Vremenska prognoza Stanje na putevima Kursna lista

Gradovi u Srbiji na svojim grbovima imaju odsječene turske glave

Kikinda-copy-620×350

Grb Velike Kikinde, na kojem se nalazi sabljom probodena turska glava danas mnogima izgleda morbidno, ili možda prije kao ilustracija za omot nekog “death metal” benda, ali u vijreme kada je nastao bio je prilično uobičajen i “prirodan”.

Sve to, zašto je takav, šta predstavlja i koliko znači grb Kikinde, za Telegraf objašnjava istoričar Vladislav Vujin.

– Na grbu Kikinde se na crvenom štitu nalazi ruka sa sabljom na kojoj je nataknuta odrubljena turska glava, a ispod ruke se nalazi crveno srce – opisuje Vujin.

Nažalost, grbovnica i opis grba Velike Kikinde ne postoji. Vjerovatno je nastao kada i grb Velikokikindskog distrikta, a to je bilo 1774. godine. Na tom grbu nalazimo isti motiv. Doduše, sada odsječenu tursku glavu za perčin drži propeti zlatni lav sa sabljom u podignutoj desnoj prednjoj šapi.

[quote_right]Mnogi bi danas, iz grba da izostave odsječenu tursku glavu, vjerovatno kao znak političke korektnosti. Ipak, to znači i odricanje od sopstvene prošlosti. A ko se prošlosti odriče i stidi, pitanje je kakva ga budućnost čeka…[/quote_right]

– Grb je opisan u povelji koju je Kikinđanima dodelila carica Marija Terezija, koja je živjela od 1717. do 1780. godine, povodom uspostavljanja distrikta, tada jedine srpske oblasti u Monarhiji s djelomičnom autonomijom – priča Vujin.

Svaka opština Velikokikindskog distrika (Mokrin, Bašaid, Krstur, Jozefovo, Vranjevo, Melenci, Karlovo, Kumane i Taraš) imala je svoj grb sa, naravno, odsječenim turskim glavama. Rekorder je grb mjesta Taraš s motivom od čak sedam glava!

– Otkud toliko krvi, odsečenih glava, lavova i naoružanih ruku? Dovoljno je samo se vratiti u prošlost. Kikinda i okolna mjesta naseljena su polovinom XVIII vijeka, kada se granica između dvije neprijateljske carevine, Austrije i Turske pomerila na Dunav. U mnoga pusta banatska mesta stigli su Srbi graničari koji su se vijekovima tukli s Turcima, kao vjerni austrijski graničari – ističe Vladislav Vujin.

Prema njegovim riječima, te stalne borbe s Turcima donijele su neke prepoznatljive elemente na grbovima novog plemstva, ali i gradova i naselja Vojne granice. Ti elementi su odsječena okrvavljena turska glava (nabijena na koplje ili sablju), ranjeni ili amputirani dijelovi tijela (noga probodena strijelom ili odsječena ruka), zatim likovi naoružanih vojnika, scene bitaka…

– Motiv ruke koja zamahuje sabljom još je stariji. Može se pronaći kod Dubrovčanina Mavra Orbina u djelu “Kraljevstvo Slovena” iz 1601. godine i kod Ritera Vitezovića, hrvatskog književnika, istoričara i heraldičara iz XVII vijeka. Zaslugom Hristofora Žefarovića, slikara i bakroresca iz XVIII veka, motiv naoružane ruke se proširio u korpus srpske nacionalne heraldike. Ovaj motiv generalno predstavlja vojnu službu – priča istoričar.

Znači, ruka, sablja i odsječena glava u ono vrijeme bili su gotovo uobičajeni motivi na grbovima. Pitanje je kako se na kikindski grb gleda danas.

– Ne prođe ni godina, niti neka garnitura lokalne vlasti da se neko ne dosjeti da grb treba mijenjati. U vrijeme vladavine demokrata i ligaša od 1996. do 2004. godine, najčešće se upotrebljavao grb distrikta s lavom. Po nekima, na tom grbu odsječena turska glava nije toliko uočljiva pa je bilo lakše da se stavi na dokumenta i promo materijal. I tada je bilo inicijativa da se grb Kikinde promijeni – priča Vladislav, pa dodaje:

– Potom su na vlasti bili radikali koji su kao grb Kikinde koristili onaj s rukom, sabljom i turskom glavom. Nisu se bunili sve dok neki lokalni zvaničnici nisu bili u posjeti Turskoj i Bosni i Hercegovini. Kada su trebali da razmene vizit-karte, nije im bilo svejedno.

Kako on kaže, tada je opet počela kampanja za mijenjanje grba. Od 2008. do 2013. godine, demokrate (sa socijalistima) su ponovo koristile grb s lavom, a danas naprednjaci koriste kikindski grb s turskom glavom koji je prije nekoliko decenija u velikoj mjeri stilizovan.

– Mnogi bi danas, iz grba da izostave odsječenu tursku glavu, vjerovatno kao znak političke korektnosti. Ipak, to znači i odricanje od sopstvene prošlosti. A ko se prošlosti odriče i stidi, pitanje je kakva ga budućnost čeka…. – završava priču istoričar Vladislav Vujin.