Almir Panjeta
Jebo vas rat!
Sljedeće godine biće punih 30 godina kako je rat završen, a ja idalje nekoliko puta godišnje sanjam isti san u kojem gledam sam sebe kroz optički nišan “sijača smrti” i nikako ne mogu da pobjegnem
Mitraljez M84, poznat i kao “sijač smrti”, ispaljuje 800 metaka u minuti. Kako piše u katalogu, “namijenjen je upotrebi u pješadijskim jedinicama i karakteriše ga odlična preciznost na velikim daljinama”. Na udaljenosti do jednog kilometra, uz optički nišan, skoro da mu je nemoguće pobjeći. Ukoliko mu se nađete u dometu, prvo ćete čuti zvižduk metaka i njihovo udaranje po asfaltu, pa tek onda i zvuk njihovog ispaljenja. Ako imate sreće. Ako nemate, onda nećete čuti ništa. Imao sam nesreću da se tokom rata dva puta nađem u direktnom dometu “sijača smrti” i sreću da me oba puta promaši.
Prvi susret s ovim smrtonosnim mitraljezom imao sam već negdje na početku rata, sa svojih nepunih 12 godina. Kako smo živjeli u neposrednoj blizini linije, roditelji su odlučili da me s nanom i dedom privremeno pošalju kod komšije koji je imao kuću na Bistriku. Nana je već bila dole, a dedo je došao po mene. Pozdravili smo se i dedo i ja smo krenuli. Prije nego dobacimo do sigurnijeg dijela, morali smo proći dijelom puta pored Sudine bašte, kuda je pucao “sijač smrti”. Nekoliko dana je bilo mirno, pa smo se nadali da taj dan neće pucati.
Fijuk metaka
Kada smo bili negdje na pola puta, začuli smo fijuk nekoliko metaka ispred nas, a odmah zatim i zvuk rafala u istom ritmu. Umjesto da instinktivno potrčimo, dedo je samo viknuo “Lezi!” i bacili smo se ispod slaganog kamenog zidića. “Sijač smrti” je nastavio da rešeta iznad nas dok nas je zasipala zemlja koju su iza niskog zidića rovili meci. Sve to s prozora su posmatrali moji roditelji koji nisu znali da li smo živi, dok nismo otpuzali do kraja zidića i mahnuli im iza sigurnosti Sudine kuće.
Nije nas promašio. Pucao je s nekih 500 metara zračne linije, što je udaljenost s koje to oružje jednostavno ne može promašiti. Htio je da se morbidno poigra tako što je počeo pucati prvo ispred nas, očekujući da ćemo potrčati i naletjeti na rafal koji bi nas bukvalno presjekao. Na Bistriku nisam bio dugo i vratio sam se kući, pa smo poslije s istog prozora odakle su moji roditelji gledali umalo moju pogibiju gledali kako je na istom mjestu ubijen Nino, teško ranjen Dženid…
Drugi susret imao sam nešto kasnije, kada sam sa Ziketom krenuo po knjižice nakon okončane školske godine. Gađao nas je s istog položaja, ali na većoj udaljenosti, na početku Naline ulice. Prvo smo čuli “pljuštanje” metaka po asfaltu pa zvuk rafala. Bacili smo se ispod ivičnjaka koji nam nije pružao ozbiljnu zaštitu, pa smo se u jednom momentu nekako uspjeli otkolutati do početka šumarka gdje smo bili na sigurnom.
Sljedeće godine biće punih 30 godina kako je rat završen, a ja idalje nekoliko puta godišnje sanjam isti san u kojem gledam sam sebe kroz optički nišan “sijača smrti” i nikako ne mogu da pobjegnem. San se okonča buđenjem “u goloj vodi” i osjećajem straha koji potraje tokom cijelog dana, a navečer zaspim sa zebnjom da ću se ponovo gledati kroz nišan.
30 godina od završetka rata
Sljedeće godine biće punih 30 godina kako je rat završen, a neodgovorni političari nam svake dvije godine u kojima su izbori, u nedostatku bilo kakvih postignutih rezultata, plasiraju priče o novom ratu. Umjesto da podnesu izvještaje o (ne)radu i objasne zbog čega nisu ispunili skoro ništa od obećanog i bitnog za živote građanki i građana, puna su im usta otcjepljenja, uvredljive i zapaljive retorike. Umjesto da objasne zašto nam svake godine čitave generacije napuštaju državu, zbog čega sve češće u biltenima iz porodilišta stoji kako u protekla 24 sata nije rođena nijedna beba. Puno lakše im je pokrenuti još jednu priču o ratu, pokupiti glasove, a onda poslije izbora opet u koalicije i podjelu plijena.
Dva puta sam preživio “sijač smrti” koji je “namijenjen upotrebi u pješadijskim jedinicama i karakteriše ga odlična preciznost na velikim daljinama”. Treći put vjerovatno bi kvota na “sijač” bila 1,01. Treći put ne želim biti u toj prilici i ne želim da ijedno dijete ili bilo ko ikada bude u toj prilici.
Priča o “sijaču” samo je jedna od priča iz onog foldera sjećanja koji svi imamo u glavi i na kojem piše “Ne diraj”. Rat nije zabavan, rat je smrt, patnja, glad i neizvjesnost, i to znamo svi koji smo ga preživjeli. U ratu profitiraju samo oni koji ga pokrenu i koji na vrijeme sklone sebe i sve svoje bližnje. Zato onima koji ga prizivaju, koji nam njim prijete, svi moramo jasno poručiti: Jebo vas rat!
