti jeste da se porodice koje imaju disfunkcionalne odnose od ranije, kada se dogodi kriza kao pandemija, dovedu u stanje eskalacije i postanu trigeri. Sama ekonomska situacija u kojoj su se našle. Gubici poslova, i egzistencije dovode do velikog stresa i konflikata unutar porodica. To je problem društva, politike, ekonomije, socijalnog segmenta i pružanja podršku – istaknula je naša sagovornica

Zaključila je da ako se zanemari bilo koja od ovih karika gasit će se samo požari i čekati da se ponovo rasplamsa, kao da se radi o nečemu što samo tinja.

– Veoma važan je i segment koji se odnosi na rad sa nasilnicima. Sistemski, vrlo stručan i usmjeren rad. To izostaje. Ti nasilnici žive i zajednici i mogu nastaviti djelovati na isti način ili će napraviti veću štetu. To ne znači da su žene iako su izašli i određene zajednice ne znači da su zaštićene od tih nasilnika. Također i provođenje mjera zaštita, koji podrazumijeva psiho-socijalni tretman ili liječenje ovisnosti. On je sada na dobrovoljnoj osnovi. Nisam sigurna da li nešto što je krivično djelo kada se odredi mjere, da li ona treba da bude dovoljna – istaknula je naša sagovornica.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.