BiH

zločini u prhovu

Senadu Medanoviću su ubijena 42 člana porodice: Svaku večer imam traume

28/07/2022
Kolaž kojeg je napravio Senadov sin od fotografije Haviva i vlastite fotografije sadnje drveta ispred porodične kuće (Foto: Ron Haviv – VII/Porodica Medanović)

Posmrtni ostaci članova njegove porodice, kako kaže, ekshumirani su u dvije masovne grobnice – pored porodične kuće, u kojoj je pronađeno ukupno 37 žrtava, i u Pećima – njih 17

Senad Medanović je preživio napad na Prhovo kod Ključa u ljeto 1992. godine. Njegova devetnaestogodišnja sestra Enesa živa je zapaljena, bratična silovana i zaklana, trojica braće ubijeni… Senadu su ubijena 42 člana uže i šire porodice, i bez obzira što je prošlo puno godina, kaže da su za njega rane podjednako žive.

U Prhovu, selu kod Ključa, 1. juna 1992. godine ubijeno je 53 mještana, među kojima 11 djece. To je tada bila četvrtina stanovnika ovog mjesta. Najmlađa žrtva je devetogodišnja Indira Medanović, a najstarija 84-godišnji Arif Medanović.

Tijela ubijenih pronađena su u dvije masovne grobnice. Jedna od njih je pronađena uz kuću Senada Medanovića, jednog od preživjelih.

“Tri su mi brata ubijena za sofrom, bratova kćerka imala je 18 godina kada je silovana i zaklana, snaha je zaklana, i sestra je živa spaljena s još tri žene”, prisjeća se Senad, koji se nakon služenja vojnog roka u Varaždinu i rada u Sloveniji vratio u rodni Ključ i tu dočekao rat.

Upozoravao je, kaže, porodicu na ono što bi se moglo desiti.

“Nisu vjerovali da će rat. Moje selo je bilo okruženo srpskim selima. Govorio sam da odemo, pobjegnemo na vrijeme, nisu vjerovali i nisu me poslušali”, govori za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Posmrtni ostaci članova njegove porodice, kako kaže, ekshumirani su u dvije masovne grobnice – pored porodične kuće, u kojoj je pronađeno ukupno 37 žrtava, i u Pećima – njih 17.

“Ubijena mi je porodica – tri brata, sestra, bratična, snaha, stričeva komplet porodica, od drugog strica šest članova, (…) 42 iz uže i šire porodice”, priča Senad, pojašnjavajući da su mu u drugoj grobnici, takozvanoj Ciganskoj dolini, nakon rata pronađena dva brata, stric, stričević i članovi očeve bliže porodice.

Kad je vidio da je počelo ubijanje, tog 1. juna Senad je od srpske vojske pobjegao preko šuma, krijući se na području Sanskog Mosta.

I danas se pita kako je uspio preživjeti.

“Njih desetak pucaju na tebe automatskim puškama. Ti bježiš i metak te ne okrzne. Ne znam da li me Bog čuvao da sad sve preživljavam”, govori.

Logori umjesto spasa

S dvojicom naoružanih muškaraca kreće prema Bihaću tražeći spas. U jednom mjestu je ugledao dvije djevojčice kako se igraju.

“Dvadesetak dana prije toga sam doživio svu tragediju, otišao iz sela koje je poklano. Bez obzira na to, ne bih ih mogao ubiti. Ne da nisam hrabar, jesam, ali da to ne uradim. Prošao sam pored njih, djed je bio udaljen. Kosio je travu, ručna kosa mu je ispala od straha kad nas je vidio, trese se. Okrenuo sam se ovoj dvojici i rekao: ‘Ko im riječ kaže, strijeljat ću ga’, i nastavili smo svojim putem”, priča Senad.

Dan kasnije su zarobljeni, a on je, kaže, razmišljao da sebi “sam presudi”. Dvojica ljudi s kojima se kretao odvedeni su u kontejner, a Senad u magacin, gdje je uslijedilo mučenje.

“Tukli su me, slomili. U jednom trenutku ulazi djed kojega sam sreo nekoliko dana prije. Opsova im sunce, upita: ‘Znate li koga tučete?’ Odgovoriše: ‘Najvećeg ustašu u sanskoj dolini’, a on im reče: ‘Može biti i ustaša i mudžahedin, ali nije koljač.’ Ispriča im šta se desilo, kaže kako sam prošao sa dva momka i kako je čuo kad sam rekao da ću ih ubiti urade li šta unukama. Tad me spasio”, prisjeća se Senad i dodaje da mu djed jeste spasio život, ali ga nije mogao poštedjeti mučenja.

“Odveli su me u zgradu policije u Ključ na ispitivanje. Tu su me mučili i, u punom autobusu, odveli u logor ‘Manjača’. Na tom putu, gdje god su pored ceste vidjeli srpskog vojnika, zaustavili su autobus i rekli: ‘Uđite, imamo jedan kolač’, i dobijao sam batine”, priča.

U logoru “Manjača”, u štali za stoku u kojoj su boravili, dobija informaciju da su mu dva brata preživjela i da se nalaze na istom mjestu, u drugoj štali. Tu su, kako je saznao, dovedeni mjesec dana prije, nakon strijeljanja u Prhovu, u kome su mu ubijena druga trojica braće.

“Kad sam ujutro vidio braću, osjećao sam kao da nijednu modricu na tijelu nemam”, kaže Senad i dodaje da su i braća mislila da je on ubijen.

On je potom prebačen u logor “Batković”.

“Tad su nas Krajišnike – 252, od čega 33 Ključana, odvezli za ‘Batković’. Od ‘Manjače’ do ‘Batkovića’ sekunde jedne me nisu prestali tući. Nikako. Baš nikako”, kaže, prisjećajući se kako je tada kao “mudžahedin” izveden pred sud i osuđen na 19 godina zatvora.

Povratak uništenom selu

U septembru 1995. godine vratio se kući, našao je uništeno selo, a njegov povratak ovjekovječio je fotograf Ron Haviv. Senad potom pronalazi prvu masovnu grobnicu uz porodičnu kuću, a pronalazak druge grobnice – pokrenuo je traume.

“Bio sam došao u takvu situaciju da nemam s kim kahvu popiti. Svi bježe od tebe. Svi se boje tvoje reakcije”, objašnjava te dodaje da je drvo s poznate fotografije Haviva posječeno, ali da je njegov sin zasadio novo, nastavljajući život simbolično.

Senad je svjedočio pred Državnim sudom, kada su 2013. godine, za zločine počinjene u Ključu u ljeto 1992., osuđeni Marko Adamović na 22 godine i Boško Lukić na 14 godina zatvora. Godinu dana kasnije, kazne su im smanjene za po dvije godine.

“Mnogo je jutara kad mi je teško što sam se probudio živ. Prvu jutarnju kahvu uvijek pijem sam. Nakon toga normalno razmišljam, ali svaku večer imam traume – probudim se mokar, u znoju, sanjam… Nisam plašljiv, hrabar sam – to me drži”, kaže Senad, govoreći kako su rane njemu iste “i prije 20 godina i sada”.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.