Featured

Politika je nevin zanat, grešni su njeni “majstori”

23/06/2016

Političari moraju biti obdareni jakim želucem. Ko želi da se bavi ovim zanatom, često treba da svari i kamenje.

Desi se, međutim, da u tu profesiju zalutaju i oni koji to shvate tek kad se njom počnu baviti, pa ispod oka gledaju da tu svoju avanturu nekako skrate i da se ostave posla koji ne trpi čvrste nazore, stabilan moral i sistem vrijednosti.

Poneko se, zbog slasti ili zbog tvrdoglavosti, ipak, u tom kolu nastoji što duže održati, bez obzira koliko se za to vrijeme ljudski degeneriše.vlastimir mijovic

Tomislav Karamarko na kraju svoje ne baš kratke karijere početkom sedmice otkrio je javnosti svoje mišljenje o poslu kojim se bavio. Podnoseći ostavku na šefovsku poziciju u HDZ-u, on je novinarima rekao “da je politika jedan prljavi posao”.

Valjda je time htio izokola kazati kako se na napuštanje predsjedničke funkcije u stranci nije sam odlučio nego su ga na to natjerale upravo prljavštine zanata u kojem on odavno nije šegrt.

Iako se pravi okidač njegove ostavke, obrazložene neuspjehom u formiranju nove hrvatske vlade, još ne zna, prije će biti da do toga nije došlo zbog prljave politike nego zbog packi koje je, njom se baveći, sam na sebe Tomislav nabacao.

No, svejedno: rijetkost je da jedan političar javno ocrni vlastitu struku, iako je među građanima odavno uvriježeno loše mišljenje o politici i političarima, pa nam njihova priznanja nisu ni potrebna. Uviđajući na koliko krupna iskušenja taj posao čovjeka dovodi, Alija Izetbegović je u svoje vrijeme, vodeći državu i najjaču bošnjačku stranku, volio kazati kako on, u stvari, nije političar. Uvijek je to zvučalo kao neka vrsta lične utjehe ili skrivenog javnog opravdavanja zbog loših rezultata politike u našoj zemlji. Zbog toga su mu i javnost, ali i kolege-političari zamjerali da se ne može sjediti na dvije stolice: vladati i donositi najkrupnije odluke, a istodobno se odricati profesije na koju ga niko nije natjerao, koju je sam izabrao u svojim zrelim godinama.

U prljav posao politiku pretvaraju oni koji je koriste kao kvasac za svoju pohlepu, osobne komplekse i bolesne želje da se od života uzme previše

Možda je i Izetbegović, kao i mnogi u tom esnafu, u nekom trenutku poželio da se trsi obaveza, odgovornosti, ali i slasti koje nosi vlast. Kad se bolje presabrao, ipak je, iako sebe nije vidio kao političara, nastavljao da se njom bavi, sve do poznih godina. Isto je učinio i jedan moj stari poznanik, nekadašnja “prava” sarajevska raja. Kad je okončao svoj ministarski mandat, u kojem se nije proslavio – štaviše, rekao mi je kako je u taj posao ušao sa puno elana. Materijalno je već bio sređen, čak i više od toga, a inžinjerska diploma i iskustvo u toj struci obezbjeđivali su mu dobru prođu i u ovako lošem ekonomskom ambijentu kakav je naš.

Nije, dakle, taj naš vrli, donedavni ministar u vlast ušao zbog novca. No, kako mi sam reče, tek kad je preuzeo funkciju shvatio je u kako lošem društvu se našao. Na moje pitanje: zašto nije digao sidro čim je to prepoznao, odgovorio je kratko i znakovito – Ehh! Time je valjda htio reći da nema tog moraliste i poštenjačine koji bi se, kad već dobije priliku, svojom voljom odmakao od tako izdašnog kazana kakav je politički.

Kuhaju se u njemu svakojaka jela, teška za probavu, ali se novčanik deblja i sujeta hrani meteorskom brzinom. Na kraju, naš vrli inžinjer-ministar-diplomata otperjao je nekud u svijet, mislim u Ameriku, i tamo u miru troši imetak stečen tokom jalove političke karijere. Ako ga savjest još ponekad zapeče, premda mislim da je na to već oguglao, brzo je ohladi čašom soka iscijeđenog iz probranog tropskog voća. A ni viski s ledom nije mu nikad bio stran, pa može da kombinuje do mile volje. Nedavno je na sudu oslobođen i optužbe da je u svom mandatu napravio par prekršaja zvanih “nesavjesno rukovođenje”, pa više nema ni te brige.

Uviđajući na koliko krupna iskušenja taj posao čovjeka dovodi, Alija Izetbegović je u svoje vrijeme, vodeći državu i najjaču bošnjačku stranku, volio kazati kako on, u stvari, nije političar

Od davnina kod nas kažu da “prilika čini čovjeka”, da se i poštenjačine i marljivi ljudi znaju, kad im se karte zgodno slože, pretvoriti u lopuže i lijenštine. Jedna od profesija u kojoj se to gotovo u pravilu dešava, upravo je politika. Na iskušenjima funkcija i mandata srozao se mnogi čestit i sposoban čovjek. Ubila ga pohlepa, jednostavno, a ne prljavština politike, kako misli susjed Karamarko.

Nikad nisam razumio zašto boks, u kojem zubi na ringu lete kao meci, zovu plementom vještinom. Jednako ne shvatam ni poruku donedavnog prvaka HDZ-a da bi politika takođe trebala biti, umjesto prljavog posla – plemenita vještina. Umjesto čovjekoljubivog izgaranja i požrtvovanja ona, naprosto, traži vrlo jasne kvalitete, kao i svi drugi poslovi: marljivost, odgovornost, stručnost i izraženo moralno dostojanstvo. Delikatan je to, često i mučan posao – nije da nije – ali on u sebi ne sadrži ni zrnce prirođene prljavšine.

Onoliko koliko je ima, a kod nas dominira, to je “zasluga” onih koji ulaze u ovu delikatnu branšu. Kad bi politika kao zanat sama mogla da govori, ona bi o svojim akterima upravo to rekla: u njoj nema grešnog začeća! U prljav posao pretvaraju je oni koji je koriste kao kvasac za svoju pohlepu, osobne komplekse i bolesne želje da se od života uzme previše.