EU u fokusu

Evropski parlament

Osam stvari koje treba znati o evropskim izborima

17/05/2019

Izbori će se održati od 23. do 26. maja, a većina građana i građanki iz 28 zemalja članica Evropske unije glasat će u nedjelju, 26. maja

Sedam širokih političkih grupa nadmetaće se na izborima za Evropski parlament sljedeće sedmice, s očekivanjem da će, uprkos talasu populizma u svijetu i Evropi, najviše poslanika vjerovatno osvojiti tradicionalni desni i lijevi centar, mada prava politička borba za vođenje Evropske unije počinje tek poslije izbora, javlja Radio Slobodna Evropa.

Kada se glasa i ko učestvuje?

Izbori će se održati od 23. do 26. maja, a većina građana i građanki iz 28 zemalja članica Evropske unije glasat će u nedjelju, 26. maja. Preliminarni rezultati se očekuju kasno u nedjelju navečer i bit će proglašeni u sklopu velikog događaja u Evropskom parlamentu u Briselu.

Koje su glavne partije i frakcije?

Postoji oko sedam političkih porodica u Evropskom parlamentu, a četiri od njih se mogu smatrati veoma proevropskim. Najveća od njih je Evropska narodna stranka (European People's Party – EPP) koju čini široki spektar stranaka desnog centra i kršćansko-demokratskih stranaka. Hrišćansko-demokratska unija (CDU) njemačke kancelarke Angele Merkel, naprimjer, spada u ovu grupu, ali joj pripada i Fidesz mađarskog premijera Viktora Orbana, stranka koja je trenutno suspendirana, ali je i dalje članica grupe.

Grupa koja okuplja stranke lijevog centra su Socijalisti i demokrate (S&D) i sastoji se, kao što joj i samo ime kaže, od različitih socijaldemokratskih stranaka. Tu je i liberalna frakcija ALDE, u kojoj su stranke poput španskog Ciudadanosa i češke stranke ANO, a Zelena grupa okuplja stranke koje brinu o zaštiti životne sredine.

Ove četiri grupe su, općenito govoreći, proevropske i obično nastoje sarađivati pri kreiranju zakona, čak i ako postoje neslaganja.

Peta grupa, koju čine konzervativne stranke, pod nazivom Evropski konzervativci i reformisti (ECR) su negdje između proevropskog i euroskeptičnog bloka. U ovoj ćete grupi pronaći britanske torijevce, flamanske separatiste i poljski PiS.

U timu euroskeptika se nalaze Evropska ujedinjena ljevica (poznata po francuskoj skraćenici GUE) koja okuplja socijalističke i komunističke stranke, kao i jedna do dvije ultradesničarske grupe.

Najveća grupa ultradesničarskog tipa će ovog puta vjerovatno biti tek kreirana Evropska alijansa naroda i nacija (EAPN) sa članovima poput austrijske Stranke slobode i italijanske Lega Nord, ali neće se svi desničarski populisti sakupiti u ovoj grupi. Sve se ove stranke bore za 751 mjesto, koja su podijeljena među 28 zemalja članica EU prema veličini njihovih populacija.

Naprimjer, Njemačka će imati 96 europarlamentaraca u Strazburu/Briselu, dok će zemlje poput Kipra, Estonije, Luxembourga i Malte imati samo po šest.

Kakvi se rezultati očekuju?

Ako je vjerovati anketama, očekuje se da će stranka desnog centra EPP isplivati na vrh sa oko 170 od 751 mjesta u Strasbourgu. Također se smatra da će biti u prednosti u 13 od 28 zemalja članica.

Očekuje se da će socijalisti i demokrati (S&D) lijevog centra još jednom biti na drugom mjestu sa oko 150 zastupnika. Međutim, najzanimljiviji razvoj situacije je da obje velike partije gube podršku i očekuje se da će svaka od njih izgubiti oko 40 mjesta. To znači da po prvi put otkad je 1979. godine uvedeno direktno glasanje za Evropski parlament ove stranke vjerovatno neće imati većinu.

Ipak, najmanje jedna od njih će izvojevati neku vrstu pobjede zbog kreiranja sistema tzv. Spitzenkandidatena (glavnih kandidata), prema kojem najuspješniji kandidat najveće partije treba postati sljedeći predsjednik Evropske komisije. Ovo je barem razmišljanje Parlamenta.

Mnogi u Evropskim vijeću, gdje vladaju EU zemlje članice, nisu zadovoljne time. One žele same izabrati predsjednika, iza zatvorenih vrata. Kada je ovaj sistem prvi put predložen 2014. godine, Parlament je odnio pobjedu kada je glavni kandidat EPP-a, Jean-Claude Juncker, imenovan predsjednikom Evropske komisije.

Sada se glavni kandidati EPP-a, Manfred Weber, i glavni kandidat S&D-a, Frans Timmermans, nadaju da će biti njegovi nasljednici. Vijeće će vjerovatno imati druge ideje. Borba za prave uspjehe u Briselu počinje nakon glasanja u maju. I to je borba koje se zaista treba čuvati.

Šta je sa rastom populizma?

Glavna medijska priča oko izbora za Evropski parlament bio je očekivani “rast populizma“. Krajnja desnica je 2014. godine dobila 52 člana parlamenta i očekuje se da će i ove godine dobiti isti broj. Ali također se očekuje da će se veliki rast dogoditi na rubovima desnice.

Prije pet godina, desničarske anti-EU partije su se podijelile na dvije grupe, koje su skupa imale 82 člana. U anketama se pretpostavlja da će sada lako prebaciti 100 članova.

Matteo Salvini iz Italije, za čiju se ultradesničarsku partiju Lega Nord očekuje da će imati najveći broj europarlamentaraca nakon CDU-a Angele Merkel, će najvjerovatnije tvrditi da je pravi pobjednik ovih izbora. Njegov pokušaj da ujedini desničarske euroskeptike u novu grupu Evropska alijansa naroda i nacija (EAPN) već uključuje austrijsku Stranku slobode, Nacionalni front Marine Le Pen i Alternativu za Njemačku – sve partije za koje se očekuje da će imati dobre rezultate.

Trenutno se pretpostavlja da će EAPN dobiti 75 mjesta, i da bi mogao biti izazov liberalima kao treća najveća grupa u Evropskom parlamentu. Neće se svi euroskeptici pridružiti ovoj političkoj porodici.

Naprimjer, vladajuća partija u Poljskoj, Zakon i pravda (PiS), ostaje u pragmatičnijoj grupi Evropskih konzervativaca i reformista (ECR), u kojoj su također češki ODS i švedski demokrati, ali realno očekivati da će populisti – i na ljevici i na desnici – zauzeti oko trećine novog Parlamenta. Oni neće preuzeti kontrolu, neće zaustaviti donošenje zakona, ali Evropski parlament će postati mnogo burnije i radikalnije mjesto u narednih pet godina.

Šta će učiniti francuski predsjednik Emmanuel Macron?

Na francuskog predsjednika se trenutno gleda kao na liberalni uzor u Evropi, i kao protuotrov nacionalizmu i euroskepticizmu Mattea Salvinija. Ali njegov pokušaj da uzdrma evropsku politiku dočekan je sa određenom zbunjenošću u Briselu.

Još uvijek nije javno izjavio da će se njegova partija Republika u pokretu (Republique En Marche), koja kotira rame uz rame sa Le Peninim Nacionalnim frontom u francuskim anketama, pridružiti liberalnoj ALDE grupi. Zapravo, javna je tajna da on nema visoko mišljenje o lideru liberalnog ALDE-a u Evropskom parlamentu, bivšem belgijskom premijeru Guyu Verhofstadtu.

Također nije pretjerano raspoložen da promovira liberalne kandidate poput moćne danske komesarke Margrethe Vestager koja se takmiči za najvišu poziciju u Komisiji, te preferira potencijalnog francuskog kandidata, a moguće je da će to biti glavni glavni pregovarač za Brexit, Michel Barnier, koji pripada EPP-u.

Na kraju, moguće je da će se ova partija pridružiti ALDE-u, pojačavajući svoju poziciju tako što će osigurati otprilike 100 mjesta, ali moguće je i da će se grupa prvo preimenovati, a Verhofstadt istisnuti. Macronovi potezi će biti oni koje će trebati posmatrati i prije glasanja i nakon.

A šta će uraditi mađarski premijer Viktor Orban?

Mađarski premijer je nepredvidiv jednako kao i francuski lider. Suspendiran, ali ne i izbačen iz EPP-a u martu, zadnjih dana vodi otvoreni rat protiv glavnog kandidata stranke, Nijemca Manfreda Webera, i tvrdi da ga neće podržati na poziciji predsjednika Evropske komisije, govoreći da partija mora “surađivati sa anti-imigracijskim snagama na desnici“ umjesto što “pluta“ ka saradnji sa ljevicom.

Uglavnom mirni Weber je ljutito uzvratio, izjavljujući da ne želi biti izabran uz pomoć Orbanove partije Fidesz. Ovo je politički riskantno ponašanje. Fidesz je jedna od najuspješnijih stranaka i očekuje se da će dobiti 15 od 21 mjesta u Mađarskoj, sudeći prema spekulacijama.

Prema anketama, rupa između EPP-a na prvom mjestu (uključujući Fidesz) i SD-a trenutno iznosi 20 mjesta. Prostor za manevrisanje je stoga ograničen, ali pitanje je također da li EPP može zadržati Orbana bez da izgubi još kredibiliteta. Njegova anti-imigracijska kampanja s početka godine, u kojoj se obrušio na trenutnog predsjednika Komisije Jean-Clauda Junckera i američko-mađarskog biznismena Georgea Sorosa bila je teško podnošljiva čak i za najčvršće pobornike partije i dovela je do njegove vremenski neograničene suspenzije – ali uz šansu za iskupljenje.

Umjesto iskupljenja, Orban je zainteresiran za otvoreno flertovanje sa Salvinijem, sa kojim se izvrsno slaže. Ali da li će napustiti EPP kako bi prešao u novi EAPN italijanskog političara? To bi mogao biti most koji bi vodio predaleko na desno, ali možda je pridruživanje Jaroslawu Kaczynskom i njegovom PiS-u, u malo umjerenijoj ECR grupi, savršeno srednje rješenje za šampiona neliberalne demokratije?

Šta je sa Britancima?

Dosada su trebali otići. Ali finalni dogovor o Brexitu tek treba biti postignut, tako da će Britanija učestvovati u evropskim izborima. To znači da će Parlament u Strasbourgu formalno imati britanske zastupnike, barem do 31. oktobra.

Neće im biti dodijeljene nikakve bitne pozicije u komitetima, niti će biti izvjestitelji. Mnogi možda neće čak ni putovati u Strasbourg. Ali bregzitovski zastupnici, a bit će ih dosta, mogli bi odlučiti da naprave malo buke. Mnogi su mislili da je došao kraj njihovom glavnom mučitelju kada je u pitanju Brexit, Nigelu Farageu. No, on je opet tu. I još jednom se čini da će njegova stranka biti pobjednička.

Farageova bivša Nezavisna partija Ujedinjenog kraljevstva (UKIP) je 2014. godine dala više britanskih zastupnika nego ijedna druga partija, a ovaj put je njegova novoformirana Stranka za Brexit ispred konzervativaca i laburista. Neki bi stručnjaci bili u iskušenju da britansko glasanje posmatraju kao drugi referendum o EU, ali to će biti veoma teško za izmjeriti. Manje ljudi će učestvovati na ovim izborima, a i laburisti, i u manjoj mjeri konzervativci, će ostati podijeljeni oko članstva u EU.

Uspjeh Stranke za Brexit u anketama, kao i rastuća podrška liberalnim demokratima i zelenim strankama koji su za ostanak u EU, pokazuju da je Brisel još uvijek u mislima Britanaca. Tu je također i pitanje da li će premijerka Theresa May podnijeti ostavku ako njena stranka pretrpi neuspjeh na izborima. Britaniju, kao i uvijek, treba i dalje posmatrati.

Šta je sa izlaskom glasača?

Ovo u Briselu morate reći tiho: velikom broju EU građana nije stalo toliko do izbora za Evropski parlament. Procjenjuje se da je u Evropskoj uniji 374 miliona ljudi koji mogu glasati, što ove izbore čini drugim po redu najvećim demokratskim izborima na svijetu, nakon parlamentarnih izbora u Indiji. Ipak, jako malo ljudi koristi ovu priliku.

Tužni paradoks je da, dok je Evropski parlament tokom godina postajao politički važan, njegova demokratska legitimnost se smanjivala. Zapravo, izlazak glasača je opadao tokom svakih izbora od prvih iz 1979. godine kada je glasalo 62 posto.

Dvadeset godina kasnije, procent izlaska birača je ispod 50 posto. Na posljednjim izborima, prije pet godina, izlazak je bio 42.5 posto, te je pao sa 43 posto iz 2009. godine, uprkos velikim kampanjama i televizijskim debatama među glavnim kandidatima. Samo 13 posto Slovaka je glasalo 2014. godine, a u susjednoj Češkoj glasalo ih je 19 posto.

Jedna stvar kojoj se u Briselu nadaju kada se radi o ovogodišnjim izborima je da trend može biti preokrenut i da veći odziv birača može potisnuti očekivani rast populizma, jer su njihovi glasači obično energičniji od biračkog tijela proevropskih partija.

Ipak, činjenica je da većina EU građana, u najboljem slučaju, Evropske izbore vidi kao probu za važne državne izbore koji predstoje, poput onih u Hrvatskoj, Danskoj, Grčkoj, Poljskoj i Rumuniji ovog ljeta i jeseni. U najgorem slučaju, mnogi ih vide kao plan B ako nisu imali nikakve planove za zadnji vikend u maju.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.