Autor: Mirko Kovač
Kad je pisac u službi vlastodržaca, kad je uz nakazne ideologije i tiranije, običavamo ga zvati režimskim ili dvorskim piscem, podanikom ili dodvoricom, premda je jedino svrhovito nazvati ga huljom. Te hulje služe iz niskih pobuda, koristoljublja i udobnosti, a godi im i društvo u kome se vrzmaju, ubrzo ih okruže njima slicne osobe i laskavci nižeg ranga, zadobiju porodicnu podršku, izoliraju se i zaborave da oko njih postoji i neki drugi svijet koji nije korumpiran.
Naše su predodžbe bile da je pisac zrno bisera u ovoj školjki stvarnosti, da je pobunjenik po prirodi posla, razmetni sin i humanist, kadno te naše predodžbe ispadoše umnogome pogrešne. Čak i veliku književnu i moralnu figuru Aleksandra Solženjicina opterećuje nacionalizam i pravoslavni fundamentalizam. Na prvom krstarenju parobrodom svečano otvorenog Belomorsko-baltičkog kanala “Staljin” što su ga izgradili zatočenici solovačkog logora, bilo je sto dvadeset pisaca.
Taj nepotrebni kanal jedna je od većih masovnih grobnica; Solženjicin procjenjuje da su ondje kosti najmanje desetak tisuća logoraša. Društvu veselih pisaca te kosti nisu pokvarile plovidbu; štoviše, pilo se i pjevalo na palubi broda. Među piscima su bila i neka velika imena ruske i svjetske književnosti: M. Gorki, A. Tihonov, Vsevold Ivanov, Aleksej Tolostoj, Viktor Šklovski, Valentin Katajev, Mihail Zošcenko i dr.
Kako Ćosić mije i licka svoje zablude
Imali smo i mi Solovke, ali ne tako pitome i rajske, niti s duhovnom tradicijom kao što su bili Solovjecki otoci, nego pusti krajolik zvan Goli otok, tu blizu i nadomak našemu mirnom snu. Imali smo vrijedne logoraše, informbirovce, koji su preodgajani radeći u kamenolomu kako bi se golootočkim kamenom gradile kule socijalizma. Imali smo i pisca, Dobricu Ćosića, koji je posjetio logor i sada o tome evocira uspomene u svojoj vili na Dedinju, pripovijedajući naširoko, s lakoćom i neobvezno, još cio sa svojih osamdeset ljeta, vjerojatno i dugovječan na opću radost i veselje puka.
Ispovijeda se grešnik i otpadnik u pero svojemu Ekermanu, Slavoljubu Ðukiću, pokatkad se grozeći što je na Golom otoku sreo neke svoje obrazovane znance, jadne i ponižene; jedan mu je od njih, kasnije, poljubio ruku u znak
zahvalnosti što je književnik onda posjetio logor. Svoj posjet logoru Ćosić sada vidi kao neku misiju, čin dobročinstva, hrabrosti i pobune. On svoju prošlost mijenja kako mu odgovara, mije i licka svoje zablude.
Njegov život jest dugačka povijest zabluda. Na zabludama je napravio karijeru, one su mu pomogle u slavi i ugledu. Ako doživi stotu, onda bi se moglo reci da povijest zabluda prelazi u “lošu beskonačnost” i napokon u vampirizam.
Lov u mutnome
Knjiga Slavoljuba Ðukića “Lovljenje vetra” svojim naslovom sugerira nešto kao vitešku borbu s vjetrenjačama, a Ćosić je valjda suvremeni Don Quijote. Ako je Ćosićev Ekerman tako mislio, onda je njegov Don Quijote ispao žalosna parodija ili samo publicisticka banalnost.
U Ćosićevoj pojavi nema nikakva misterija, sve je isuviše prosto, prizemno i primitivno. I on nikada nije lovio vjetar, niti bilo što prozračno; lovio je u mutnome, kao i mnoge hulje njegova ranga. Da nije izazvao takve nesreće, o njemu se ne bi ozbiljno razgovaralo; bilo bi dovoljno ismijavati ga i rugati mu se. U svojim zabilješkama tobože iz osamdesetih, premda ne treba biti ekspert i vidjeti da su naknadno pisane i lažno datirane, Ćosić veli da se nakon ondašnjeg izleta do Golog otoka, pobunio protiv nasilja, “valjda jedini u Jugoslaviji toga doba”, ali je nakon trideset godina uvidio da ta pobuna nije bila djelotvorna.
Šaputanje na jastuku s Rankovićem
Naravno, nije nikako mogla biti djelotvorna, jer ju je obznanio samo na uho Rankoviću i Kardelju, a da je to učinio drukčije, veli književnik, i sam bi zaglavio na Golom otoku.
“Moja pobuna protiv Udbinih logora, iako je, na sramotu vremena i generacije koja tobože nije znala za Goli otok, bila jedina u to vreme, nije bila adekvatna zlu koje je činjeno u mojoj zemlji.”
Takvo što može napisati samo moralna ništica. Da je to njegovo šaputanje na jastuku s Rankovićem i drugim tvorcima Golog otoka bila pobuna, javnost je doznala nedavno, iz Večernjih novosti od 11. travnja 2002. godine; do tada nitko nije znao da se lažac pobunio nakon povratka s izleta, ali sada još pokušava uljepšati sve svoje misije i frizirati sve svoje izlete.
“Motiv” koji ga je “sve više mučio”
Ne znam vjeruje li vlastitim lažima, ali njegov Ekerman lovi priču iz vjetra i dočarava nam kako je to izgledalo.
Negdje s početka pedesetih, veli knjiga “Lovljenje vetra”, Ćosića je najednom počela “da uzbuđuje drama i tragika informbirovaca”, pa je tu opsesiju izložio prijateljima književnicima, a kako od njih nije dobio podršku, obratio se partijskim drugovima Ðilasu i Veljku Vlahoviću, jerbo ga je “ovaj motiv sve više mučio”, ali i oni su ostali gluhi na umjetnikove muke i opsesije, jer ih kao politicare “nije uzbuđivala ljudska drama”, nego su u tome vidjeli samo političko pitanje.
Pa ipak je u Ðilasu prevagnula pjesnička žica; pripomogao je književniku i spojio ga s ministrom unutarnjih poslova Rankovićem, koji mu je dopustio posjet logoru za informbirovce, te je tako Dobrica Ćosić ispao prva civilna osoba koja je u ljeto 1952. godine skoknula do Golog otoka kako bi ondje spoznala svu tragiku i proniknula što dublje tu “ljudsku dramu”. Ćosićev biograf zaključuje da je književnik bio “iznenađen i uznemiren” onim što je ondje vidio.
Sam izletnik do Golog otoka veli da je bio ne samo “iznenađen i uznemiren” nego i uplašen, tako da nije izlazio iz
upravne zgrade dva ili tri dana, a za to vrijeme čitao je zapisnike da bi zaključio kako je tu riječ “o jednom, za nas na kopnu, nepojmljivo svirepom ostrvu”.
Posjeta ženskom logoru
Ali tu je “veliki pisac” shvatio da od njegova “literarnog projekta nema apsolutno ništa”, pa je još poželio obići ženski logor na Sv. Grguru; odsjeo je u upravnoj zgradi i ondje proveo dva dana. Pisac kaže da je smještaj u ženskom logoru takoder bio loš, pa je onda odlucio održati ženama “jedno sramno optimistično slovo”,
kako to sada veselo priznaje negdašnji izletnik do Golog otoka.
Inače, bilo je planirano da s logorašima provede dva mjeseca, ali on je pohitao natrag, valjda stoga da bi se što prije pobunio i ukazao svojim udbašima kako je to, gledano s kopna, “jedno svirepo ostrvo”. Đilasu je sve ispričao u Niškoj banji, a Rankoviću u njegovu kabinetu.
Dok je književnik sjedio u fotelji i pričao, Ranković je slušao, a onda je najednom rekao kako bi zgodno bilo da to
čuje i Bevc (nadimak Edvarda Kardelja), pa je otvorio vrata susjednog kabineta i pozvao Bevca. Bevc je bio šepav (svojedobno se pričalo kako ga je baš Ranković ranio u nogu), pa je došepesao, a naš je književnik nastavio priču o “svirepom ostrvu”. Tada je Bevc rekao: “Pa dobro, Marko (nadimak za Rankovića), kakve su to pizdarije tamo!”
Jasno je da su se tvorci Golog otoka zajebavali
Pisac se malo trgnuo; bio je iznenađen rječnikom jedne tako visoke političke face, ali je “moralna srpska vertikala”
Aleksandar Ranković uzvratio Bevcu: “Kažem ja Ćeći da stvari tamo nisu u redu, a ti znaš Ćeću!” Iz svega toga pronicavi književnik izveo je jednu svoju spoznaju: “Ako se meni može verovati kao čoveku i piscu koji nešto poznaje ljude, bez kolebanja kažem da su me u razgovoru Ranković i Kardelj ubedili da nisu znali pravo stanje na Golom otoku.”
Svakome je, osim Dobrici Ćosiću, “piscu koji nešto poznaje ljude”, jasno da su se tvorci Golog otoka zajebavali; za Bevca su to bile pizdarije, a Marko je, po starom srpskom adetu svalio krivnju na drugoga, ovaj put na Ćeću, ministra unutarnjih poslova Srbije.
Je li taj putnik i književnik mogao u potaji napisati roman o toj tragici o kojoj sada nonšalantno brblja, iz udobne pozicije, u svojoj vili na Dedinju? Da ga je napisao, mogao ga je zakopati negdje uvinog orju, u Velikoj Drenovi, i čekati priliku da ga izvuče iz zemlje i objavi!
Ali ništa od toga; za roman nije dovoljno imati samo odobrenje ministarstva unutarnjih poslova. Ćosić ga nije mogao napisati, jer je bio kukavica. I bilo mu je preče prijateljstvo s Markom, Krcunom, Ćećom i drugim udbašima nego istina o Golom otoku.
Sredstvo kojim se brišu gadosti
A sada, uvaženi čitatelju, zamisli za trenutak takvoga pisca koji sjedi u Himmlerovu kabinetu i nešto mrsomudi o
Dachauu, a onda naiđe šepavi Goebbels i tobože se obrecne na Himmlera, kao, kakve su to pizdarije u Dachauu…
O, kako bi sada svi graknuli na književnika koji je divanio s nacističkim glavešinama; prokleli bi ga što im je obeščastio rod. Jedino je Ćosić pošteđen bilo kakvog gnjeva; štoviše, rasla mu je slava što je dublje tonuo u amoralnost. Jer on je otkrio sredstvo kojim se brišu gadosti, a to je Nacija. Nikakvo zlo što ga je počinio nije moglo nauditi njegovoj slavi, karijeri, časti i usponu. Što se više razotkrivao kao bijeda, sve je bolje stajao u svom narodu.
