BiH

Asim Mujkić

Šta se krije iza hajke na profesoricu Turčilo

17/09/2021

Dominacija se ostvaruje se preko cijele mreže aparata – francuski filozof Althusser ih zove ideološkim državnim aparatima - (mediji, partije, škole, vjerske institucije, itd.) koji održavaju režim. Ostalim građanima ostaje da te fraze ideološkog pravorijeka ritualno ponavljaju. Zato su takve optužbe daleko malignije. One neposlušnu jedinku izdvajaju iz društva i na taj način proizvode je u slobodnu metu za odstrel

Prošlog vikenda kolegica Lejla Turčilo uputila je kolegicama i kolegama Fakulteta političkih nauka u Sarajevu pismo povodom napada, hajke i uznemiravanja kojem je bila izložena na društvenim mrežama i na desničarskim (dakle, „patriotskim“) portalima u proteklu godinu dana, piše Asim Mujkić za InfoRadar.

Da je bilo riječi o uobičajenim, rekao bih poslovičnim napadima na profesore tipa „plava koverta“, korupcija, seksualno uznemiravanje, razne druge protivusluge, samo bih se nasmijao i, naravno, poslao poruku podrške kolegici koja je, po mom mišljenju, sve ono što univerzitetski profesor treba da bude: predana je nastavnom i naučnom radu, objavljuje radove i knjige, učestvuje na naučnim konferencijama, ima dobar odnos sa studentima, itd.

IZA „PATRIOTIZMA“ UVIJEK PRIVATNI INTERESI

Međutim, pročitavši pismo nisam mogao vjerovati šta joj te agresivne „patriote“, „beskompromisni borci za Bosnu“ s onu stranu Atlantika, spočitavaju – da, ni manje ni više, profesorica negira genocid, da šalje studente na praksu u medije u kojima se negira genocid, da provodi mobing nad studentima čije su porodice poginule u genocidu, a preferira, pri tome, studente iz RS, da je nju na FPN „dovela“ prof. dr. Jelenka Voćkić Avdagić (Srpkinja, jel’te, znamo mi to dobro) po nalogu svog rođaka Nenada Kecmanovića da bi negirala genocid i, zamislite te sile, urušavala obrazovanje u BiH.

U prilogu, „patriotska istraživačka novinarka“ dostavlja „neoborivi dokaz“ – sliku profesorice Turčilo i do nje sliku Nenada Kecmanovića za one koji bi možda posumnjali u ono o čemu ona piše. To je neki novi argumentacijski postupak, stavite slike dvije različite osobe i odmah se uspostavlja zavjerenička veza.

Međutim, nakon te površne impresije koju sam o ovoj harangi stekao dodatno me uplašio nastavak priče. Ovdje saznajemo, kako objašnjava prof. Turčilo, kako se „svaki put na tim portalima pojavljuju informacije o dešavanjima unutar Odsjeka žurnalistika“, koje se, očigledno prenose, i na osnovu kojih se proizvode takve monstruozne konstrukcije.

Naravno, iznova se uvjeravamo, a evo i na ovom primjeru, da se iza „patriotizma“, iza busanja u domoljubna prsa, po pravilu uvijek krije neki sitni privatni motiv, neki mali lični interes. Dakle, izvor problema je ipak s ove strane Atlantika. Neće, na žalost, biti prvi put da se opskurne prekookeanske domoljubne postaje koriste za odstrel i eliminaciju domaćih „nenarodnih elemenata“ koji su se iz nekog razloga našli na putu ostvarenja nečijeg ličnog interesa. Naravno, prepustiti treba Fakultetu političkih nauka da na čistac istjera ove zakulisne kućne radinosti čijem je rasplamsavanju svojom inertnošću, nebavljenjem svojim poslom, u prošlosti i sam doprinio.

Međutim, mislim da je važno na čistac izvesti onu maligniju dimenziju cijele ove priče, zato što je dio jednog šireg društvenog i političkog procesa i kao takva nadilazi sam konkretni događaj prijetnji. Ovdje imamo posla s jednim ideološkim obrascem koji nam se već duže nameće kao mjera patriotizma, kao svojevrsni diskurzivni prijeki sud – pravorijek – koji svako „stajanje na žulj“ osobnim interesima pripadnika privilegirane manjine, ali i svako slobodno i kritičko mišljenje, svako „nepotrebno“ pitanje diskvalificira kao izdajničko, kao ono koje, na kraju, „izjednačava sve strane“, koje „negira genocid“, koje sudjeluje u tajnom projektu zatiranja, itd.

Ogoljenje tog skaradnog ideološkog vokabulara trebalo bi na čistac da izbaci baš tog subjekta – političkog, dakako – koji se krije iza takvog naelektriziranog vokabulara, subjekta uvijek spremnog da ga upotrijebi kako bi zaštitio svoju partikularnu povlaštenu poziciju. Koristeći svoje ideološke markere taj subjekt unaprijed komunikaciju utvrđuje kao jednosmjernu.

On se postavlja kao povlašteni nosilac istine. Budući da su ti markeri – država, patriotizam, borba protiv agresora, zločin, žrtva, itd. – nešto što treba da se bezupitno prihvati, napadnuta se osoba u startu isključuje ne samo kao sugovornik, već se izbacuje iz sfere ljudskosti – jer kakva je to osoba koja „negira genocid“, koja preferira „neprijateljsku“ djecu i učestvuje u tajnom projektu rušenja države i njezinog obrazovanja, itd.

JEDINKA KAO SLOBODNA META ZA ODSTREL

Ovaj ideološki vokabular ili pravorijek koji određuje ko jeste a ko nije na pravoj strani, međutim, ne može tek tako svako upotrebljavati. To mogu samo te političke elite i bliski njima kojima on služi za zaštitu svoje privilegirane pozicije. Privilegirana manjina uvijek putem takve ideološke priče uspjeva nametnuti većini da su njihovi parcijalni interesi ustvari opći interesi svih, cijeloga društva. Ne zato što su drugi tupavi i glupi, već zato što je ta elita uspješno uz pomoć svoje privilegirane pozicije u društvu monopolizirala cjelokupni vokabular u kome se građani mogu izraziti.

Ta dominacija ostvaruje se preko cijele mreže aparata – francuski filozof Althusser ih zove ideološkim državnim aparatima – (mediji, partije, škole, vjerske institucije, itd.) koji održavaju taj režim. Ostalim građanima ostaje da te fraze ideološkog pravorijeka ritualno ponavljaju i da kroz tu optiku razumijevaju i artikuliraju svoj svijet.

Zato su takve optužbe daleko malignije. One neposlušnu jedinku izdvajaju iz društva i na taj način proizvode je u slobodnu metu za odstrel. Ovakve prijetnje su dalekosežnije, a ako su upućene pripadnici univerzitetske zajednice – nužno poprimaju oblik napada na univerzitetsku autonomiju i akademsku slobodu (jer kakva je to autonomija i sloboda koja vrijeđa žrtve). One predstavljaju pokušaj ideološkog discipliniranja akademske zajednice i kao takve jesu direktan atak na obrazovanje.

Da li se, da se vratim na tekst prijetnje, obrazovanje može uništiti?

Imajući u vidu ono što nam se dešava sa zdravstvom, osobito tokom pandemije, nije teško zamisliti pojavu neke nove hanume koja će uručivati otkaze „nepatriotskim“ profesorima i govoriti kako obrazovni proces bez njih može i da je još bolji. Naravno, izvođači tih prljavih poslova reći će da je to sloboda govora, ali sloboda da bi bila sloboda nipošto ne može biti apsolutna – da o bilo kome možeš reći bilo šta – nego je ona, kako nas engleski filozof Mill upozorava, uvijek ograničena slobodom drugoga.

Apsolutna sloboda govora nije ništa drugo nego tiranija, odnosno uvijek tiranija jačeg, kako to zorno potvrđuje slučaj Lejle Turčilo.

Tom ideološkom prijekom sudu, koji je u službi elita da ovu zemlju ili njezin dio skroje po mjeri svojih privatnih interesa, mora se odlučno suprotstaviti baš u ime te zemlje i njene budućnosti. Tako ako pogledamo listu Lejlinih „nepatriotskih grijeha“ možemo reći da je najgore što se, pored otvorenog negiranja, činjenici genocida može desiti jeste upravo to da se on privatizira (recimo da jedan političar odlučuje hoće li, neće li, kada će i kako će podnijeti tužbu za genocid i time održava tenzije mjesecima).

U tom slučaju takvi teški pojmovi, umjesto univerzalno priznatih činjenica, postaju teška artiljerija nekog uskog klanovskog interesnog društvenog, odnosno političkog sloja, kojom će disciplinirati građanstvo i skršiti svaki neposluh.

Najdirektniji atak na otpor i borbu za svoju zemlju je da ona postane svojina jednog uskog kruga etnopolitičkih poduzetnika koji se međusobno čašćavaju pohvalama i ratnim zaslugama, a takvom ona može postati samo nakon temeljitog revizionizma i falsificiranja historije, čemu nažalost svjedočimo ovih godina.

Najgore što se može desiti jednoj multietničkoj zemlji, za koju se navodno zalažemo, je da na osnovu nečijeg imena automatski vršimo svrstavanje na podobne i nepodobne, da djecu koju treba da obrazujemo – što je posebno odvratno – svrstavamo na „njihovu“ i „našu“. Na kraju, najgore što može zadesiti jednu malu zemlju i jedan mali narod je da ima svoj „patriotski“ univerzitet čiji će se profesori birati prema svojoj (interesnoj, ideološkoj, poslovnoj, jaranskoj) blizini „državotvornom“ subjektu i nuditi mu kvazinaučnu argumentaciju za njegove ideološke istine.

Ideologija je nespojiva s univerzitetom, premda stalno pokušava njime ovladati.

Ideologija živi od postavljanja granica i bezupitnih „istina“ dok univerziteta nema ako ne prevazilazi zadate granice i ako ne postavlja pitanja.

Problem s profesoricom Turčilo je što se usudila postaviti pitanje.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.