BiH

“Hercegovini i dalje dugujem imaginaciju”

21/05/2015

Prekjučer je u Sarajevu umro slikar Affan Ramić. Bio je afirmiran i priznat još za vrijeme Titove Jugoslavije, u ratu je postao jednim od simbola otpora opsjednutog grada, a sve do sudnje ure slikao je kreativnom vitalnošću i svježinom.

Pripovijedao mi je prijatelj da je, nakon što su mu Karadžićevi četnici u ljeto devedeset druge orobili atelje i odnijeli sve slike, Ramić rekao: Mogu mi ukrasti slike koje sam naslikao, ali ne mogu one koje ću naslikati.

[pull_quote_left]U Ramićevoj ratnoj fazi osjeća se fasciniranost križem. Ali, križ ovdje nije u svrsi simbola, vjerskog ni ideološkog, križ je naprosto ljudsko tijelo, tijelo čovjeka, tijelo žene u vrtlozima bičeva vanjske i unutrašnje nesreće[/pull_quote_left]

Bila je mrkla noć što je potrajala gotovo jednu cijelu deceniju, pomrčina koja slikara nije lišila radosti stvaranja, one radosti koja umjetnike tjera da chagallovski plešu po krovovima, ali ga je lišila i njegova vlastitog djela.

Oba Ramićeva ateljea uništena su i opljačkana – onaj na Grbavici u Sarajevu stradao je u proljeće 1992. od srpskoga junaštva, a onaj u počiteljskoj kuli, godinu dana kasnije, od hrvatske kulture. I tu se više nema što reći. Tako je, zapravo, prebrisan praktično najveći dio Ramićeva likovnog opusa (samo na Grbavici pokradeno mu je i devastirano gotovo tri stotine slika iz svih njegovih slikarskih razdoblja).

Pred užasom ove činjenice pala mi je na um misao Vladimira Nabokova da su samo istinski velika ona umjetnička djela što su se u jednom trenutku pojavila, pa onda nestala, istopila se bez traga.

Iako rođen u Derventi, u sjevernoj Bosni, Ramić će svojim slikarstvom ostati vezan za hercegovačke svjetlosti, za Počitelj i Mostar.

Njegova temeljna slikarska boja je zelenomodro, onaj neuhvatljivi bljesak Neretve, u kojoj je, kako piše u kratkoj biografiji, 1945. godine nestao njegov otac. Kao trinaestogodišnji dječak Ramić će doživjeti nasilnu smrt oca, a kao zreo i slavan čovjek okrutnu smrt jedinca sina, koji je poginuo kao dobrovoljac u obrani Sarajeva 1993. godine.

Ove sudbinske datosti odredit će ne samo sadržajne motive Ramićeva slikarstva, nego i damar ruke koja drži kist.

“Najjednostavnije kazano, i dalje Hercegovini dugujem imaginaciju, i dalje su to sjećanja na prostore djetinjstva, imaginarne pejzaže, i dalje je to onaj neobični spoj civilizacijskih svjetova, orijentalnog i mediteranskog, i dalje je to ljubav prema jugu, prema zvuku i svjetlosti”, reći će u jednom razgovoru 1982. godine.

unnamed

Affan Ramić i Mile Stojić

Ime i djelo Affana Ramića obično se vežu za početke oslobađanja od tradicionalnih postupaka u suvremenom slikarstvu Bosne i Hercegovine. Mimetičko slikarstvo za njega je tek zaludna i blijeda kopija prirode, tog božjeg remek djela. Slikareva zadaća nije da kopira, već da prepoznaje i citira i te citate prirode (“to može da bude kamen, mahovina, jedna praška, mrlja ili fragment pločnika”) kombinira sa citatima svoga duha.

Tako nastaje slika – proces, slika zaslon na kojemu se očitava susret dva različita bitka. Mijene prirode dodiruju se sa mijenama duha, baš kao u znamenitoj Šimićevoj Pjesmi jednom brijegu. Slikar ne opisuje prirodu, nego je unosi u svoju sliku. Označitelj postaje označeno. Slika je sama kamen, mahovina, jedna praška, mrlja ili fragment pločnika.

Ali i nešto više od toga: ona je grmljavina, stablo munje, krš i lom starih oblika, miris ozona. Svijet koji se urušava, isijavajući fantastične oblike.

Slikar kreće ab ovo, ponovo, zatečen u borgesovskome labirintu pustinje.

“Neko je jednom rekao rečenicu koja mi se dopala”, veli tada on, “mi živimo u izobilju ničega”. Iz tog izobilja ničega on ponovo stvara svijet: ovaj put njegovi mostovi spajaju ponore, a nad spepeljenim ostacima svijeta uzdižu se jarkocrveni kvadranti krovova. Rijetka ljudska lica poprimila su izraze avetinjske začuđenosti, iskočila iz svoje ravnoteže, kao u portretnoj skali Francisa Bacona.

U Ramićevoj ratnoj fazi osjeća se fasciniranost križem. Ali, križ ovdje nije u svrsi simbola, vjerskog ni ideološkog, križ je naprosto ljudsko tijelo, tijelo čovjeka, tijelo žene u vrtlozima bičeva vanjske i unutrašnje nesreće.

[pull_quote_right]Bila je mrkla noć što je potrajala gotovo jednu cijelu deceniju, pomrčina koja slikara nije lišila radosti stvaranja, one radosti koja umjetnike tjera da chagallovski plešu po krovovima, ali ga je lišila i njegova vlastitog djela[/pull_quote_right]

Slikar je, dakle, ponovo na početku svijeta. On je njegov tvorac i iscjelitelj. Na osjetljivom epidermu njegovih prstiju, između palca i kažiprsta, sad se nalazi prašina svijeta i od nje on pravi novu supstancu boje. Ta boja više nije svjetlost, ona je prije requiem svjetlosti, o kojoj je govorio poljski pjesnik nad praznom kolijevkom sina:

“Nema Verone. Rastrljao sam ciglanu prašinu u prstima. Eto šta ostaje od ljubavi prema velikim gradovima.”

Najbolji prikaz neke slike mogao bi imati oblik soneta ili elegije, pisao je Baudelaire. Najbolji prikaz Affanove slike mogla bi biti ona gesta bosanske šutnje, prepuna tuge i neke neopisive muzike, fuga koja nikada neće ni biti napisana.

Omaž  slikaru Affanu Ramiću  u radio kolumni pjesnika Mile Stojića koja će biti emitovana sutra  u  centralnoj informativnoj  emisiji  DANAS Radija Bosne i Hercegovine 

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.