Imaju li majke pravo na umor, sumnju, loš dan – ili trenutak slabosti? Smiju li priznati da su ponekad preopterećene, da nisu bile spremne, da su zamišljale život drugačije? I najvažnije – cijeni li ovo društvo dovoljno majčinstvo?
Upravo o tim pitanjima govorila je Marijana Mikulić, glumica iz Širokog Brijega Marijana Mikulić i majka troje djece, u emisiji HRT-a „Nedjeljom u 2“.
„Okolina ne zna ništa drugo nego osuđivati“
Marijana je otvoreno govorila o izazovima savremenog majčinstva.
„Danas svi očekuju da radiš kao da nemaš porodicu, da si uvijek dostupan svima, da s djecom provodiš vrijeme kao da ništa drugo ne postoji. Još pritom plaćamo ženu koja pomaže djeci s učenjem, jer obrazovni sistem to zahtijeva, a mi više ne stižemo“, ispričala je.
Dodaje da je prestala pokušavati ispunjavati tuđa očekivanja.
„Ono što me najviše boli je kada ne stignem uraditi ono što sam planirala s Jakovom, ili kad ne uspijem provesti malo vremena nasamo s Ivanom ili Andrijom. To su trenuci koji mi najviše znače“, kaže Marijana.
„Kad se raspadneš od silnog moranja“
Posebno teško razdoblje bilo je kada je njenom sinu Jakovu dijagnosticiran autizam i kada je muž otišao raditi u Njemačku.
„Prodali smo stan, kupili kuću, a ja sam se našla sama sa svime. Nisam imala vremena ni udahnuti, potpuno sam se raspala“, priznaje.
Kaže da ju je iz tog mraka izvukla vjera.
„Imala sam sjajnu psihoterapeutkinju, ali vjera mi je vratila snagu. Odrasla sam u tradicionalnoj katoličkoj porodici, ali nisam živjela po vjeri. Prije četiri godine dogodilo se moje obraćenje. Bog mi je dao novu snagu i mir“, priča Marijana.
„Rekli su mi da od njega neće biti ništa“
Kada je Jakovu potvrđen autizam na krajnjem spektru, mnogi su joj govorili da nema nade.
„Hodao je u krug, pričao sa svojim rukama, nije se odazivao, nije gledao u oči. Danas se može sporazumjeti, zna reći šta ga boli, funkcionalan je. Nadamo se da će uspjeti pohađati redovnu školu uz asistenta, ali to zahtijeva ogroman rad“, kaže ona.
Marijana ističe da svaki napredak dolazi iz svakodnevnog truda kod kuće.
„Ako ja nisam dobro, neće biti ni moja djeca“
U jednom trenutku odlučila je smanjiti obaveze i distancirati se od ljudi koji ne razumiju njenu situaciju.
“Prilagodila sam se tome da ja budem dobro, jer ako ja nisam dobro, neće biti ni moja djeca. Oni su mi najvažniji“, poručuje.
Marijana ističe i koliko je teško gledati izolaciju svog sina.
„Jakov se ne igra s drugom djecom, jer ga niko ne poziva. Mi smo ih znali zvati u dvorište, ali on bi bio sam na trampolinu. Djeca bi se uplašila i vrištala. Onda smo prestali zvati ljude, a i oni nas“, prisjeća se.
Na kraju dodaje da žena teško može biti potpuno posvećena samo sebi i karijeri. Njena želja je snimiti dokumentarni film o roditeljima djece s poteškoćama – da pokaže da nisu sami i da je moguć opstanak porodice i braka uprkos svemu.
