umro u 100. godini

Kissinger: SAD mora poslati dvije poruke, jednu Srbima, drugu Muslimanima i Hrvatima

dejton kisinger
Foto: Pixsell/Arhiv

“Svaka se etnička grupa prisjeća nekog mitskog Zlatnog doba kada je bila dominantna: Muslimani se prisjećaju Otomanskog Carstva; Hrvati se sjećaju habsburške premoći; Srbe održavaju njihovi beskrajni ratovi za neovisnost”

Američki diplomat i naučnik Henry Kissinger, koji je ostavio neizbrisiv trag u vanjskoj politici Sjedinjenih Američkih Država, preminuo je u srijedu u 100. godini u svom domu u Connecticutu, objavila je konsultantska tvrtka Kissinger Associates.

Kissinger je bio diplomat, politolog, geopolitički konzultant i političar koji je služio kao državni sekretar i savjetnik za nacionalnu sigurnost u predsjedničkim administracijama Richarda Nixona i Geralda Forda.

Kritičar politike prema BiH

Bio je oštar kritičar politike SAD-a u jugoistočnoj Europi, između ostalog zbog priznavanja Bosne i Hercegovine kao suverene države, upozorivši zapad da se ne uvlači u sukob koji vuče korijene stotinama godina u prošlost. Svoje viđenje konflikta u BiH 1990-ih podijelio je u opširnom tekstu kojeg je objavio The Washington Post 11. septembra 1995., nedugo pred potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Umro je Henry Kissinger

čuveni američki diplomat


Umro je Henry Kissinger

“Kontinuirano NATO bombardiranje BiH vjerovatno označava, prema riječima Winstona Churchilla, manje početak kraja nego kraj početka. Dogovor postignut krajem prošle sedmice o načelima za podjelu Bosne i Hercegovine veliki je korak naprijed za koji je zaslužna Clintonova administracija. Sada ova administracija, nakon što je prihvatila prijedlog da diplomaciju treba poduprijeti silom ili prijetnjom sile, mora — kako bi dovela rat do kraja — poslati dvije poruke: Srbima, da nema druge opcije osim pregovora, bosansko-hrvatskoj konfederaciji, da je Zapad u stanju zaštititi svaki dogovor, ali da njegova vojna sila neće biti na raspolaganju za ambicije izvan okvira zapadnih prijedloga”, navodi se u početku teksta-

Kissinger dalje navodi kako “užasavajuće ponašanje Srba (usklađeno s ponašanjem drugih strana u raznim fazama) manje odgovara kategoriji agresije nego historijskog balkanskog etničkog sukoba”. Kazao je kako su zapadne zemlje 1991. godine “lakomisleno” stvorile Bosnu kao multietničku državu putem sredstva priznavanja administrativnih granica pokrajina bivše Jugoslavije kao međunarodnih granica. “Ali te su pokrajinske granice povučene upravo kako bi se spriječila politička kohezija pokrajina manipuliranjem etničkih rivalstava kako bi se obeshrabrila autonomija. Nije iznenađujuće da su Hrvati i Srbi, koji između sebe čine više od polovice stanovništva Bosne, odbacili pojavu Bosne kao unitarne države pod muslimanskom vlašću. U tome su ih podržavale njihove matične zemlje, a u ime etničkog čišćenja počinjene su neopisive brutalnosti”, kazao je.

“Etnički sukobi vode u etničko čišćenje”

U nastavku je pojasnio suštinu etničkih sukoba, poredeći ih sa sukobima druge vrste.

“Etnički sukobi su sasvim drugačiji fenomen od našeg historijskog iskustva. Hladni rat potaknuo je neke računice rizika i nagrada na kojima se politika supersile mogla temeljiti. Čak i u regijama kojima vladaju intensivne strasti kao što je Bliski istok, protivnici su bili klijenti supersila i stoga donekle obuzdani. Nasuprot tome, mržnja etničkih sukoba nadilazi racionalne proračune. Svaka se etnička grupa prisjeća nekog mitskog Zlatnog doba kada je bila dominantna: Muslimani se prisjećaju Otomanskog Carstva; Hrvati se sjećaju habsburške premoći; Srbe održavaju njihovi beskrajni ratovi za neovisnost. Idealna etnička karta svakog od njih nespojiva je s etničkim kartama svojih suparnika; svaki od njih tretira kao anatemu svaki dogovor koji ovisi o dobroj vjeri drugoga”, kazao je i dodao:

“Etnički sukobi gotovo neizbježno vode etničkom čišćenju. Završavaju ili pobjedom ili porazom, ili iscrpljenošću”.

Paradoksalno, pojasnio je, strane se ponekad mogu podvrgnuti nadmoćnoj vanjskoj sili, ali ne jedna drugoj, dodavši kako je zapravo ovako izgledalo upravljanje Bosnom veći dio njene prošlosti, od Osmanlija, Habsburgovaca i maršala Tita.

“Sukob u BiH nije bio prijetnja svjetskom miru”

“Sukob u Bosni stoga nije jednostavan čin agresije koji prijeti svjetskom miru. Granice ciljeva svake stranke su u biti definirane etnički, iako bez sumnje s ambicioznim zamahom. Ni najparanoičniji Srbin ne teži svjetskoj dominaciji. Istina, Srbija je započela posljednje kolo. Ali zasigurno je jedan od razloga tome pridonio sjećanje na druge runde — neke ne tako daleke prošlosti — u kojima su uloge bile obrnute. I, kao što je bivši američki zamjenik zapovjednika za Europu, general Charles G. Boyd, istaknuo u najnovijem izdanju Foreign Affairsa, ponašanje Hrvata i Muslimana povremeno nije bilo ništa manje odvratno od ponašanja Srba”, ustvrdio je Kissinger.

Dalje elaborira kako su neki takav ishod vidjeli kao primjerenu kaznu za zla koja su počinili Srbi. “Ali kažnjavanje zla mora biti uravnoteženo — štoviše, stalno je uravnoteženo — u odnosu na druge brige. Tolerirali smo pokolj u Ruandi koji daleko premašuje najgore bosanske zločine. I napravili smo nešto malo više od pisanih protesta protiv ruskih akcija u Čečeniji. Rizici su u svakom slučaju ocijenjeni pretjeranima u odnosu na nacionalni interes”.

A onda se osvrnuo na stav američke administracije naspram ovog sukoba i na potencijalnu ulogu u rješavanju konflikta.

“Jaz između moralnih uvjerenja i rizika koje smo spremni podnijeti odražava se u kongresnoj raspravi o embargu na oružje. Većina koja je glasala za ukidanje embarga inzistirala je na moralnim izjavama administracije. Ali želeći eliminirati svaki rizik za živote Amerikanaca; bosanski Muslimani bi trebali nadjačati uz pomoć američkh zaliha. Ipak, budući da bi bosanska pobjeda sigurno dovela do etničkog čišćenja nad bosanskim Srbima onakvog kakvog su pretrpjeli u Krajini, djelovanje Kongresa ide prema istoj moralnoj dilemi koja nas je uopće paralizirala. Glasanje o embargu na oružje poslužilo je korisnoj svrsi u okončanju kolebanja administracije i NATO-a u vezi s upotrebom sile, ali Kongresu bi sada bilo dobro savjetovati da odloži nadglasavanje veta predsjednika, makar samo zato što je pitanje embarga zamijenjeno nedavnim događajima, i zato što su Hrvati i Muslimani očito stvorili strahovit vojni stroj uprkos nepravednim ograničenjima embarga. Administraciji bi sada trebalo dopustiti da odigra svoj potez sada”, napisao je u tekstu.

Multietničko rješenje za Bosnu “nema smisla”

Smatrao je da je ključno postići konsenzus NATO-a o tome kako bi savez trebao odgovoriti ako pregovori dođu u zastoj. Budući da će vojni pritisak biti primijenjen na Srbiju, ali ne bi trebao biti na Bosnu ili Hrvatsku, posebno se mora razmišljati o savezničkom stavu ako — što je vrlo moguće — Muslimani i Hrvati inzistiraju na ujedinjenju zemlje.

Istaknuo je i ulogu američkog diplomate o mirovnim pregovorima.

“Naš sposobni pregovarač, Richard Holbrooke, definirao je svoj najteži izazov kao sastav autonomnih područja na temelju etničke pripadnosti. Po mom mišljenju, daleko rješivije pitanje tiče se međunarodnog statusa ovih regija: hoće li imati autonomiju unutar jedinstvene bosanske države ili pravo na odcjepljenje i pripajanje matičnoj državi. Mnogi inzistiraju na suverenoj Bosni unutar njenih izvornih granica jer bi bilo koji drugi ishod nagradio agresiju. Ali sada kada je svaka od zajednica najnehumanijim metodama protjerala druge iz svog područja kontrole, nema smisla pokušavati nametnuti multietničko rješenje za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Ako je cilj stabilnost, a ne osveta, i ako želimo izbjeći da budemo zaglavljeni u beskonačnim sukobima, jedini odgovoran ishod je definirati Bosnu kao državu za muslimansku zajednicu unutar pozamašnih granica i dati drugim zajednicama pravo na samoopredjeljenje”, podvukao je Kissinger.

Ukazao je i na ono što je smatrao opasnošću u ovakvim situacijama.

“U naciji sastavljenoj od tri zaraćene nacionalnosti, opasnost da se dvije od njih udruže s trećom bila bi ogromna. Štoviše, kada bi postojeća granica Bosne postala međunarodno priznata, Srbi (ili Hrvati) bi bili optuženi za međunarodnu agresiju, ako su podržavali svoje sunarodnjake u Bosni, i za izdaju, još gore, unutar svoje zemlje, ako su pristali na njihovo gušenje. Bosanski čelnici na vlastitu opasnost zaboravljaju da je u prvoj fazi sadašnje borbe Hrvatska slijedila politiku paralelnu onoj Srbije, nastojeći otcijepiti hrvatsku etničku grupu iz Bosne. Doista, prije nekoliko mjeseci hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, neslužbeno na večeri u Londonu, rekao je da bi, uprkos oportunističkoj konfederaciji s bosanskim Muslimanima, najrazumniji ishod bila podjela Bosne između Srbije i Hrvatske”, podsjetio je.

Posljedice situacije

Na kraju se osvrnuo i na reperkusije ove situacije, odnosno njenog ishoda, na odnose velikih svjetskih sila.

“Određivanje granica imat će veliki značaj i za odnose Istoka i Zapada. Rusija je dosad bila relativno suzdržana pred kaznom koju su pretrpjeli Srbi, njezini historijski balkanski saveznici. Ta će se suzdržanost vjerovatno pretvoriti u ruski unutrašnji problem ako se ponižavanje Srbije oduži. Do sada je bosanska kriza obuzdana, ali produžena erozija Srbije mogla bi ponoviti iskustvo koje je dovelo do Prvog svjetskog rata, kada je nekoliko srpskih neuspjeha koje je progutala Rusija proizvelo odluku da se više nikada ne poklekne. Ne protivim se izazivanju Rusije tamo gdje su uključeni temeljni američki interesi — kao što je proširenje NATO-a. Ali pokušaj da se stanovništvo bosanskih Srba učini dijelom bosanskog suvereniteta — kršeći naše načelo samoopredjeljenja i ignorirajući stoljetnu borbu Srba protiv muslimanske vladavine — suprotan je nacionalnom interesu; to je oblik domaće politike. I to bi Sarajevo po drugi put učinilo ishodištem nepotrebnog sukoba. Definicija pravnog statusa autonomnih područja će oblikovati raspoređivanje mirovnih snaga, kojima je predsjednik Clinton burno obećao veliki američki doprinos u prvim danima svoje administracije, kada je još uvijek smatrao rat i mir diskretnim fazama politika. Ne podržavam dugotrajnu prisutnost američkih snaga u balkanskom buretu baruta, gdje se rat i mir neosjetno zasjenjuju jedan u drugom. Ali ako se jedinice pošalju, trebale bi zaštititi značajan cilj. Smješteni na sadašnjoj međunarodnoj granici, oni ne mogu spriječiti niti uništenje srpske autonomne oblasti od strane Bosne niti uključivanje Bosne u Hrvatsku — dvije najvjerovatnije nepredviđene okolnosti za sljedeću fazu bosanske politike. Najrazumniji cilj za mirovne snage je zaštititi muslimansko područje kao zasebnu državu”, podvukao je.

Na kraju je poslao i otvorenu sugestiju tadašnjem predsjedniku Clintonu:

“Mi smo pokretač nedavnih akcija, a ako ne želimo da nas pokreću slike na večernjim vijestima, predsjednik mora biti spreman objasniti američkom narodu svoje svrhe, svoje mogućnosti, svoje rizike i njihova ograničenja. Kada ova kriza završi, Amerika sebi mora postaviti još dublje pitanje: Koliko daleko želi gurati princip samoopredjeljenja? Bosna je sada previše podijeljena da bi mogla osmisliti vladu pod kojom bi tri etničke grupe mogle živjeti u harmoniji. Ali ako se izvrši pritisak na globalnom nivou, neće li koncept etničkog samoopredjeljenja rascijepiti svijet u neukrotivu pometnju? I, kao krajnost, šta bi to moglo učiniti koheziji našeg društva?”.