BiH

Infobiro

Život i smrt Junuza Keče, čovjeka po kojem je snimljen kultni film “Kuduz”

20/11/2018

O Raseminom ubistvu, Kečinom skrivanju od milicije, kao i hapšenju, prema scenariju Abdulaha Sidrana reditelj Ademir Kenović snimio je kultni film Kuduz

U arhivi Infobiroa, kojem Fokus.ba ima pristup, pronašli smo tekst objavljen 2011. godine u Slobodnoj Bosni o Junuzu Keči prema čijem životu je Ademir Kenović, po scenariju Abdulaha Sidarana, snimio film “Kuduz”.

Tekst, čiji je autor Almir Panjeta, prenosimo u cjelosti.

„U Gojkovac smo uspjeli ući tek kad je pao mrak. Našli smo ih jedno pored drugog, još su se držali za ruke. Na brzinu smo ih izvukli i prebacili u mrtvačnicu. Ne sjećam se gdje je Sanela bila pogođena, čini mi se u glavu, a Junuza je metak pogodio negdje kod čela i kada sam ga okrenuo, na potiljku je imao veliku izlaznu ranu“, kaže Ifet Ipa Huseinović iz Bukovice o događaju od 19. avgusta 1993. godine, dana kada su u sumrak poginuli Junuz Kečo i njegova tada 14-godišnja pastorka Sanela Fazlibašić.

Ipa je, kaže, Junuza poznavao i prije rata, ali ga je najbolje upoznao tokom rata kada su bili zajedno u jedinici.

Za Sanelu kažu da je bila lijepa curica, pomalo debeljuškasta.

„Prije rata ga nisam znao toliko, rijetko je bio u ovim krajevima, radio je na građevini s rodakom Avdom i često su išli dole po Dalmaciji. Kad je počeo rat, Junuz je prvo bio u obezbjedenju komandanta Nijaza Zrne, a poslije je prešao u izviđacko-diverzantsku jedinicu. Bio je dobar borac, hrabar, ali i veliki samotnjak. Skoro nikada nije pričao, uvijek je bio u svom svijetu, i znao je po tri dana ništa ne progovoriti. Kada bismo išli u izviđanje, išao je pola kilometra ispred nas, i dok mi dođemo on bi već sve izvidio“, govori o Keči Ipa Huseinović.

Dodaje kako će sama smrt Junuza i Sanele ostati misterija:

„Najvjerovatnije ih je ubio snajper, ali neki kažu da su sačekani i ubijeni. Pričalo se poslije rata da neki čovjek prodaje njegov pištolj tetejac, a to mu je mogao uzeti samo onaj ko ga je ubio. Junuz je posthumno dobio priznanje ‘Zlatni ljiljan’, eno mu slike na zidu u Općini Hadžići“.

Riječi hvale za svog daljeg rođaka ima i Aziz Kečo, koji radi kod Ipe u automehaničarskoj radionici.

„Ne znam ga ni ja od prije rata, samo ono što sam čuo iz priča, ali koliko sam ga ja poznavao ni s kim nije imao ni jednog incidenta. Sanelu je volio kao da je njegova, a i ona je njega gledala kao oca“, tvrdi Aziz Kečo.

Kažu nam kako je Junuzu nakon pada Gornjeg Žeželeva iz kojeg je rodom, komandant Nijaz pomogao naći privremeni smještaj u danas srušenoj kući, i kako su mu prijatelji i suborci pomagali da nabavi potreban namještaj za kuću u kojoj je živio sa Sanelom i njenom nanom.

Kuća se nalazila u obližnjem Mokrištu, stotinjak metara od mezarja na kojem su danas oboje ukopani, nekoliko metara jedno iza drugog.

Iako postoji mnoštvo verzija, tačan način na koji su umrli Junuz i njegova pastorka Sanela čiju je majku Rasemu ubio sredinom 80-ih, nikome nije poznat, kao ni to u kakvoj su vezi njih dvoje bili.

Prema nekim verzijama, njih dvoje ubijeni su iz snajpera, drugi pak kažu da se radilo o klasičnoj sačekuši, ali tačan povod njihovog odlaska u Gojkovac koji se tada nalazio na „ničijoj zemlji“ izmedu položaja Armije BiH, HVO-a i manjim dijelom Vojske RS skoro nikome nije poznat, ili o tome ne žele otvoreno govoriti.

Kako priča o tome da su išli prošetati u prostor između vojnih položaja „ne pije vode“, vjerovatnija je ona prema kojoj su krenuli u potrazi za namještajem i drugim potrepštinama iz napuštenih kuća.

Misterija ostaje i njihov muško-ženski odnos, jer iako većina onih koji su ih poznavali kažu da su se voljeli kao otac i kći, postoji i verzija prema kojoj su njih dvoje živjeli kao ljubavnici.

O Raseminom ubistvu, Kečinom skrivanju od milicije, kao i hapšenju, prema scenariju Abdulaha Sidrana reditelj Ademir Kenović snimio je kultni film Kuduz.

Ekipa Slobodne Bosne 17 godina (tekst objavljen 2011. godine) nakon njihove pogibije obišla je mjesta na kojima se Kečo svojevremeno skrivao, kao i mjesta koja su obilježila ostatak njegovog života nakon bijega iz zatvora u Foči pocetkom rata 1992. godine, te smo istražujući činjenice napravili svojevrsni nastavak filmske priče koji je mnogo suroviji od romantizirane filmske verzije.

Junuz Kečo je iz Gornjeg Žeželeva kod Lepenice, mjesta u kojem se skoro svi žitelji prezivaju Jahić ili Kečo, što se najjasnije vidi na lokalnom mezarju: U jednom dijelu su svi s prezimenom Kečo, dok su poslije zamišljene dijagonalne linije svi Jahići, uz tek pokoje drugo prezime.

Posebni su i ulazi u mezarje na koje posljednji put ulaze Jahići i Keče. Među onima koji se ne prezivaju Kečo, ali čija je mati od Keča je i Smail Smajo Halilić, prijeratni Junuzov komšija.

„Lično, nisam imao problema s Junuzom, ali jeste bio malo na svoju ruku. Još prije tog belaja sa ženom, imo je nekih problema sa zakonom, čini mi se da su ga zatvarali nekad tamo početkom 70-ih, ali ne znam zbog čega. Ja sam sad u penziji, pa opet volim da mi neko dođe i da popričam, a on je još i tada volio otići sam u šumu i biti u tišini. Već je bio u godinama, doveo je tu Rasemu i njenu malu, ona bila visoka, šlang, lijepa, htjela slobodu, htjela da radi, a on im'o neke svoje fiks ideje i htio da sve bude po starinski. Kad je pobjegla tamo kod Tarčina, on joj je dao rok, dan i sat do kad da se vrati, otišo je tamo i desilo se to što se desilo“, prisjeća se svog nekadašnjeg komšije, te nas vodi do ostatka njegove kuće.

Od kuće Junuza Keče ostala su tek dva zidića, između kojih je nasuta zemlja i posijano povrće. Selo je nakon što su ga zauzele snage HVO-a bilo spaljeno, a od Junuza je ostala tek betonska šupa koja je nekada bila uz kuću.

Junuz je rano ostao bez oca Azema, mati Mejra umrla je 1992. godine, brat Osman poginuo je u partizanima na oslobađanju Karlovca, a drugi brat Ahmed nakon rata se ranio za vrijeme odsluženja vojnog roka, i nakon što se sa jednog odsustva vratio u Osijek više ga nikada niko nije vidio.

Jedna Junuzova sestra je živa i udata je u mjestu Gunjani kod Tarčina. Od Rasemine rodbine u selu nikoga nije bilo ni prije, a mještani Žeželeva kažu da je njena sestra Munevera i danas u njihovim rodnim Mratinicima kod Kreševa.

Smajo Halilbašić dobro zna gdje se sve Kečo skrivao tokom bjekstva od policije. Kaže da iz današnje perspektive shvata da je to što je Junuz uradio bespotrebno ubistvo, ali da su mu mnogi mještani, rođaci, pomagali.

Iako tvrdi da mu on nije direktno pomagao, već s približavanjem Kečinoj zemunici  objašnjava nam zvučne signale kojima su se mještani javljali Junuzu kada bi mu donosili hranu. Imitirao je nekoliko zvukova ptica kojima su ga tokom skrivanja upozoravali ili ga dozivali.

Penjemo se uskim putićem prema Pirovišću, gdje ulazimo u gustu i jedva prohodnu šumu. Smajo nam put pokušava koliko-toliko prokrčiti štapom koji uvijek sa sobom nosi, ali nas raslinje i dalje uporno pokušava spriječiti da dođemo do nekadašnjeg Kečinog skrovišta.

Ipak, nakon što nam se činilo da ni Smajo više ne zna gdje smo, pred nama se ukazao uski otvor u zemlji.

“Vidiš, to je njegova zemunica koju je pažljivo iskopao, sklanjajući kamen po kamen kako niko ne bi primijetio da se tu nešto radilo.

Ne znam ti reć, ali neki koji su je vidjeli kažu kako je on ovo garant napravio prije nego je ubio Rasemu, i da ne bi imo vremena sve to uraditi“, priča nam Smajo i uvlači se u zemunicu kako bi nam pokazao da je još u funkciji.

Zakratko, Smajo kompletan nestaje u rupi, i pojavljuje se sa nekom teglom u ruci:

“Ima još nekih stvari dole, nekakvih flaša, ko zna šta još, ali malo se i urušilo pa se ne mogu skroz uvući.“

Smajo nas potom dalje kroz šumu vodi prema livadama s ruba kojih je Kečo tokom skrivanja izvičao približava mu li se milicija:

“Dolazili su i s cukama. Jednom ja ovdje potkivam kosu, kad neko zvi`di, ja mislio Junuz. Okrenem se, kad milicioneri s cukama. Pitaju me znam li išta, a ja se pravim lud, kao ne znam o čemu govore, seljačka politika.“

Poslije probijanja kroz gustu šumu, izgrebani izlazimo na proplanak, a Smajo nam pokazuje rute kojima se Kečo kretao.

“Evo, da nas sad neko krene tražiti, dovoljno poznajem ovaj teren da nas nikada ne bi mogao naći, a tada ga je i on poznavao i bio je u snazi. Išao je potezom Vis – Veliki Gradac – Koščan.

Odavde je također za sat do sat i pol vremena mogao biti gdje je htio – u Tarčinu, Fojnici ili Lepenici. Tako je i kad mu je javljeno da mu se obruč približava, vrlo brzo pobjegao u Tarčin odakle je uhvatio voz, pa su ga tek tamo negdje kod Budve uhvatili“, priča Smajo.

Dodaje kako su mnogi Keče od milicije dobili batine jer nisu htjeli reći gdje je, a najviše Avdo Kečo, čiji lik u filmu “Kuduz“ tumaći Božo Bunjevac.

Kažu i da je Avdo brzo umro, upravo zbog silnih batina koje je primio. Mještani tvrde da je od svih, Bunjevac najsličniji liku koji je glumio: “pljunuti Avdo“.

Smajo kaže da Junuza nakon pada Žeželeva nije viđao, jer su se mnogi poslije rasuli na razne strane po izbjeglištvu. Kaže da ga je nekoliko puta sreo pred izbijanje  sukoba s Hrvatima i da je iako “vojnički nepismen, pokušavao nešto organizovati i komandovati ljudima“, ali da se prilikom napada na Žeželevo i nije baš iskazao.

Dok Smajo ima suzdržan stav prema Junuzu Keči, za kojeg suborci imaju samo riječi hvale, njegov rođak Meho Kečo o njemu ima potpuno negativno mišljenje.

Kaže da su oni familijarno redom bili žestoki momci, ali da Junuz, osim što je bio kavgadžija, nije imao posebnih kvaliteta.

“Prije rata ako bi neko pravio svadbu ili neko drugo slavlje, molio je Boga da mu se Junuz ne pojavi, jer bi on dolazio samo da zakuha i napravi belaj, da razjebe slavlje!Bio je prgav i prava prznica. Kad smo se mi Keče, nas 12, za Prvi maj 1967. potukli ovdje sa milicionerima koji su došli da hapse našeg rođaka Asima, ja sam dobio dvije godine zatvora. Junuz mi poslije govorio da bi se odmah ubio da dobije i pola godine! Što mu je to trebalo?“, priča nam Meho. Dodaje da je pet godina mlađi od Junuza, ali da ga se nikada nije plašio.

“U ratu ja na straži ovdje kod groblja, bio rov kod groba Asimove pokojne supruge Evice, kad mi se neko prišunja. Okrenem se ja, kad Junuz. Kaže: “Haj’mo malo naprijed da zapalimo ove kuće.“

Kažem mu, šta ćeš bolan paliti, sve nam kuće od rođaka! Ali, on vazda isti, samo da je kakvog belaja! I dali mu još ‘Ljiljana’. E, jebem ja onog ko mu je to dao!“, priča nam Meho, dodajući kako je na Junuza bio ljut i nakon što je ubio suprugu Rasemu.

“Ubio ženu?! Pa to je najlakše. Sad ja uzmem nož i iznenada ubijem vas dvojicu, kakvo je to herojstvo? U ratu je vodio ljude da prave barikadu, kad je pripucalo njega nigdje. Kad je padalo Žeželjevo, isto nigdje njega. A, taj dan kad je poginuo, mene zvao da idem s njim u Gojkovac da vidimo ima li šta u napuštenim kućama. Kažem mu da neću, a on na mene potegne pušku. Skočim ja i kažem mu: Baci pušku, pa da vidimo gdje smo! Poslije je otišo s tom malom Sanelom, i onda smo čuli da je poginuo. Kako su tačno poginuli, je li snajper, je li ih ko sačeko i ubio, to ne znam“, kaže Meho.

Poslije razgovora s Mehom, odlazimo do Gojakovca i mjesta na kojem su Sanela i Junuz ubijeni. O mjestu njihove pogibije danas ništa ne kazuje, a Meho nam je kazao da je nekih stotinjak metara od mjesta gdje je danas spomen-ploča na kojoj su imena hrvatskih civila ubijenih tokom rata.

Obilazimo i ruševine kuće u kojoj su njih dvoje živjeli sa Sanelinom nanom, a koje su tek nekih stotinjak metara od mjesta na kojem danas počivaju.

Na koncu dolazimo i do mezarja u Mokrinama gdje su jedan iza drugog, Sanelin i Junuzov mezar. Sanela je u trenutku pogibije imala 14, a Junuz 50 godina.


INFOBIRO Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Za korištenje ove usluge i kupovinu tekstova, potrebno je da posjedujete neku od mogućih vremenskih opcija pretplate na INFOBIRO sa odgovarajućim brojem kredita za download textova.

Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.