Globus

"posljednji evropski diktator"

Pokrao je izbore pa krenuo na narod: Ko je Aleksandar Lukašenko?

11/08/2020

Lukašenko je, podsjetimo, na vlasti još od 1994., duže nego ruski predsjednik Vladimir Putin

Žestoki protesti i sinoć su tresli Minsk, drugu večer zaredom, a jedan demonstranata poginuo je nakon predsjedničkih izbora u Bjelorusiji na kojima je Aleksandar Lukašenko službeno osvojio svoj šesti mandat zaredom. Večer prije još je jedan demonstrant ubijen kad ga je udario policijski kombi.

Prema službenim rezultatima, Lukašenko je osvojio nevjerovatnih 80,23 posto glasova, a njegova glavna protukandidatkinja Svetlana Tihanovskaja samo 9,9 posto glasova. No, zasad sve upućuje na to da se radi o još jednoj klasičnoj krađi, odnosno lažiranju izbornih rezultata, što je i dalje uobičajena pojava u mnogim zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, Bliskog istoka i Srednje Azije.

Masovni protesti održavali su se sedmicama i prije izbora, a opozicioni vođa Sijarhei Tihanovski prozvao je Lukašenka “žoharom”, po dječjoj pjesmi “Moćni žohar”. Demonstranti su, slijedeći njegov primjer, počeli nositi papuče na proteste, a njihov pokret je dobio nadimak “Revolucija papuča” ili “Antižoharska revolucija”.

“Zaustavite žohara” je postao njihov glavni slogan. Lukašenko je reagirao zatvaranjem opozicionih vođa prije izbora i slanjem interventne policije i vojske na ulice nakon izbora.

Demonstrante, međutim, nisu odvratili njihovi gumeni meci, šok-granate, vodeni topovi, premlaćivanje i hapšenje.

Izbori su očito bili namješteni

Kako piše Economist, sami izbori, baš kao ni oni prije njih, nisu ni bili zamišljeni da utvrde volju naroda, već da omoguće Lukašenku da dalje vlada uz privid legitimiteta. Vođe opozicije pozatvarani su pod konstruiranim optužbama ili protjerani iz zemlje prije izbora, većini nezavisnih posmatrača zabranjeno je posmatrati glasanje, inostrane novinare se maltretiralo, a predizborne ankete su naprosto zabranjene.

“Oni pozivaju na nerede. Zašto to tolerišete?” rekao je Lukašenko na sastanku vlade o inostranim novinarima i optužio ih za organiziranje proteste i nizanje “uvreda za uvredom”.

“Ne treba čekati kraj predizborne kampanje. Protjerajte ih odavde ako ne poštuju naše zakone i pozivaju ljude na Majdan”, dodao je, aludirajući na Ukrajinsku revoluciju 2014. kojom je srušen proruski predsjednik Viktor Janukovič, koji je pobjegao iz zemlje.

Aktivisti za ljudska prava ističu da je uoči izbora privedeno više od 1.300 ljudi, uključujući nezaisne izborne posmatrače i članove Tihanovskajina tima.

Usto, preliminarno glasanje produženo je na sedmicu dana, vjerojatno kako bi se olakšalo namještanje. Režimsko izborno povjerenstvo saopćilo je da je čak 40 posto Bjelorusa glasalo na ovaj način prije izbornog dana – no dugačke kolone glasača ispred birališta sugerišu da je to laž, baš kao i sam rezultat. Na nekoliko rijetkih biračkih mjesta u Minsku, gdje su nezavisni posmatrači prisustvovali i spriječili namještanje, Tihanovskaja je dobila između 70% i 80% glasova.

Nzavisna istraživanja pokazuju da je Tihanovskaja dobila 71 posto glasova, dok je Lukašenko dobio samo 10 posto.

Ova 37-godišnja učiteljica engleskog jezika se i kandidirala samo zato što je njen suprug Sijarhei Tihanovski uhapšen kako se ne bi mogao kandidirati. Ona je u međuvremenu pobjegla u Litvu, očito u strahu za vlastitu sigurnost.

Lukašenko je, podsjetimo, na vlasti još od 1994., duže nego ruski predsjednik Vladimir Putin. Strani posmatrači procjenjuju da u Bjelorusiji nije bilo slobodnih i poštenih izbora već četvrt stoljeća – od onih na kojima je Lukašenko došao na vlast. S obzirom na dužinu i nesumnjivu autoritarnost njegove vladavine, nije čudno da su ga odavno prozvali “posljednjim evropskim diktatorom”.

To, naravno, nije potpuno tačno, budući da ruski predsjednik Vladimir Putin podjednako zaslužuje titulu diktatora. I Rusija je, svojim najgušće naseljenim dijelom, evropska zemlja, a i Putin, baš kao i Lukašenko, proganja, zabranjuje, likvidira opoziciju, zatire slobodne medije i nezavisno civilno društvo i namješta izbore koji su puki paravan očitoj diktaturi. Ni jedan ni drugi ne misle se, po svemu sudeći, maknuti s vlasti dok su živi – ako na to ne budu prisiljeni.

Bivši sovjetski upravitelj kolhoza, jedini u Bjelorusiji glasao protiv raspada SSSR-a

U određenom smislu Lukašenko je bio uzor Putinu, bivšem KGB-ovcu koji je na vlast došao 2000. 65-godišnji Lukašenko, bivši upravitelj sovjetskog kolhoza (notornog tipa kolektivnih farmi), došao je na vlast u Bjelorusiji 1994. kao protivnik ekonomske šok-terapije koju su zagovarale zapadne zemlje tokom demokracije iz komunizma u kapitalizam.

Također, Lukašenko je od ulaska u bjeloruski parlament 1990. i izbora na funkciju direktora antikorupcijskog parlamentarnog povjerenstva 1993. stekao reputaciju borca protiv korupcije, što mu je također pomoglo na izborima 1994.

Zadržao sistem sovjetskog tipa, žali sa komunizmom

U svojoj je zemlji pokušao i uvelike uspio zadržati sistem sovjetskog tipa. Iste je godine objavio članak koji danas zvuči kao manifest njegove buduće vlasti, pod naslovom “Diktatura: Bjeloruska varijanta?”, ali u kojem je kritizirao vlasti zbog skretanja prema diktaturi i žalio za komunističkim sistemom.

“Za razliku od drugih post-sovjetskih nacija, Bjelorusi, koji su uspješno prošli kroz industrijalizaciju i urbanizaciju 60-ih i 80-ih, mrštili su se na perestrojku i glasnost posljednjeg sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova. Promjene su bile loše za nas. Lukašenko se uspeo na vlast igrajući na sentiment slavne, relativno prosperitetne prošlosti i obećanja da će vratiti red i prosperitet”, komentirao je Valerij Karbalevič, autor knjige o Lukašenku, za Euronews.

Prvo se dodvoravao Putinu pa se prestrašio mogućeg ujedinjenja s Rusijom

Kad je ekonomska kriza nakon raspada SSSR-a završila, Lukašenko je među pristašama stekao reputaciju snažnog vođe koji je bio sposoban zaustaviti kolaps zemlje.

“On je razumio da je Bjelorusija vrlo ovisna o ruskim energetskim zalihama (90% bjeloruskih energenata dolazi iz Rusije), flertovao je i udvarao se Putinu, zbog čega je dobio velike popuste na ruski plin”, dodao je Karbalevič, objašnjavajući Lukašenkovu uspješnu politiku.

No, globalni pad cijena nafte posljednjih godina nije pogodio samo Rusiju već i Bjelorusiju. Lukašenko je prvo, dodvoravajući se Putinu, proveo dva referenduma o većoj političkoj povezanosti s Rusijom, no onda se predomislio, očito prestrašen Putinovim prijedlogom o ujedinjenju dviju zemalja. Otada su odnosi dvaju diktatora prilično zahladnjeli.

Štaviše, Lukašenkov režim je nekoliko dana prije izbora uhapsio i skupinu od tridesetak navodnih ruskih plaćenika iz zloglasne tajne paravojne grupe Wagner, optužujući ih da su planirali izvesti teroristički napad u Bjelorusiji i tako destabilizirati izbore. Moskva je sve negirala i zatražila njihovo puštanje na slobodu.

A ove je godine Lukašenko postao svjetska vijest i predmet zgražanja, ali s druge strane i simpatija korona-“skeptika”, zbog svog posprdnog stava o pandemiji koronavirusa. Umjesto uvođenja karantina, bjelourski je predsjednik građanima predložio da piju votku kako bi se borili protiv bolesti.

“Apsolutna je glupost zatvarati državne granice. Panika nam može nauditi više od samog virusa. Bolje je umrijeti stojeći nego živjeti na koljenima”, kazao je Lukašenko u martu i dodao:

“Ovdje nema virusa. Ne vidim ih.”

Lukašenko nikad neće dobrovoljno odstupiti s vlasti, ali…

Oni koji ga poznaju, piše Euronews, kažu da nikad neće dobrovoljno odstupiti s vlasti. No, sada je njegova vlast klimavija nego ikad u posljednjih 26 godina.

“Osobina koja najbolje opisuje Lukašenka je njegov neviđeni žar i opsjednutost moću koji graniči s psihološim poremećajem. Za moć će učiniti sve”, zaključio je Karbalevič.

“Bjelorusi nisu vlasništvo. Ova država ne pripada jednom čovjeku”, rekla je Lukašenkova protukandidatkinja Tihanovskaja u video obraćanju objavljenom uoči konačnog glasanja.

Lukašenko je pak posegnuo za vječnim diktatorskim manevrom i optužio demonstrante da su dio strane zavjere i hibridnog rata, sugerišući da ih vode Amerika, NATO, Rusija ili Ukrajina – što samo svjedoči o tome koliko je bjeloruski režim danas izoliran. Ipak, iako ga državna sila zasad drži na mjestu predsjednika, očito je da je legitimitet u očima svog naroda izgubio.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.