Prije tačno 40 godina dogodila se Černobilska katastrofa, najveća nesreća u historiji civilne nuklearne energetike.
U noći s 25. na 26. aprila 1986. godine eksplodirao je četvrti reaktor nuklearne elektrane Černobil, smještene nedaleko od grada Pripjata, oko 100 kilometara sjeverno od Kijeva. Posljedice katastrofe osjetile su se diljem Evrope, a njezine rane vidljive su i danas.
Nesreća tokom testiranja
Elektrana se sastojala od četiri reaktora, puštena u pogon između 1977. i 1983. godine. Nesreća je izbila tokom sigurnosnog testa na reaktoru broj 4, kada su operateri pokušali provjeriti može li turbina, nakon gubitka napajanja, privremeno osigurati energiju za sistem hlađenja.
Tokom priprema isključeni su brojni sigurnosni sistemi, a reaktor je doveden u izrazito nestabilno stanje. U 1 sat i 23 minute ujutro lančana reakcija izmakla je kontroli. Uslijedilo je nekoliko snažnih eksplozija koje su raznijele poklopac reaktora težak više stotina tona i otvorile jezgru prema atmosferi.
Nakon toga izbio je požar u grafitnom moderatoru, koji je danima gorio i u zrak ispuštao goleme količine radioaktivnih čestica.
Radioaktivni oblak proširio se preko današnje Ukrajine, Bjelorusije i Rusije, a tragovi kontaminacije zabilježeni su i u Francuskoj, Italiji, Velikoj Britaniji, i mnogim evropskim državama. Stigao je čak i do Sjedinjenih Američkih Država.
Radioaktivni oblak nad Jugoslavijom
Jugoslavija je bila najteže pogođena balkanska zemlja, a izuzev Makedonije i sjeverozapadne Slovenije, svi krajevi su bili pod utjecajem černobilske katastrofe.
U Jugoslaviji, voditeljica Laboratorija za radioaktivnost biosfere iz Zagreba dr. Alica Bauman je, suprotno proceduri, prva obavijestila javnost o mogućoj opasnosti koja dolazi iz Ukrajine.
Dr. Bauman je u razgovoru za Jutarnji list navela kako je upozorila Centralni komitet Saveza kominunista Bosne i Hercegovine o radioaktivnoj opasnosti.
Opasnost po stanovništvo su povećali prvomajski skupovi na otvorenom koje je u BiH pratila i radioaktivna kiša.
Veće razine radijacije su zabilježene u kišnim krajevima od 3. do 5. maja 1986. Jadranska obala je bila znatno manje izložena jer je tih dana bilo sunčano.
Panika i bacanje hrane
Nije trebalo puno vremena da se panika proširi, pa su veliku finansijsku štetu pretrpili poljoprivrednici i mljekari koji su morali uništiti svoje proizvode. Zagrebački „Ledo“ je tada prodao sve zalihe zamrznutog povrća pripremljenog za nadolazeću turističku sezonu.
Povišene koncentracije radioaktivnih elemenata su zabilježene u svim prehrambenim proizvodima, a ponajviše su stradali radnici u jednoj srbijanskoj tvornici stočne hrane koja je kao sirovinu koristila djetelinu podložnu visokoj apsorpciji radioaktivnih elemenata.
Mjerenja radijacije u Jugoslaviji su vršena godinama nakon katastrofe sve do rata, a u Srbiji i 1999. Ustanovljeno je da većina radioaktivnih elemenata pridošlih iz Černobila nestala iz biosfere, tačnije još uvijek postoji, ali u zanemarivim količinama.
Izuzetak se može pronaći na nekim manjim šumskim lokalitetima na planinama južne Srbije, gdje i dalje postoji visoka koncentracija radijacije, ali daleko od razine iz 1986.
Posljedice po zdravlje
Posljedice po zdravlje stanovništva i dalje su predmet znanstvenih istraživanja, no poznato je da je došlo do porasta određenih oblika raka, osobito raka štitnjače kod djece izloženih radioaktivnom jodu. Procjene ukupnog broja žrtava Černobila uvelike variraju.
Izvještaj Černobilskog foruma UN-a iz 2005. predvidjelo je do 4.000 smrtnih slučajeva od raka među najizloženijim skupinama. Druge studije, poput one Greenpeacea, sugeriraju znatno veće brojke, govoreći o desecima ili čak stotinama hiljada preuranjenih smrti.
Jugoslovenski nuklearni program
Četiri decenije od nesreće, čije se posljedice osjete i danas, povod je i da se prisjetimo takozvanog jugoslovenskog nuklearnog programa koji je podrazumijevao izgradnju četiri nuklearne elektrane do 2000. godine.
Zanimljiv je i podatak da je opremu za reaktore trebao proizvoditi sarajevski “Energoinvest”.
Kako je rekao u ranijim istupima u medijima ekspert za energetiku Miodrag Mesarović, koji je bio dio tima koji je birao lokaciju i koncepciju za izgradnju nuklearne elektrane “Krško” u Sloveniji, jugoslovenska vlast je sa školovanjem kadrova počela već 1955. godine.
Mesarović ističe da se već šezdesetih godina prošlog vijeka počelo su tragati za eventualnim lokacijama gdje bi one mogle biti građene. Beograd je u to vrijeme bio centar za školovanje iz svih republika. Obezbeđen je i veliki novac za istraživanje lokacija, naveo je.
“Bio je otvoren i rudnik Kalna na Staroj planini iz kojeg je uran vađen i dovožen u Institut za nuklearne nauke ‘Vinča’. Tadašnji nuklearni program podrazumijevao je gradnju čak četiri nuklearne elektrane. Vlasti su znale da rezerve uglja nisu vječne. Razmišljalo se unaprijed i planski radilo. Prvo je napravljena NE ‘Krško’ u Sloveniji, koja je puštena u rad 1983. godine. Naredna je trebalo da bude ‘Prevlaka’, uz Savu, nizvodno od Zagreba, a još dvije bile su planirane na obalama Dunava”, rekao je Mesarović.
Titov plan
Titov plan je bio da one budu izgrađene najkasnije do 2000. godine. Za ovu drugu je čak bio raspisan tender i razmatralo se o izboru tehnologije.
“U čitav taj posao bila je uključena i domaća privreda. ‘Energoinvest’ iz Sarajeva proizvodio je opremu za reaktore, a dio su čak izvozili i isporučivali u Rusiju. Tu je bio i ‘Rade Končar’, koji pravio generatore, ali i preduzeće “Jugoturbina” koje je izgrađivalo turbine”, navodi Mesarović.
Jedino je kupljen reaktor za nuklearnu elektranu “Krško”. Ali, onda je došlo do katastrofe u Černobilu, nakon čega je donesen zakon o zabrani gradnje takvih energetskih objekata.
Kada su jugoslovenske vlasti odlučile da uđu u projekat gradnje nuklearnih elektrana one su prvo poslale ljude na školovanje i usavršavanje širom svijeta, dajući im stipendije. Jedan broj njih je tada stručno obrazovan i na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu, na kojem je postojao nuklearni odsjek.
To školovanje i obrazovanje počelo je još 1955. godine. Znači bilo je potrebno 28 godina da budu stvoreni svi uslovi da prva nuklearka “Krško” bude izgrađena i puštena u rad.
“Isplativ projekat”
Mesarović je govorio i koliko košta izgradnja nuklearne elektrane, te da li se radi o preskupom projektu.
“Pitao bih šta je tu preskupo? Ako vi uložite neki novac u nešto što bi trajalo recimo 80 godina, a pri tome vam to donosi energetsku stabilnost, da li je to onda skupo?! Da li je skupo nešto što će se otplatiti za recimo 20 godina, a narednih 60 će predstavljati čist profit. Smatram da je ulaganje u nuklearnu energiju najisplativije”, govori Mesarović.
