BiH

pepeo u pepeo

Fašizam ne pobjeđuje jer nema Partizanskog groblja, nego jer nema Mostara kome ono treba

16/06/2022
Foto: Denis Kapetanovic/PIXSELL

"Puka obnova simbola bez obnove značenja simbola je čest manir postmoderne. Simboli se tako svode na estetski i istorijski važne bez jasne konekcije sa sadašnjicom"

Jednog sretnog dana možda će neki novi (i pravi) jugoslovenski ustav počinjati riječima: „U našoj zemlji sve su memorije ravnopravne“. Bogdan Bogdanović

Uništeni su kameni cvjetovi Partizanskog groblja u Mostaru. Sasvim sigurno je počinilac poneki put kamenu zadao tačno onoliko udaraca koliko je klesar puta udario batom dleto da bi ispisao imena poginulih antifašista. Pepeo u pepeo, kamen u prah.

Piše: Jovana Kolarić/Peščanik

Muk, pa zgražanje, oštre osude, prijetnje, pozivanje na status nacionalnog spomenika Prve kategorije, zazivanje hitne obnove, svi su nešto rekli, podsjetili na antifašističku tradiciju i obnovu spomenika, setno pominjali proslavu Dana Evrope i Dana pobjede nad fašizmom 2018. godine.

Smatram da obnova Partizanskog groblja u Mostaru nije potrebna. Štaviše, ona je uvredljiva, tako mi Brojdana Brojdanovića zaglavljenog u mećavi u Malom Popoviću krajem osamdesetih. Na moj stav stiže prijateljska poruka – da li to znači da priznajemo kapitulaciju? Odgovaram pitanjem – da li smo kapitulirali kada nismo sačuvali grad mrtvih ili kada nismo uspjeli da sačuvamo grad živih?

Dok je JNA besomučno razarala Vukovar, Bogdanu Bogdanoviću je stigla vijest o oštećenju Dudika i njegovih kenotafa u granatiranju. Prisjetiće se kasnije svog osjećaja sramote ukoliko se usudi da zažali za „jednom svojom baroknom igračkicom u baroknom gradu kojeg više nema“. Ako ne postoji Vukovar koji je napravio Dudik – da li je Dudik potreban? Puka obnova simbola bez obnove značenja simbola je čest manir postmoderne. Simboli se tako svode na estetski i istorijski važne bez jasne konekcije sa sadašnjicom. Tako posljednjih godina svjedočimo popularizaciji modernističkih spomenika Jugoslavije koja nije praćena popularizacijom ideja kojima je izgradnja tih spomenika vođena, naprotiv – oni su svedeni na lijepo/brutalno, hipsterski atraktivno.

Obnova svakako ide projektno, nema društvenog značaja kao osnovnog pokretača, nema više mještana koji donose hercegovački kamen sa starih kuća da doniraju neimarima. Kvadratić u logframe nekog projekta ili rečenica u njegovoj evaluaciji. Toliko i toliko para je utrošeno na obnovu devastiranog područja/spomenika tog i tog.

Bogdanovićevi spomenici su sredstva za komunikaciju sa prostorom u kom se nalaze, sa gradom kao metaforom metafora. Reći će jednom da spomenik pripada onome ko ga je izgradio; u tom smislu je Jasenovački cvijet dio hrvatske arhitekture, a Partizansko groblje bosanskohercegovačke, i još bitnije mostarske. Ono je građeno kao akronekropolis – grad mrtvih koji će se zauvijek gledati oči u oči s gradom živih. Zazivanje obnove grada mrtvih bez obnove grada živih se tako pretvara u sada brzu izradu kamenih cvjetova s imenima poginulih antifašista, ali se antifašizmom ne bavimo kao vrjednošću koja znači slobodu i život.

U tekstu posvećenom Mostaru 1997. godine Bogdanović kaže da je na prostoru Partizanskog groblja predvideo jednu sasvim malu nišu za svoju urnu ali, završava, „tamo ne bih više bio u društvu svojih prijatelja, ploče sa njihovim imenima pažljivo su, hladnokrvno, sadistički pokupljene, odnete i samljevene u mlinu za kamen. A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorjelim očima“. Fašizam ne pobjeđuje jer nema estetski lijepih cvjetova Partizanskog groblja, nego jer nema Mostara kome treba Partizansko groblje.

Autorka je istraživačica Fonda za humanitarno pravo

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.