Globus

Zašto imam više empatije prema Parizu nego prema Bagdadu i Bejrutu

16/11/2015

Tekst preuzet sa portala Tarzanija.com

Zato što je to iz moje perspektive normalno, predvidivo i očekivano – zato što je to način na koji funkcionišu živa bića. Da postupam drugačije, osjećao bih se licemjerno, što znači proračunato, te bih vjerovatno imao cilj da privučem pažnju i naglasim kako sam iznad onog koji postupa vođen sopstvenim limbičkim sistemom. Svaki čovjek na planeti ima ista prava i njegov život je u apsolutu jednako vrijedan, ali apsolutni koordinatni sistem ne postoji u sferi emocija i empatije.

Da citiram uvodni pasus iz jednog starog Tarzanijinog teksta o mankisferi: „Prije samo nekoliko sati u Vijetnamu je poginulo 34 ljudi. Bili su na putu iz planinske provincije za Ho Ši Min, kada se autobus prevrnuo u kanjon reke – uzrok za sada nepoznat. To je ujedno prosječan dnevni broj leševa na vijetnamskim drumovima. Dakle, 34 kovčega, 34 ucviljene porodice, 34 života koji su prestali. Polazeći od pretpostavke da nisi poznavao nijednog stradalog, zaključujem da te trenutno od tijela zdrobljenih pod olupinom negdje na drugom kraju svijeta više brine TV duel Tadića i Nikolića od srijede, te napredak do statusa Jaja višeg reda na Slagalici.“

Sjetimo se kako je u januaru mnogo više odjeknula smrt članova redakcije lista Šarli Ebdo (koji je, uzgred budi rečeno, teško sranje) nego užasan masakr pripadnika maloumničke ekstremističke grupe Boko Haram koji su ubili dvije hiljade Nigerijaca. Slično se dešava i sad jer djeluje da mnogo više žalimo pariske žrtve nego one u Bagdadu i Bejrutu. Za to postoji jako očigledan razlog i on se najmanje ogleda u broju žrtava – tačno je da broj poginulih u Parizu premašuje za duplo broj poginulih u Libanu i Iraku, ali to nije poenta priče.

U pomenutom tekstu o mankisferi rečeno je kako postoji nešto što se zove Danbarov broj, koji označava maksimalni broj ljudi do kojih zaista može da ti bude stalo, i on iznosi 150. Dakle porodica, prijatelji, malo širi krug poznanika i to je to. Za svim ostalim ljudima planete Zemlje ne možeš da iskreno žališ već samo možeš da osjećaš dozu saosjećajnosti – manju ili veću. Emocije nastaju interakcijom i zavise od stepena iste. Ako se nešto desi članu tvoje porodice ili najboljem prijatelju, to će na tebe imati veći utisak nego ako se desi tvom ortaku s faksa s kojim jednom u dva mjeseca popiješ pivo. Takođe, više će te pogoditi da se njemu nešto loše desi nego komšiji iz ulaza s kojim si na zdravo-zdravo. Opet, tragedija komšije iz ulaza mnogo više utiče na tebe nego kad lokalni narkoman ovjeri od dopa. Dalje, i njegova smrt izaziva veću dozu empatije nego tebi skroz nepoznat čovek koji gine u saobraćajnoj nezgodi, a opet i kad pročitaš vijest o saobraćajki na Ibarskoj, to ti više znači nego isto takva saobraćajka na autobanu u Njemačkoj. To je jednostavno utaban put funkcionisanja emocija a ne nekakav izvještačeni modus operandi.

Stoga ne postoji ništa nenormalno u tome da čovjek rođen u Evropi i Americi pruža više empatije prema žrtvama terorističkog napada u Parizu nego prema onima koju hiljadu kilometara dalje. Isto tako je i sasvim normalno da ljudi iz okruženja Bliskog istoka (po uslovom da nisu pro ISIS-ovci) žale više svoje komšije nego neke daleke strance iz zapadne Evrope.

Društvene mreže su unijele zanimljiv sociološki fenomen ponašanja ljudi u ekstremnim situacijama kao što je ova. Ukoliko izuzmemo bolesnike koji ovakve događaje otvoreno slave i hendikepirane kreature zakržljalih kognitivnih funkcija na nivou pre kambrijske eksplozije koji su u fazonu „jebem im mater, šta ima da ih žalim, oni su nas bombardovali devedesetdevete“, ostaje jedna velika grupacija koja prenaglašava bol i patnju do nivoa bizarnosti i burleske, i druga koja čini volšebne napore da naglasi kako su njihove emocije „izvan kutije“ i kako su svi ostali ograničeni jer eto tuguju za Parizom, a niko da se seti Bejruta ili napuštenog mješanca ostavljenog u kanalu topčiderskog potoka koji dva dana cvili. Da budem iskren, iako mi je fenomen solidarnosti putem pretvaranja profilne slike u simbol podrške bezveze, a čak pomalo i draži receptore koji čine da nesvareni sadržaj izbacim iz želuca oralno, više ga cijenim od Anđelinadžolisanja naprednih korisnika fejsa koji će 3 sata da guglaju neku vijest i da okače „Eto, svi u fazonu Pariz pa Pariz a danas je troje djece umrlo od malarije u Eritreji, nema, vrijeme je da ljudska rasa izumre jer ko smo ako nam svaki pojedinac nije jednako bitan“.

Nije nam bitan, jebiga jer emocije ostvaruješ kontaktom, a ovdašnji narod ima neuporedivo više kontakata sa Francuskom nego sa Libanom, Irakom ili bilo kojom drugom zemljom kojoj 90 posto ljudi ne zna ni kontinent da odredi a kamoli nešto više. Uostalom, u napadima u Parizu je povrijeđeno i nekoliko Srba, ljudi su ubijani u šoping centru, u kafiću i na koncertu grupe koja je prije samo četiri mjeseca svirala na našem Egzitu. Prva pomisao kad sam to čuo bila mi je: „Jebote, da sam kojim slučajem bio u Parizu, 90 posto bih bio na Eagles of Death Metal.“ I kako onda mogu da lažem i sebe i druge da osjećam jednako tragediju u Parizu i u dijelu sveta s kojim imam asimptotski nula posto preklapanja.

Francuski jezik se ovde često uči u školama a čak i da znaš samo Voulez-vous coucher avec moi opet znaš beskonačno više riječi od arapskog. Iz istorije se detaljno pročavaju svi mogući Lujevi, Napoleon, jakobinci, žirondinci, ovi, oni, revolucija, pad Bastilje, uloga Francuske u svjetskim ratovima i naša saradnja s njima, čitaju se Volter, Kami, Sartr, Stendal, Ruso, Igo, Balzak, Dima, De Sad, recituju se Malarme, Rembo, Bodler, Verlen, patnje studentima zadaju Dekart, Lagranž, Laplas, Poenkare, Poason, cijene se umetnička dela Monea, Renoara, Sezana, slušaju se Debisi, Ravel, Bize, Berlioz, ali i Daft Punk, Justice, Nouvelle Vague, Gojira, Cassius, gledaju se Depardje, Reno, Kasel, Delon, Bardo, Binoš, čak i Luj de Fin i infantilni Žandarmi iz Sen Tropea, cijene se Anri, Pires, Benzema, Batum, Parker, Conga… Svaki drugi par ode na medeni mjesec da vidi Ajfelovu kulu, Šanzelize, Trijumfalnu kapiju, Luvr, Monmartr, Bulonjsku šumu a ne skokne do Bagdada da se slika ispred statue Al Mutanabiju.

Sve ovo ne znači da su Pariz i Francuska bolji i vrijedniji od Iraka, Libana ili bilo koje treće daleke zemlje u kojoj se desi strašan zločin, već samo da su nam bliži, da smo na njih upućeniji i da sa njima dijelimo više sličnosti. Na kraju krajeva gotovo svako poznaje nekog ko živi u Parizu, i sasvim je logično da ti opasnost izgleda veća kad se dešava nekom koga znaš nego nekom ko ga ne znaš. Izražavanje saosjećanja sa Francuzima je i realan strah za svojim dupetom, jer naravno da nije isto kad čuješ da se neki užas dešava tamo gde se hronično dešava (Ab assuetis non fit passio – što bi rekli Latini) i kad se desi skoro pa u komšiluku koji bi trebalo da predstavlja mjesto slobode, tolerancije i života bez straha da će ti neki degenerik u ime izmišljene ličnosti raznijeti mozak i crijeva.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.