Ratni snimci iz Mostara: Ovako su borci zaraćenih strana “trgovali” na ratištu
Brojni svjedoci tog vremena, kažu da su sve teorije ratovanja pale u vodu tokom sukoba HVO-a i Armije RBiH u Mostaru. Rat koji je jednom od najljepših gradova u regiji donio kataklizmička razaranja vođen je na izuzetno malom prostoru, pa se na mnogo mjesta duž obala Neretve ratovalo praktično prsa u prsa.
Posebno je teško bilo u Ulici Alekse Šantića, gdje su vojnici dviju vojski na nekim mjestima jedni od drugih bili udaljeni tek po nekoliko metara. Na sreću preživljavalo se i u tom paklu, a o koliko apsurdnom ratu je riječ govore video zapisi, danas dostupni na internetu. Jedan od njih svjedoči o razmjeni ili bolje reći o trgovini cigaretama.
Obzirom da je HVO rat dočekao mnogo spremniji i moćniji, uzimajući u obzir i konstantnu podršku iz susjedne Hrvatske, jasno je da su bojovnici ove vojske imali više dobara od vojnika Armije RBiH, koji su branili Mostar i Bosnu i Hercegovinu.
Oni su tri mjeseca bili odsječeni od ostatka svijeta, pa je jasno da je na tom dijelu grada vladala nestašica svih namirnica. Osim cigareta, od bojovnika HVO-a na prvim linijama kupovana je i kafa, odjevni predmeti, piletina… O najtežim danima, tužnim sudbinama, apsurdima, zanimljvostima, pa i anegdotama bez kojih Mostarci ne mogu ni kad ginu, govorili su nam pripadnici Armije, koji su ratovali upravo u Šantićevoj.
Šantićeva ulica 1993.
Nakon što je pregledao snimak dostupan na YouTubeu, prepoznao je da je riječ o bunkeru koji se nalazio u jednom od objekata pored današnje zgrade Skupštine HNK-a. Kuća se nalazi na zapadnoj strani ulice i u njoj su boravili bojovnici HVO-a. Nekoliko metara dalje na istočnoj strani Šantićeve nalazili su se vojnici Armije RBiH, koji su tog dana od neprijatelja kupovali cigarete.
Video počinje tako što jedan od bojovnika predlaže “neku pogodbu“, a raspituje se i za posadu iz protivničkog bunkera, u nadi da će se javiti neko koga od ranije poznaje. Zbog toga je prvo upućeno pitanje glasilo: “Je li Aziz tu, ima li ikog iz Vrapčića i Bijelog Polja?“.
– Ja ću donijet tri šteke, ti sebi uzmi jednu, a raji iz Vrapčića odnesi dvije, poručio je hrvatski vojnik, koga je vojnik s druge strane onda upitao poznaje li Tišu iz vojne policije.
Nakon toga jedan od hrvatskih vojnika doziva izvjesnog Hadžiju, pitajući za Azera. Potom je upitao može li zatvorenik preuzeti cigarete, nakon čega je vojnik Armije zatražio da se cigarete izbace iz bunkera, kako bi ih kasnije preuzeo.
– Azere, Marinko je, ajde bolan dovedi jednoga nek preuzme, vikao je, govoreći mu da je tu u bunkeru i njegov bivši zapovjednik iz “bojne“.
Naši sagovornici podsjećaju da nikakve trgovine nije bilo do potpisivanja prvih primirja.
– Čim je potpisano, saradnja je započela. Kupovali smo od Hrvata cigarete, benzin, kafu, tene, hranu… Oni bi pitali šta nam je potrebno, a mi koliko sve to košta i išlo se dalje. Benzin je tad koštao oko četiri njemačke marke. Oni su sve nabavljali u prodavnicama koje u zapadnom dijelu grada nikad nisu prestajale s radom. Neki od bojovnika HVO-a na svemu su dobro zarađivali, priča nam.
Tragovi borbi
Sve je postalo lakše nakon što je postavljen šator kod kod nekadašnjeg Hita, kad je započela i zvanično kakva-takva saradnja i prelasci s jedne na drugu stranu grada.
– Sjećam se da je jedan od suboraca prvog jutra nakon primirja prešao u njihov bunker upravo kod današnje Skupštine. Oni su prelazili kod nas, sjećam se da sam se jednog dana probudio i zatekao nekog Nikolu u Partizanu, dodaje drugi naš sagovornik.
Jedino platežno sredstveo s obzirom da na istočnoj obali grada niko nije imao hrvatske kune, bile su njemačke marke. Često se znalo desiti da se raniji poznanici ili prijatelji prepoznaju po glasu, nakon dozivanja iz bunkera.
Šantićeva ulica 1993.
– Korektno se odvijala ta trgovina i nikog nije koštala života. Jedne prilike je jedan od suboraca zakačio neku minu i ranjen je, ali pucnjave i podmetanja zaista nije bilo. Ta trgovina je dovela i do pada cijena na istočnoj obali, pa je kafa vremenom sa stotinu pala na 20 maraka. Od toga smo svi imali korist, mi smo dobijali šta nam je trebalo, a neki od vojnika HVO-a su zarađivali. Prije primirja svi vojnici su gledali da izbjegnu Šantićevu, a kad je stalo pucati, dosta ih je željelo ići tamo. Kad bismo se sreli s nekim iz neprijateljske vojske koga od ranije znamo, nije bilo priče o ratu, ljudi su se ponašali kao da se dugo nisu vidjeli, kazali su nam sagovornici.
