Prava LGBTQ osoba u regionu – tema od koje “bježe” političari

Zakoni o zabrani diskriminacije, uglavnom, jedini su pravni okvir koji u državama zapadnog Balkana štiti LGBTQ osobe. Iako je usvajanje ovih zakona u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Kosovu predstavljalo korak ka stvaranju ambijenta za ravnopravnost seksualnih manjina, ove države su još daleko od toga da bi se mogle pohvaliti napretkom na tom polju.

Homofobija je i dalje jedno od glavnih obiljažja društava u tranziciji kojoj se, kako se čini, ne nazire kraj. Da bi bio napravljen ozbiljan pomak na polju zaštite od diskriminacije, ali i zaštite bezbjednosti lica koja nisu u većini, neophodna je prije svega politička volja. Upravo to je ono čega u regionu, gdje glavnu riječ vode populističke politike, najviše nedostaje, piše Impuls.

Iako se nijedna od četiri pomenute države ne može pohvaliti velikim napretkom na ovom polju, određene razlike ipak postoje. Razlika je uglavnom u tome koliku podršku u biračkom tijelu imaju političari koji se javno zalažu za poštovanje prava LGBTQ osoba i da li su spremni da podrže zakonska rješenja koja bi doprinijela ravnopravnosti, poput ozakonjenja partnerskih zajednica osoba istog pola. Problem je i u tome što, s izuzetkom Crne Gore, u svim ovim zemljama izvršnu vlast kontrolišu političari, nespremni da s takvim zakonskim prijedlozima izađu pred svoje parlamente. Istovremeno, na homofobiju nisu imune ni vodeće opozicione grupacije.

BiH – društvo podijeljeno po svim šavovima – jedinstveno u homofobiji

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, preko Agencije za ravnopravnost polova BiH (ARS BiH) je 2017. entitetskim vladama uputilo nacrt Akcionog plana za ravnopravnost LGBTQ osoba. Uz obrazloženje da „nisu konsultovane“ institutcije ovog entiteta, Vlada Republike Srpske je dala negativno mišljenje o ovom nacrtu.

Vlada Federacije BiH je u septembru 2018. dala pozitivno mišljenje uz predložene korekcije, ali na tome se i stalo. Čeka se formiranje nove vlade tog entiteta, koja od izbora 2018. još nije formirana. Nacrt akcionog plana sačinjen je u skladu s preporukama Odbora ministara Savjeta Evrope u vezi sa suzbijanjem diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta.

Za sada je zabrana diskriminacije LGBTQ osoba regulisana Zakonom o ravnopravnosti polova i Zakonom o zabrani diskriminacije BiH. Zakoni na entitetskim i kantonalnim nivoima još nisu usklađeni sa ovim zakonima.

Prva bh. Povorka ponosa koja je 8. septembra ove godine, pod sloganom „Ima izać’” održana u Sarajevu, protekla je bez incidenata i ona predstavlja mali, ali značajan korak u borbi za ravnopravnost ove zajednice.

S druge strane, parada je poslužila i kao lakmus političkog raspoloženja u BiH, kada je u pitanju položaj LGBTQ populacije.

Političku prašinu prva je digla Stranka demokratske akcije (SDA) koja je čak pozvala organizatore da odustanu od manifestacije i da kako su naveli “bez ikakve potrebe ne unose nered među građane glavnog grada Bosne i Hercegovine”, jer “naše društvo njeguje temeljne vrijednosti i nastoji sačuvati porodicu”.

Odbornica ove stranke u skupštini Kantona Sarajevo, Samra Ćosović-Hajdarević nije birala riječi osude Povorke ponosa, izražavajući javno svoju želju da se „ovakvi ljudi izoluju i sklone što dalje od naše djece i društva“.

„Šampion“ u izrečenim uvredama na račun LGBTQ zajednice svakako je predsjednik Hrvatske seljačke stranke, Mario Karamatić. On je izrazio zadovoljstvo što je Povorka ponosa održana u Sarajevu, jer kako je rekao „Sarajevo već godinama barem prema bh Hrvatima vodi ‘pedersku’ politiku, onda mi je nekako i logično da ona bude u Sarajevu“.

Dosta umjereniji bio je tada lider HDZ-a BiH Dragan Čović koji je medijima kratko rekao: “Ja sam pobornik svih različitosti, to je osobna stvar. Naravno, svako od nas razmišlja drugačije i to treba uvažavati, i to je različitost”.

Dan prije povorke ponosa skup u Sarajevu su održali i njeni protivnici, ali pod sloganom „Dan tradicionalne porodice“. Stavovi izneseni na tom skupu uveliko su korespondirali s onima koje je iznijela SDA, iako ta stranka, bar zvanično, nije stajala iza njegove organizacije.

S druge strane, u etnički podijeljenoj BiH, političari u Banjaluci su iskoristili taj „luksuz“ da o za njih nezgodnoj temi u danima oko održavanja prve bh Povorke ponosa ćute i izbjegavaju pitanja novinara.

Kada je riječ o vladajućem SNSD-u, „zakon ćutanja“ o ovoj tematici u toj stranci još važi, pa odgovore na naša pitanja o položaju LGBTQ osoba ni ovaj put nismo dobili.

U Partiji demokratskog progresa (PDP) kažu da „pitanje prava LGBTQ zajednice posmatraju neodvojivo od pitanja ljudskih prava i sloboda svakog čovjeka, odnosno, građanina.“

Iako zakoni u BiH ne dozvoljavaju sklapanje brakova/životnog patnerstva osoba istog pola, u PDP-u smatraju da su postojeći zakoni „dobri“.

PDP-ov stav je da postojeća pravna regulativa u Republici Srpskoj i BiH u dovoljnoj mjeri reguliše porodične i imovinsko-pravne odnose, te da je ključni izazov obezbjeđenje provođenja zakonske regulative u praksi, čiji nesklad je generalni problem kada je riječ o vladavini prava u Srpskoj i BiH“, odgovorio je Milko Grmuša, generalni sekretar te stranke.

U Srpskoj demokratskoj stranci su opredijeljeni za njegovanje „tradicionalnih vrijednosti“. Potpredsjednica SDS-a Ivanka Marković kaže da ova stranka u  programskim dokumentima propagira očuvanje tradicionalne porodice kao osnovne ćelije društva. S druge strane, SDS propagira zaštitu ljudskih prava i sloboda svih građanki i građana Republike Srpske, bez obzira na njihovo opredjeljenje u bilo kom smislu“. Ona je naglasila da pitanja istopolnih brakova još nisu razmatrali.

Za razliku od vladajućih, uglavnom populističkih stranaka, u partijama građanske i lijeve političke provinijencije dijele drugačije stavove.

„Naš stav je vrlo jasan da svi građani imaju ista prava, kako ih propisuju i ustav i zakoni i ne vidim razlog da pripadnici LGBTQ populacije budu uskraćeni za ta prava, jer oni su, između ostalog, poreski obveznici kao i svi drugi građani ove države. To je naš stav generalno koji smo iskazali i prisustvom na Povorci ponosa, ističe potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović.

Mijatović, koji inače živi u Banjaluci, je rekao i da će ako dođe do inicijative za organizaciju povorke ponosa u ovom gradu biti među onima koji će tu inicijativu podržati između uostalog i ličnim učešćem.

Portparol Naše stranke Nihad Uk naglašava da ova stranka podržava jednaka prava za sve građane pa tako i pripadnike LGBTQ zajednice.

“Naša stranka otvoreno podržava puno ostvarenje prava LGBTQ koja proističu i iz domaćeg zakonodavstva, ali i iz međunarodnih konvencija koje je BiH potpisala i obavezala se na njihovo provođenje.”

Srbija – Ravnopravnost zagarantovana samo za premijerku

Kada je na čelo Vlade Srbije izabrana Ana Brnabić, kao prva LGBTQ osoba na toj funkciji u zemljama regiona, mnogi su očekivali prekretnicu u napretku te zemlje u iskorjenjivanju homofobije. Očekivanja su se pretvorila u razočarenje.

Ana Brnabić, ipak, kako i sama kaže nije “LGBTQ predsjednica Vlade, nego predsjednica Vlade Srbije koja je i LGBTQ osoba”.

Svojim učešćem na beogradskoj Paradi ponosa, premijerka je dala određeni doprinos promjeni stava javnosti prema LGBTQ zajednici, međutim, aktivisti smatraju da je njen doprinos minimalan i nedovoljan.

Njena partnerka je prošle godine rodila bebu, međutim, Ana Brnabić formalno nije postala roditelj, jer postojeće zakonodavstvo u Srbiji takvo što ne dozvoljava. Pitanje istopolnih brakova, za zvaničnu Srbiju je tabu tema, a LGBTQ aktivisti ne kriju razočaranje aktuelnom vlašću na ovom polju.

Predsjednica srbijanske vlade žali što LGBTQ zajednica ne prepoznaje njen doprinos borbi za poštovanje njihovih prava.

„Smatrala sam da će to što ne krijem svoje opredjeljenje dovesti do nekog pomaka u društvu. I ne mislim svakako da je to dovoljno, ali je to značajan početak. Ja ću dalje raditi da status te zajednice bude u budućnosti bolji, kao i svih ostalih u Srbiji“.

Zakon koji je 2009. godine usvojen u Srbiji zabranjuje diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta.

Ipak, prema izvještaju UNDP-a za 2017. godinu, LGBTQ zajednica je jedna od najdiskrimisanijih grupa u Srbiji.

„Građani Srbije imaju najveću socijalnu distancu u odnosu na LGBTQ osobe, a podjednaka distanca postoji prema LGBTQ osobama u okviru porodice”, navedeno je u ovom izvještaju.

Stanje se ni u protekle dvije godine nije značajno promijenilo, pa Srbija u ovom pitanju zaostaje i za Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom.

Pored vlasti koja je ocijenjena kao nedovoljno zainteresovana za ovo pitanje, u najvećoj opozicionoj grupaciji “Savezu za Srbiju”, stavovi su oštro suprotstavljeni. Dok se jedna od vodećih ličnosti te koalicije, lider desničarskih “Dveri” Boško Obradović, javno zalaže čak i za zabranu organizovanja manifestacija kojima se promovišu prava ovih osoba, iz Demokratske stranke su više puta osuđivali napade na LGBTQ zajednicu i zalagali se protiv diskriminacije.

Beogradski “pride” za Obradovića je “provokacija većinske Srbije”.

“Mi smatramo da nema razloga da se provocira većinska Srbija promovisanjem nečega što je suprotno javnom moralu i što krši zakon i što promoviše nešto što je suprotno našim tradicionalnim vrijednostima”, rekao je on u izjavi za beogradske medije.

Za razliku od dijela Saveza za Srbiju, u Liberalno-demokratskoj partiji (LDP) se jasno zalažu za jednakost koja „podrazumijeva i punu podršku borbi za ravnopravnost LGBTQ zajednice“.

LDP je kroz svoje delovanje u skupštini predlagao više zakonskih rješenja koja su imala za cilj ostvarivanje što većeg nivoa jednakosti i zaštite prava LGBTQ građana Srbije.

„Stav Liberalno-demokratske partije je oduvijek bio jasan, LDP u potpunosti podržava ozakonjavanje istopolnih brakova. Neophodno je omogućiti istopolnim partnerima da uživaju svu zaštitu i privilegije koje sa sobom donosi brak i omogućiti im da u potpunosti budu ravnopravni pred zakonima Republike Srbije“, navodi se u odgovorima LDP-a na pitanja našeg portala.

Iz ove stranke ističu i da iskustvo zemalja koje su uvele bračnu jednakost pokazuje da nije došlo do katastrofalnih scenarija kojima protivnici jednakošću pokušavaju da zaplaše javnost.

Prva parada ponosa u Beogradu je održana 2010. godine uz velike nerede i nasilje na ulicama ovog grada. Naredne tri godine, „iz bezbjednosnih razloga“, parada nije održavana, tako da se prvim uspješnim beogradskim „pridom“ smatra onaj održan 2014. godine.

Ovogodišnja parada ponosa, pod motom “ Ne odričem se” održana je 15. septembra. U vrijeme održavanja parade u blizini se skupila grupa ekstremnih protivnika, ali su efikasnom intervencijom policije spriječeni veći problemi.

Beograd je među pet kandidata za „Europride 2022. godine“.

Kosovo – Politička podrška bez konkretnih rezultata

Uprkos stereotipima o duboko patrijahalnom i netolerantnom društvu, ali i istraživanju NDI, prema kome bi tek 3% ispitanika prihvatilo da im je dijete LGTBQ osoba, i treći po redu „pride“ u Prištini je održan bez incidenata.

Ove godine kosovski „pride“, pod motom „Za koga ti srce kuca“, održan je 10. septembra, a pored gradonačelnika Prištine i pojedinih ambasadora u toj zemlji, prisustvovali su mu i aktivisti iz Beograda, Podgorice, Skoplja.

Kosovo je među prvim u regionu usvojilo Zakon o zabrani diskriminacije 2004. godine.

Međutim, neriješenih problema je još mnogo, a oni se ogledaju u prijetnjama članovima i aktivistima LGBTQ zajednice, te njihovom odbacivanju u društvu.

Prvi kosovski „pride“ održan je 2017. godine, a na čelu povorke bio je i predsjednik Kosova Hašim Tači. Tači je i ove godine u svom kabinetu primio organizatore parade i pružio im podršku. To je svakako ohrabrilo LGBTQ zajednicu, međutim, organizacije koje se bore protiv diskriminacije upozoravaju da osim javne i deklarativne podrške političari ne rade dovoljno da bi se s „riječi prešlo na djela“.

Bez obzira na postojanje zakonskih okvira koji su protiv diskriminacije, u prištinskom Centru za slobodu i ravnopravnost kažu da se ti zakoni u praksi ne primjenjuju i da se zajednica svakodnevno susreće s diskriminacijom.

Kao i u drugim zemljama u regionu, i mnogi kosovski političari izbjegavaju da otvorenije govore o ovoj temi. Kosovo je daleko od procesa ozakonjenja istopolnih partnerskih zajednica i neisvjesno je kada će to pitanje doći na dnevni red.

Pobjednik nedavno održanih izbora i, vjerovatno, budući premijer Kosova Albin Kurti, inače lider populističkog „Samoopredjeljanja“, tvrdi da će se stanje popraviti. Međutim, ni on nije spreman da govori o konkretnim potezima.

„Zagovornik sam ljudskih prava, Povelje UN-a o ljudskim pravima i Evropske povelje o ljudskim pravima. Ja sam za to da ljudi jednako postupaju prema državi i državi koja se brine o njima. Što se tiče ostalih pitanja imamo zakone i ustav. U tom je aspektu ustav prilično liberalan, ali ovisi i o zakonodavstvu, ali i nadležnim tijelima koja ga tumače “, rekao je Kurti novinarima.

Prema mišljenju aktivista, jedino po čemu je Kosovo u prednosti nad ostalim zemljama u regionu je to što manifestacije kojima se promoviše borba protiv diskriminacije prolaze bez incidenata.

Crna Gora – Na korak do legalizacije istopolnih brakova

Od svih pomenutih država Crna Gora bi prva mogla da napravi značajan korak u poboljšanju prava LGBTQ populacije.

Prijedlog Zakona o životnom partnerstvu lica istog pola u crnogorskom parlamentu 31. jula ove godine nije dobio potrebnu većinu glasova, što je izazvalo ogorčenje među LGBTQ aktivistima. Međutim, crnogorska specifičnost je u tome da je vrlo izvjesno da će ovaj zakon, koji u zemljama regiona nije ni došao na dnevni red, uskoro biti i usvojen.

Za razliku od Srbije, BiH ili Kosova, zakon je predložila vlada te zemlje, a za njegovo usvajanje glasali su poslanici najveće, vladajuće stranke DPS, predsjednika Mila Đukanovića. Izostala je međutim, podrška tri poslanika koji u skupštini predstavljaju nacionalne manjine, a inače su dio vladajuće koalicije.

Zbog bojkota parlamenta, koji traje od ranije, predstavnici opozicije nisu prisustvovali sjednici. Izvjesno je da veći dio opozicije ne bi ni podržao ovakav zakon, a iz najveće političke grupacije, Demokratskog fronta, su takav stav javno u više navrata i potvrdili.

Ipak, prijedlog može dobiti komotnu većinu u parlamentu, jer bi za njega glasali poslanici opozicionih SDP-a i Građanskog pokreta URA, kao i neki nezavisni opozicioni poslanici koji su to potvrdili.

SDP je čak pozvao vladu da zakon opet stavi na dnevni red, kako bi njihovi poslanici mogli doći na sjednicu i podržati ga.

U Građanskom pokretu URA ističu da se ova partija zalaže za očuvanje i unapređenje svih temeljnih ljudskih prava i sloboda, kao i što je sloboda pojedinca na seksualno opredjeljenje.

„U tom pogledu poštujemo i podržavamo svaki zakon koji štiti ljudska prava i slobode pojedinca i sprečava bilo kakvu vrstu diskriminacije u državi Crnoj Gori. Na toj idelji vodilji smo osnovani i dajemo sve napore da takva ideja u potpunosti živi u crnogorskom društvu.“

Da bi da su prisustvovali skupštinskom zasjedanju podržali prijedlog zakona, potvrdili su i pojedini nezavisni poslanici, tako da je opravdano očekivati da će zakon uskoro biti usvojen.

Raritet crnogorskog društva je i to da je u pravoslavnoj crkvi u Podgorici nedavno krštena prva trans-osoba. Ova vijest nedavno je odjeknula regionom. Da bi čudo bilo veće, krštenje je obavljeno pod okriljem Mitropolije crnogorsko primorske čiji mitropolit, Amfilohije Radović, nije baš poznat po tolerantnim tonovima u pitanjima koja odstupaju od tzv. „tradicionalnih vrijednosti“. Poseban značaj ovom činu daje činjenica da je crkva prihvatila da trans-osobu krsti pod imenom Vuk, koje je sam izabrao i time preduhitrila državu, koja nije prihvatila da Vuku odobri izbor imena i pola u zvaničnim dokumentima. Sam čin naišao je na odobravanje LGBTQ zajednice u Crnoj Gori, koja ovo smatra velikim doprinosom u borbi protiv diskriminacije.

Zakon o zabrani diskriminacije u Crnoj Gori donesen je 2010 godine.

Prva crnogorska Povorka ponosa održana je u Budvi 2012. godine.

Najavljena parada u Nikšiću 2015. bila je zabranjena iz „bezbjednosnih razloga“, tako da je ove godine održan sedmi po redu podgorički „pride“ pod sloganoma „Ne preko mojih leđa“.

I pored izvjesnog napretka u odnosu na zemlje u regionu u Crnoj Gori još uvijek postoji visok stepen homofobije, koji se ogleda kroz napade i prijetnje na pripadnike ove zajednice. Žrtva nasilja iz mržnje bio je i nedavno kršteni Vuk, a aktivisti smatraju da homofobiji u Crnoj Gori doprinose i pojedini političari, koji su javno širili govor mržnje. U tome vide i jedan od razlog zbog kojeg je Crna Gora po stepenu tolerancije ipak nazadovala.

ILGA-Europe, kao krovna evropska LGBTQ organizacija je u sklopu godišnjeg izvještaja, objavila „Duginu mapu Evrope“, na kojoj Crna Gora zauzima 22. mjesto, sa ostvarenim rezultatom od 36%, što je za 2% lošije nego prošle godine, a cijelih 11% lošije u odnosu na 2013. godinu, kada je ova zemlja imala bolji rezultat od Finske. Po ovom istraživanju Bosna i Hercegovina za svega 0,5 posto zaostaje za Crnom Gorom, dok Srbija i Kosovo dijele skor od 28% na Duginoj mapi Evrope u ostvarivanju prava LGBTQ osoba.

Dok s jedne strane govori mržnja, sakrivena iza tzv. „tradicionalnih vrijednosti“, sa balkanskih povorki ponosa šalju se neke potpuno drugačije poruke. Nažalost, ovdje je izgleda mržnja preme svemu što je „drugačije“ najveća „tradicionalna vrijednost“.