Globus

Profesor američkog Univerziteta John Hopkins

Joseph: Potreban nam je novi početak, s novim liderstvom u SAD-u i na Balkanu

05/11/2020

Budući da toliko ljudi, uključujući mlade, napušta Balkan, presudno je razviti ekonomiju i otvoriti radna mjesta, kaže Edward P. Joseph

Dva mjeseca nakon potpisivanja Sporazuma o normalizaciji ekonomskih odnosa između Kosova i Srbije odjek najavljenog “velikog deala” istopio se. Skoro da se više i ne spominje. Balkanska politička svakodnevnica okrenula se novim temama. Hoće li Sporazum zadržati put? Ima li važnost za dijalog Beograda i Prištine? Kolika mu je uopće “težina”?

O ovome u intervjuu Indiri Ćatić za Atlantsku inicijativu govori Edward P. Joseph, profesor američkog Univerziteta John Hopkins koji je proveo nekoliko godina radeći na Balkanu, između ostalog kao zamjenik šefa Misije OSCE-a na Kosovu. Služio je u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata, kao i na Kosovu i u Sjevernoj Makedoniji. Edward P. Joseph neprofitni je lider i vanjskopolitički analitičar. Specijaliziran je za upravljanje konfliktima i ima ogromno iskustvo na terenu.

Objavljivao je u gotovo svim velikim izdanjima, uključujući Foreign Affairs. Njegov tekst “The Balkans, Interrupted” izabran je među najboljim u 2015. godini. Joseph je bio na čelu Izvršnog direktorata Instituta za aktuelne svjetske poslove u Washingtonu, kao prvi vanjski lider fondacije u njenom gotovo stoljetnom postojanju.

Trenutno je izvršni direktor Nacionalnog vijeća za američko-libijske odnose. Doktorirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta Virginia, a BA i MA stekao na Univerzitetu Johns Hopkins i njegovoj Školi za napredne međunarodne studije, gdje i predaje. Prošao je obuku za helikopterskog pilota i rezervista je američke vojske. Služio je u okviru NATO snaga u Bosni i Hercegovini.

Atlantska inicijativa: Profesore Joseph, u tekstu “Kako je Donald Trump izgubio Balkan”, a  koji ste pisali za ugledni  Foreign Policy,  konstatirate da je  diplomatija  vođena pod geslom “ne vidimo zlo”, koju provodi američka administracija Donalda Trumpa na Zapadnom Balkanu, proizvela opasan rasplet događaja u regiji. Kakve posljedice ostavlja taj svojevrsni geopolitički eksperiment na trusnom Zapadnom Balkanu, ali i po dugoročne strateške interese Sjedinjenih Američkih Država? Koliko je Trumpova administracija, na koncu, svjesna navedenih posljedica?  

Edward P. Joseph: U svom prošlosedmičnom članku za časopis Foreign Policy konkretno sam objasnio kako je ukupno fokusiranje ove administracije na ekonomske eksperimente i omalovažavanje političkog angažmana svjedočilo ozbiljnom pogoršanju situacije unutar/između šest država: Srbije, Kosova, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Bugarske i Bosne i Hercegovine.  Neposredne posljedice su daljnje pogoršanje odnosa i povećani rizici od sukoba. Trumpova administracija je toliko usredotočena na to da diplomatiju na relaciji Srbija – Kosovo proglasi “uspjehom” Bijele kuće da odbija prozvati Srbiju zbog nečuvenog ponašanja.  Odnosi između Srbije i Kosova su gori, a ne bolji nakon septembarskog “dogovora”.

Isto se odnosi na udvaranje Bugarskoj dok Sofija bezobzirno povećava pritisak na Skoplje oko pitanja identiteta. Poput ozloglašene izjave Jamesa Bakera (“Mi nemamo psa u toj borbi”), i Trumpova administracija zadržava laissez-faire stav. Iznenađuje li onda što je, dva dana nakon što je Bugarska od Washingtona primila još pohvala zbog posvećenosti  NATO savezu, bugarski ministar odbrane Karakačanov zaprijetio upotrebom vojne sile protiv drugog NATO saveznika, Sjeverne Makedonije?

Trumpova administracija se ovim ozbiljno odriče odgovornosti. Rusija je itekako zadovoljna zbog nesuglasica između NATO saveznika, a tenzije između Srbije i Kosova rastu – da ne spominjem prorusku, prosrpsku vladu koja je protiv NATO-a (u pozadini) i tenzije u BiH. Ne, ne vjerujem da je Trumpova administracija svjesna posljedica – i to ne treba nikoga iznenaditi.  Trump je potpuno zaokupljen proglašavanjem uspjeha – uključujući i u vrijeme pandemije – ali bez pravog osnova.

Atlantska inicijativa: U septembru 2020. američki predsjednik Donald Trump u Bijeloj kući ugostio je srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i kosovskog premijera Avdullaha Hotija, gdje su potpisali Sporazum o normalizaciji ekonomskih odnosa koji bi vodio uspostavljanju zračnih, željezničkih i cestovnih veza između Beograda i Prištine. Predsjednik Trump, koji je također potpisnik, nazvao je ovaj dokument “historijskim”. Po Vašem mišljenju, koji je značaj Sporazuma? Šta on praktično znači za Kosovo i Srbiju, a šta za susjedne zemlje?

Edward P. Joseph: Najprije pogledajmo region. Budući da toliko ljudi, uključujući mlade, napušta Balkan, presudno je razviti ekonomiju i otvoriti radna mjesta. Također smatram da je rješavanje otvorenih političkih pitanja – onih koja su otvorena duže od dvije decenije – ključno za razvoj ekonomije. Za Kosovo je otežavajuća činjenica to što nije u potpunosti priznato. Srbija je također onemogućena neriješenim kosovskim pitanjem, nemoćna da se istinski odmakne od ostavštine devedesetih. Ovaj problem se trebao već odavno riješiti. Ne mislim da je dobra ideja nastaviti ga odgađati ili, kako je to uradila Trumpova administracija, izbjegavati ga. Drugo, teorija je da bi ova opredijeljenost Washingtona ekonomiji olakšala put za politički kompromis. Evo, u septembru se slavilo i u Beogradu i u Prištini. A šta se zapravo desilo između Beograda i Prištine? U jeku diplomatije Trumpove administracije vidjeli smo možda najgoru retoriku još od ranog poratnog perioda.

“Nemoguće je u istoj rečenici koristiti riječ ‘napredak’ i ‘Bosna i Hercegovina’ a biti ozbiljan. Stagnacija toliko dugo traje da je opasna”

Ne trebam ponavljati šta je rekao srbijanski ministar odbrane, i to u naslovu zvanične komunikacije Ministarstva odbrane. Ne moram ponavljati mračnu opasku srbijanskog ministra vanjskih poslova o pitanju nestalih osoba, što je prvo pitanje o kojem se raspravlja u okviru dijaloga. To su sramotne primjedbe. I to nisu izuzeci, netipične vrijednosti; ovdje se radi o kontekstu i on je u potpunosti suprotan onome koji je Trumpova administracija prikazala kao “historijsku prekretnicu”. Više liči na “slom”, a razgovori u Bruxellesu su doista propali.

Treće, ne mislim da je uredu samo kritizirati ono što drugi pokušavaju uraditi ako niste spremni ponuditi rješenje. Ja sam to uradio uoči razgovora u Bijeloj kući prošlog mjeseca. Moj tekst u Foreign Policyju (na linku https://foreignpolicy.com/2020/09/03/trump-has-a-fix-forkosovo-hes-ignoring-it/) iznosi cjelovit prijedlog za rješenje kosovskog spora – na način koji štiti temeljne interese obiju strana. Zasniva se na realnosti: činjenica je da ruski (i kineski) veto o Kosovu u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija omogućava Srbiji da izbjegava ozbiljne pregovore i pregovore na visokom nivou s Kosovom.

Zasniva se na pridruženju Kosova NATO-u, što bi zauzvrat oslobodilo Srbiju toga da ga hoće podijeliti. Umjesto toga, za Srbiju bi bili napravljeni jednaki uvjeti – potpomognuti od SAD-a i EU – da se konačno fokusira na obezbjeđenje statusa Srba na cijelom Kosovu umjesto pokušaja da podijeli zemlju. To je realističan pristup jer Sjedinjene Američke Države te Španija, Slovačka, Rumunija, Grčka i druge zemlje članice EU dijele zajedničke zabrinutosti. SAD i EU mogu se pozabaviti tim brigama. A Kosovo i Srbija, kao i ostatak regiona, uključujući Bosnu i Hercegovinu, mogli bi konačno krenuti naprijed.

Atlantska inicijativa: Nakon Washingtona Hoti i Vučić uputili su se u Bruxelles, gdje Evropska unija posreduje u razgovorima između Kosova i Srbije duže od decenije. Prema nekim analitičarima, EU nije ozbiljno shvatila Sporazum iz Bijele kuće. Može li ovaj dokument pomoći EU u postizanju boljih rezultata u medijaciji? Bruxelles je insistirao na novoj dinamici i postizanju konačnog dogovora o normalizaciji odnosa u roku od “nekoliko mjeseci, a ne godina”. Da li je to realno?

Edward P. Joseph: Što se tiče pregovora koje predvodi EU, na trenutak su zapeli na pitanju Asocijacije/Zajednice srpskih općina. U bilo kojim pregovorima važno je zaobići prekid – primjerice, kada jedna strana insistira na razgovoru o nekom pitanju, a druga strana to odbija. To se postiže dogovaranjem redoslijeda rasprave o problemima. Ipak, u većini pregovora, uključujući i ove, nisu sva pitanja jednako teška ili sporna. Pitanje nestalih osoba bilo je dobar start jer su među nestalima i Srbi i Albanci; obje strane imaju interes da se to pitanje riješi. Ne znam šta se tu desilo: da li je postojao dogovoren redoslijed ili nije. Što se tiče mogućnosti da EU uspije postići međusobno priznanje (ili kako to zovu “normalizacija”), teško mi je vidjeti kako bi trenutni pristup mogao voditi tom cilju važnom za sve. I zato sam ponudio svoju alternativu.

Atlantska inicijativa: Mogli su se čuti komentari da je glavni cilj Trumpove administracije bio javni spektakl, a ne provediv dogovor koji bi normalizirao odnose Kosova i Srbije. Kako u ovom trenutku “stoji” priča o formalnom priznanju Kosova?

Edward P. Joseph: Isti odgovor. Ne vidim put kojim se to postiže i zbog toga sam prošlog mjeseca u Foreign Policyju objavio svoj alternativni prijedlog.

Atlantska inicijativa: Kakvom ocjenjujete saradnju Washingtona i Bruxellesa u pogledu odnosa Srbije i Kosova?

Edward P. Joseph: Pregovori o Kosovu dovoljno su teški i bez dodatnih komplikacija Trumpove administracije u nekakvom takmičenju s EU. Nije riječ o “dokumentu” koji je spisak uporednih izjava ili obaveza, riječ je o dosljednoj transatlantskoj strategiji. Evropska unija upravo je objavila svoj ekonomski i investicijski plan za Zapadni Balkan vrijedan devet milijardi eura. Koliko tu ima podudarnosti? Da je Washington sarađivao s Bruxellesom, koliko bi se elemenata tu moglo doraditi i poboljšati umjesto što se bavio bizarnim takmičenjem.

Atlantska inicijativa: Šta je s Izraelom u ovom slučaju? Da li se ovim najavljuju promjene u nekim odnosima na Bliskom istoku? Washington je najavio Sporazum između Kosova i Srbije samo 22 dana nakon prijelomnog sporazuma o normalizaciji odnosa između Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata, a nakon toga je isti dogovor najavljen i između Izraela i Bahreina. I Beograd i Priština opredijelili su se za uspostavljanje odnosa s Izraelom, a Priština je označena kao “prva zemlja s većinski muslimanskim stanovništvom” koja će otvoriti ambasadu u Izraelu.

Edward P. Joseph: Ovdje nije pravo pitanje šta se dešava na Bliskom istoku. Ni Srbija ni Kosovo nisu tamo igrači, čak ni s deklarativnim najavljivanjem svojih ambasada u Jerusalemu. Pitanje jeste kako element Izraela unapređuje odnose između Srbije i Kosova? Mnogi su pozvali Izrael da prizna Kosovo i sada se čini da se to dešava, i obrnuto. Tek ćemo vidjeti šta sve ovo znači za spor između Beograda i Prištine.

Atlantska inicijativa: Izgleda da je Sporazum Kosovo – Srbija omogućio diplomatsku pobjedu predsjedniku Trumpu uoči izbora u novembru. Možemo li očekivati da će se zadržati kontinuitet američke politike prema Balkanu?

Edward P. Joseph: Kao što sam istakao, iza “historijske prekretnice” uslijedio je slom: pregovori između Srbije i Kosova su blokirani; retorika između Beograda i Prištine je toksična; a obaveze su neodređene i uglavnom nerealizirane. Pogledajte šta je Beograd rekao o obavezi da se ne koriste “nepouzdani posrednici” za 5G mrežu. Predsjednik Vučić i premijerka Ana Brnabić nisu htjeli odbiti Kineze. Čuli smo poricanja o tome šta to zapravo znači. Potreban nam je novi početak, s novim liderstvom u SAD-u, na Balkanu, u Evropi, u svijetu.

Atlantska inicijativa: Za kraj, ako biste mogli odgovoriti na još jedno pitanje: Bosna i Hercegovina u novembru obilježava godišnjicu potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Nakon 25 godina, koliko smo napretka postigli?

Edward P. Joseph: Da odgovorim na vaše posljednje pitanje… Nemoguće je u istoj rečenici koristiti riječ “napredak” i “Bosna i Hercegovina” a biti ozbiljan. Stagnacija toliko dugo traje da je opasna.

Komentari

Autor: Atlanska inicijativa

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.