BiH

Riječi ubijaju poput metaka

Koliko nam treba da budemo ljudi: Migranti između dva svjetonazora

17/07/2020

Naravno da za ovakvo uznemiravanje i trovanje javnosti niko nije odgovarao, i bit će kasno kad ovakvo medijsko širenje mržnje eskalira u nasilje

Ono što ne smijemo zaboraviti jeste to da zločinima iz mržnje uvijek prethodi govor mržnje, snažna je rečenica koju upućuje Adama Dieng, specijalni savjetnik za prevenciju genocida Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija. A ako iko zna nešto o povezanosti zločina iz mržnje i govora mržnje, to je upravo Dieng – bivši registrar Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području Ruande, piše Inforadar.

Ovaj sud je poseban po tome što je, osim počiniteljima zločina, sudio i medijima koji su ih poticali pa je tako bilo i slučajeva gdje su novinarima izrečene i doživotne kazne za poticanje genocida i zločine protiv čovječnosti.

GOVOR MRŽNJE U ONLINE KOMUNIKACIJI

Nažalost, to nije bio slučaj sa suđenjima za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije, pa su brojni megafoni mržnje iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća i danas utjecajni kreatori javnog mnijenja, a govor mržnje je ostao društveno prihvatljiv model komunikacije.

Nedavno sam se, radeći na jednom projektu, imao priliku malo „poigrati“ softverom za pretragu komentara na društvenim medijima i, iako nemam naviku koristiti jake epitete, ono što sam vidio mogu opisati samo kao zastrašujuće. Sva ta pogrdna imena, svi ti uvredljivi nazivi, svi ti epiteti kojih bi se svijet sa očuvanim smislom za mjeru postidio – sve je to ne samo prihvatljivo, nego i počesto dominantno u online komunikaciji, a odsustvo sankcija za govor mržnje ne daje nadu da će se bilo šta po tom pitanju popraviti samo od sebe.

Naprotiv, cijela stvar se u posljednjih nekoliko godina rapidno mijenja nagore usljed dolaska značajnijeg broja izbjeglica i migranata iz Azije i Afrike na prostor naše zemlje.

Do posljednjih nekoliko godina, naš „tradicionalni i standardni oblik govora mržnje“ ograničavao se na razmjenu uvreda unutar jedne rasne kategorije, jer koliko god mi na Balkanu potencirali naše međusobne razlike, opet se sve svede na mržnju unutar bjelačkog stanovništva pretežito slavenskog porijekla.

Dolaskom azijskih i afričkih izbjeglica i migranata, u našem javnom prostoru se pojavljuju elementi otvorenog rasizma i ksenofobije na koje smo se donedavno gnušali kad ih prepoznamo drugdje.

Sjetimo se samo koliko smo bili zgroženi kad je kamermanka Petra László šutirala migrante na mađarskoj granici, ili kad je Slovenija najavila podizanje obične ograde prema Hrvatskoj nekad 2016. godine. Danas nam je sasvim normalno da hrvatska granična policija svakodnevno premlaćuje migrante a da njeni šumari vrše ekocid na Plješevici, pri čemu se u svemu tome nabujalo nezadovoljstvo građana zbog lošeg upravljanja migrantskom krizom kanališe u govor mržnje prema – migrantima.

KO SU SKAKAVCI

Analiza koju su prošle godine radili BH novinari pokazuje da u izvještavanju o izbjeglicama i migrantima gotovo u istom omjeru učestvuju i njihova viktimizacija i stigmatizacija, a nijedan od ta dva pristupa ne garantuje kvalitetno informisanje javnosti, niti olakšava donošenje mogućih rješenja u krizi. Istina je da i među migrantima uistinu ima i prijestupnika i sumnjivih osoba, ali je isto tako istina i da srazmjerno svom broju i relativnoj anonimnosti ne predstavljaju niti izbliza onoliku prijetnju sigurnosti i smetnju javnom redu koliko se to želi predstaviti u medijima.

A osim u društvenim medijima, gdje smo na govor mržnje pojedinaca već navikli, rasistički i ksenofobni sadržaji se polako uvlače i u tradicionalno novinarstvo, pa smo tako već imali izjave državnih dužnosnika koji migrante porede sa skakavcima ili pozivaju na njihovo izbacivanje iz države.

Posmatrajući takav govor u medijima nije teško pronaći vezu sa nadolazećim izborima u našoj zemlji te smo danas u situaciji u kojoj je sasvim moguće da će se izborna kampanja barem u nekoliko lokalnih zajednica otvoreno voditi na terenu rasizma i ksenofobije.

Politički populizam nikad ne dolazi bez medijskog populizma – prvima treba prostor za plasman svojih zapaljivih stavova, a drugima treba sadržaj koji udara na emocije i povećava gledanost/čitanost. Taj recept je provjeren i nebrojeno puta iskušan, i redovno iza sebe ostavlja situaciju daleko gorom nego što je u početku ona bila – naročito otkako su politika i mediji putem društvenih mreža „sišli u narod“ i otkad svaka vijest nakon plasiranja u javnost doživljava svoj drugi život na društvenim medijima.

Postoji zanimljiva studija nazvana Raspirivanje plamena mržnje: Društveni mediji i zločini iz mržnje (Fanning the Flames of Hate: Social Media and Hate Crime, K. Müller i C. Schwarz, 2017.), koja je istražila veze između učestalosti antiimigrantskih objava na društvenim medijima i napada na imigrante u Njemačkoj. Njom se naučno dokazalo kako napadima na manjine redovno prethodi pojačana aktivnost simpatizera desničarskog AfD-a na Facebooku i kako rečenicu Adame Dianga sa početka teksta treba shvatiti krajnje ozbiljno.

Iznenadićete se koliko ćete rezultata dobiti ako u alat za pretragu komentara na društvenim medijima unesete imenice poput „migići“ ili „gamad“ u kombinaciji sa glagolima „pobiti“ i „protjerati“. To nije nimalo bezazlena stvar i vrijedi sada, pola godine prije dana kad očekujemo lokalne izbore, upozoriti kako nam predstoji ulazak ove retorike u političku arenu, uz obilatu medijsku pripremu. A teren za to se već uveliko priprema, kroz manje ili više suptilno portretiranje migranata isključivo kao prijetnje.

DEMONSTRACIJA RASIZMA

Uzmimo za primjer naslove koji su prije par dana dominirali na nekoliko portala i štampanih medija, a koji dramatično tvrde kako je „zbog migranata u opasnosti bezvizni režim sa EU“.

Istina je da je Europska komisija upozorila BiH zbog loše koordinacije kad je u pitanju upravljanje migrantskom krizom, dakle ako je bezvizni režim i došao u pitanje to nije zbog migranata nego zbog lošeg rada naših vlasti – odnosno isto kao što nam granice EU trenutno nisu zatvorene zbog koronavirusa nego zbog lošeg odgovora na pandemiju!

Dobar primjer za suptilnu demonstraciju rasizma jeste i naslov u jednom sarajevskom dnevnom listu koji postavlja pitanje Gdje su nestali sarajevski džeparoši?

Tekst objašnjava kako je zbog držanja socijalne distance u vozilima javnog prijevoza džeparošima oduzet prostor za neopaženo operisanje pa zbog toga broj krađa u sarajevskim tramvajima, autobusima i trolejbusima nikad nije bio manji.

No, ovaj tekst koji nema veze s migrantima popraćen je fotografijom dvojice migranata koje legitimišu policajci, imputirajući čitatelju podsvjesni doživljaj migranata kao opasnosti, iako je fenomen džeparenja u Sarajevu puno stariji od migrantske krize.

U to su se prije nekog vremena mogli uvjeriti i dva migranta koje je u centru Sarajeva pokušao opljačkati džeparoš odranije poznat policiji.

Nakon što su savladali napadača, pojedini mediji su požurili krivicu za incident svaliti na njih pojačavajući u javnosti predrasude prema afro-azijskim pridošlicama, a u samo sat vremena vijest se proširila takvom brzinom da je na kraju završila na srbijanskom zadrugoidnom tabloidu sa naslovom MIGRANTI IZBOLI ČOVEKA U SARAJEVU: Pokušali da ga opljačkaju u tramvaju pa kad se pobunio nisu imali milosti.

Naravno da za ovakvo uznemiravanje i trovanje javnosti niko nije odgovarao, i bit će kasno kad ovakvo medijsko širenje mržnje eskalira u nasilje.

Istina je da migranti čine brojna kršenja zakona i bilo bi krajnje neodgovorno prema našoj javnosti takvo ponašanje negirati, ignorirati ili tolerirati. Ali je isto tako istina i da ta kršenja zakona nisu ni izbliza toliko brojna i teška koliko ih se u medijima želi predstaviti, te da je sve očitiji trend da se migrantima fakturiše krivica i za ono za što nisu krivi, za ono za što su odgovorne vlasti Bosne i Hercegovine i lica koja tu vlast obnašaju, koja imaju svoja imena, prezimena i političke pokrovitelje.

Predizborna kampanja koja nam, valjda, predstoji u jesen pokazati će da li ćemo spregu medija i politike u širenju mržnje dići na novi nivo, a sve što građanima preostaje jeste da budu oprezni prilikom odabira izvora informiranja i da ne vjeruju baš svemu što dospije u medije.

I na kraju, da završimo onako kako smo počeli – citatom iz poučnog i emotivnog videa Adame Dianga: Moramo biti svjesni da riječi ubijaju. Riječi ubijaju poput metaka.

Tastatura je oružje za koje ne treba dozvola – rukujmo s njom oprezno.

Komentari

Autor: Adis Nadarević / Inforadar

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.