KOLUMNA: Nisu kriva djeca, krivi su roditelji

Vlastimir MIJOVIĆ

Svome djetetu svako želi najbolje, ali nije rijedak slučaj da se to u životu izvrgne u najgore. Liste nezaposlenih jedan su od vjernih pokazatelja naše bolećivosti prema vlastitim potomcima, koje u ključnim trenucima odrastanja roditelji usmjeravaju na pogrešan put.

U fakultetski obrazovanim porodicama smatra se tragedijom ako se i djeca ne domognu visokoškolskih diploma i takozvanih “finih poslova”. Ta želja možda je čak i jača u radničkom staležu, koji za nevisoke plate obavlja teške poslove. Njihov je životni san da djecu maksimalno iškoluju i da im tako u ruke daju jače oružje za borbu sa životom i vlastitom pozicijom u društvu.

Posljedice ove bolećivosti i jednostranog razmišljanja uglavnom su loše i po roditelje i po djecu. Ogromna većina nezaposlenih u Bosni i Hercegovini (preko pola miliona ljudi) otpada na one koji imaju apsolutno neiskoristive diplome i svjedodžbe: od mase fakultetski obrazovanih nastavnika, politologa, sociologa, ali i ekonomista i pravnika, do svršenih gimnazijalaca koji mogu raditi sve, ali obično završavaju kao priučeni konobari ili prodavci.

Tako dobijamo dvostruku ljutnju, i roditelja i njihove djece. Oni smatraju da su, sa svoje strane, učinili sve što je potrebno, da je sva krivica na društvu i državi. A nije.

Ljutnja je, zapravo, trostruka. Mnogim poslodavcima i poduzetnicima ogroman problem je nedostatak odgovarajuće radne snage, koju ne mogu da pronađu ni sa svijećom u ruci. Neki od njih, na primjer, bravare i druge radnike metalske struke moraju da uvoze!

I da ne nabrajam koja su sve zanimanja potrebna našoj privredi i ekonomiji, a da ih se ne može pronaći na listama nezaposlenih. Izrazita je neravnoteža između onoga što se nudi i onoga za čim biznisi imaju živu potrebu.

Za pogubni rezultat, koji govori da smo deveti po stopi nezaposlenosti u svijetu, a čak prvi u kategoriji mladih (nezaposleno 62,8 odsto prije godinu dana), krivica ponajviše leži u pogrešnoj profesionalnoj orijentaciji, na koju dominantno utječu roditelji. Oni su u ključnim trenucima kreatori pogrešnih odluka. Jer, u svojoj petnaestoj godini, kad treba odabrati srednju školu, dijete nije u stanju da to učini kvalitetno i adekvatno.

Za ogromnu nezaposlenost veliku krivnju snose i roditelji koji imaju odlučujuću ulogu u odbiru obrazovne i profesionalne orijentacije svoje djece

Situacija nije mnogo drugačija ni pri upisu na fakultet. U univerzitetskim klupama sjede hiljade i hiljade momaka i djevojaka za koje je to bespotrebna avantura i čisto gubljenje vremena. U toj dobi dio mladeži zloupotrebljava roditeljsku bolećivost i, upisivanjem na fakultete, gleda da produži bezbrižnu mladost. No, dio njih, voljom roditelja, nastavlja školovanje s ciljem sticanja bilo kakve visokoškolske diplome.

Pri tome se rijetko ko pita šta će s tom diplomom kad je dobije. A da su se njihovi roditelji, faktički donosioci odluka, malo raspitali i razgledali liste nezaposlenih, istina bi im se već tada sama kazala: u redu za te poslove stoji već toliko osoba da potrebe za novim izvršiocima neće biti ni za deset, a možda i više godina.

Jeste, kriva je država što ne daje krila ekonomiji i privredi. No, krivi su i oni koji traže svoje mjesto pod suncem, a za to su se naoružali bezvrijednim komadićem papira: svjedodžbom ili diplomom za koju ne postoji tražnja na tržištu rada.

Nevolja time postaje dvostruka: i za društvo i za pojedince. Želje i potrebe su u izrazitom neskladu koji neprestano množi negativnu energiju. Mladi i nezaposleni osjećaju se suvišno, poniženo, bezperspektivno. Njihovi roditelji svu krivicu, pri tome, svaljuju na državu.

S kojim pravom?

Plašim se da bi mnogima bilo bolje da svoj bijes zbog nezaposlenosti pretvore u traganje za načinom na koji se može ispraviti početna greška, učinjena početnim odbirom profesije. Rješenje je obično u prekvalifikaciji.

Svoj dio posla u tome mora da odradi i država koja finansira obrazovni sistem. U interesu dolazećih generacija, ona mora da ukine, na određeno vrijeme, upisivanje đaka ili studenata na pojedine, apsolutno bezperspektivne struke.

Tačno je da bi većina mladih otišla u pečalbu, ali prije toga svoju ovdašnju diplomu treba da okače o klin i u “obećanoj zemlji” se prekvalifikuju za ono što tamo ima prođu

Treba se ugledati na ono što je, pred početak prošle godine, učinila Gradska uprava Banjaluke. Ona je objelodanila spisak deficitarnih i suficitarnih zanimanja, signalizirajući mladima gdje da nastave školovanje.


Na tom području sugerisan je upis učenika za sticanje kvalifikacije zidara, tesara i obućara te, na visokoškolskim ustanovama, inženjera elektrotehnike: odsjek računarstvo i informatika te tekstilnih inženjera i  profesora matematike i informatike.

Za sljedeća zanimanja odaslano je upozorenje da nemaju perspektivu:

diplomirani inženjer poljoprivrede;

diplomirani arhitekta;

diplomirani ekonomista (svi smjerovi);

diplomirani pravnik (svi smjerovi);

profesor razredne nastave;

profesor srpskog jezika i književnosti;

profesor engleskog jezika i književnosti;

profesor fizičkog vaspitanja i sporta (svi smjerovi);

itd…

Ovakvu sugestiju svake godine trebala bi da uputi svaka općina, svaki kanton… Bilo bi to dragocjeno za donošenje velike, životne odluke mnogim budućim đacima, studentima i, pogotovo, njihovim roditeljima, koji odlučujuće utječu na profesionalno usmjeravanje svoje djece.

Kad o ovome razmišljam, uvijek mi na um padne situacija koju smo, prije 3-4 decenije, imali u socijalističkoj Jugoslaviji. Slovenija je tada bila njen najrazvijeniji dio, a BiH među nerazvijenim republikama. Svejedno, kod nas je bilo mnogo više studenata nego kod njih. Tamo se i dijete direktora školovalo za neko proizvodno zanimanje: ovdje je i posljednji siromah tražio način da dijete dovede do fakultetske diplome, bilo kakve.

Stoga je kod njih redovito bilo najmanje nezaposlenih, a kod nas, zna se – najviše.

Odbir zanimanja stoga je možda i ključni potez koji čovjek u životu povlači. To je osobito važno u državi u kojoj su mogućnosti zapošljavanja, usljed slabe razvijenosti, krajnje skučene.

Spasa nema ni u odlasku iz zemlje: ni u Njemačkoj ni drugdje nema potražnje za većinom struka za koje se naša omladina osposobila. Tačno je da bi većina otišla u pečalbu, ali prije toga svoju ovdašnju diplomu treba da okače o klin i u “obećanoj zemlji” se prekvalifikuju za ono što tamo ima prođu.

Među onima koji su otišli, većina je upravo to i učinila, pa profesori razredne nastave, na primjer, peru suđe po restoranima i hotelima. Jedan  naš diplomirani ljekar u Njemačkoj za hljeb zarađuje u javnom toaletu, i zadovoljan je. Mnoštvo je konobara i sobarica koji, sa našom fakultetskom diplomom, nadniče na turističkim brodovima.

Ovdje, kod kuće, obično se vodimo drugim kriterijima. I pri tome žestoko griješimo. A prilike za popravni, nažalost, rijetko se ukazuju: početna greška obično se ne ispravlja do kraja radnog vijeka.

IZVORVlastimir MIJOVIĆ
PODIJELI