Kolumne

Kako pokrenuti milion i po izbornih “ćutologa”?

17/03/2016

Bosna i Hercegovina je, u posljednjih mjesec dana, dobila tri nove političke stranke. Jednu možemo smjestiti u krajnju desnicu, druga je izrazito ljevičarska, a treća pripada onoj vrsti političkih partija koje vjeruju u snagu patriotskog građanskog sloja, koji je iznad nacionalnih i ideoloških odrednica i podjela.

No, jedno je svima zajedničko: u susret svom debitantskom izbornom nastupu oni izražavaju nadu da će stotine hiljada “ćutologa” konačno da progovore. Radi se o građanima, s pravom glasa, koji godinama izbjegavaju izlazak na biračka mjesta. Među njima pomenute stranke traže svoje ključne glasače, uvjereni da je razlog njihove pasivnosti u tome što misle da niko na političkoj sceni ne zaslužuje njihovo povjerenje. Svoj izlazak pred izborne kutije oni, navodno, čuvaju za trenutak kad se na sceni pojavi neka politička opcija u kojoj vide šansu za svoj i za državni prosperitet.

vlastimir mijovic

S ovom nadom u političko djelovanje krenule se gotovo sve stranke koje su, mimo predratnog SDP-a i tri nacionalne (SDA, HDZ i SDS), formirane nakon rata. I nijedna nije uspjela da pokrene masu pasivaca. Oni koji su izborili dobro mjesto na političkoj ljestvici (SNSD, SBB, Stranka za BiH, Demokratska fronta) otkidali su dio kolača starim strankama, iz čijeg krila su, u suštini, i izlazile. Stoga bi se moglo reći da i ovi koji sada prizivaju “ćutologe” da glasački progovore ne mogu očekivati adekvatan odziv.

Izuzetak se može dogoditi samo u jednom slučaju – da glasanje postane zakonski obavezujuće za sve punoljetne građane. Potrebno nam je ono što je prošle sedmice učinila Bugarska (članica Evropske unije). Njen parlament usvojio je izmjene u izbornom zakonu koje predviđaju da, ukoliko građani ne izađu na birališta, podliježu kazni od 25 eura. Povod za ovu zakonsku intervenciju je neprestano smanjivanje izlaznosti građana na izbore, koje je posljednji put, 2014-te, palo do 43 posto.

Obavezno glasanje u desetinama zemalja svijeta primjenjuje se kao lijek za nisku izbornu izlaznost. U Boliviji je kazna za apstinente najbolnija – čak tri mjesečne plate

Obavezno glasanje u desetinama zemalja svijeta primjenjuje se kao lijek za pomenutu izbornu boljku. Glasanje je obavezno u Grčkoj, Kipru, Italiji, Luksemburgu, Danskoj, Belgiji, Finskoj, Brazilu, Čileu, Argentini, Australiji… U Boliviji je kazna za apstinente najbolnija – čak tri mjesečne plate.

Učinci su svuda pozitivni. U Australiji i Luksemburgu, na primjer, na izbore redovito izlazi više od 90 odsto građana s pravom glasa.

No, vratimo se sebi i svojim problemima. Od prvih poratnih izbora, kada je izlaznost iznosila 83 posto, na posljednjim opštim izborima 2014. godine taj se procenat spustio do 54,47%. Razlika je svakako ogromna (manjak od 700 hiljada ljudi). A ukupna cifra još je upečatljivija. Te 2014-te blizu 1,5 milion Bosanaca i Hercegovaca nikome nije poklonilo svoj birački glas!

Apatija koja očigledno vlada u našem društvu mogla bi pomenuti rezultat još više da snizi, čak i da dobijemo više takozvanih apstinenata nego aktivnih glasača. S takvom proporcijom, umanjuje se i legitimet organa vlasti koji se uspostavljaju na osnovu izborne volje minimalne većine.

U ovakvoj situaciji, bilo bi logično da zakonodavni organi pokrenu inicijativu za promjenu Izbornog zakona BiH. No, tome se nije nadati: ovima koji su na vlasti, odgovara upravo niska izlaznost. U tom slučaju do izražaja lakše dolaze njihove disciplinovane glasačke “armije”, kao i razne manipulacije, sve do kupovine glasova.

Pošto niska izlaznost odgovara vladajućim strankama, jedina nada da se uvede propis o obaveznom glasanju, to je intervencija Visokog predstavnika, koji ima pravo da nameće zakonske propise

Jedina nada da se uvede propis o obaveznom glasanju, to je intervencija Visokog predstavnika. On ima pravo da nameće zakonske propise. Na takav način riješeni su brojni problemi u BiH, kada vodeće stranke nisu mogle da se slože i kada je taj čvor nametnutom odlukom presijecao Visoki predstavnik.

Na potezu je, dakle, Valentin Incko, zapravo međunarodni politički lobi koji iza njega stoji. Njihovom voljom, već na opštinskim izborima ove jeseni moglo bi se na biralištima pojaviti više od 90 odsto punoljetnih građana.

Hoćemo li gledati ovaj “film”? Na koncu, zar nije vrijeme da i naši strani “zaštitnici”, nakon dugogodišnje pasivnosti OHR-a, povuku neki ozbiljniji politički potez?

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.