Kultura

Narodno pozorište RS

Pogledajte film “Vagon Berta” Martina Scorseseja

24/09/2020

Došlo vrijeme da se ponovo družimo sa Martijem

Prije nešto više od dvije i po godine, u okviru “Filmoteke” a povodom Nobelove nagrade za književnost dodjeljene Bobu Dilanu, imali smo priliku gledati trosatni dokumentarni film “Bob Dilan: Nema puta kući”, u režiji američkog režisera italijanskog porijekla, Martina Skorsizija.

Evo, izgleda da je došlo vrijeme da se ponovo družimo sa Martijem, kako ga kolege zovu. Ovog puta kroz igrani film, i to iz rane rediteljeve faze, kada je za njega malo ko znao.

Govoriti o značaju Martina Skorsizija za okvire svjetskog filma, u jednom ovako kratkom tekstu, zaista je nemoguće. No, neke stvari je neophodno reći, da bi se njegov specifičan rad – vjerujem dobrim dijelom poznat publici – u potpunosti mogao razumjeti.

Prije svega, da potiče iz familije italijanskih imigranata porijeklom sa Sicilije, što mu određuje odrastanje u strogom rimokatoličkom okruženju, a što će opet obilježiti značajan broj njegovih filmskih ostvarenja – baviće se nekom vrstom iskupljenja za počinjene grijehe. Možda se istim bavi i film koji ćemo gledati – mada nisam u to posve siguran.

Druga važna stvar je da je rođeni Njujorčanin i čitav život  ostaje vezan za Njujork, a to znači da je odrastao i formirao se uz konstantno prisustvo “rock and roll”, “blues” i “soul” zvukova, tj. u duhu stalnih slobodarskih težnji, konačno eskaliralih u masovnim protestima 60-ih godina. Ovaj rano stečen osjećaj za zvuk (a što se jasno prepoznaje i u “Vagon Berti”), postaće možda i ključni segment maestralnih režija njegovih kasnijih filmova.

Dakle, pripada grupi filmadžija koja se pojavila sredinom 60-tih godina, a nazvali su ih „Novi Holivud“. Tu su još Fransis Ford Kopola, Brajan di Palma, Pol Šreder, Denis Huper, Harvi Kajtel i drugi.
Vagon Berta” je drugi po redu dugometražni igrani film Martina Skorsizija. Često se naziva prethodnicom briljantne karijere koja će tek uslijediti, što je apsolutno tačno, ali se ne bih saglasio sa konstatacijom da se autor u tom trenutku još uvijek nije bio oblikovao, kako se često znalo govoriti. Razumijevanje samog pojma vlastitog oblikovanja, veoma je rastegljivo, pogotovo u umjetnosti. Svaki stvaralac, iskustvom se stalno i iznova oblikuje, i to radi sve do svoje smrti, ukoliko, naravno, zbog godina, ostane funkcionalan. Treba imati i u vidu da je „Vagon Berta“ film B produkcije, one „snimi brzo“, dakle mnogo čime uvjetovane produkcije Rodžera Kormana. Sa filmskim budžetom od 600 000 dolara.

Nadalje, svako umjetničko djelo nastaje pod teretom trenutka u kome se javlja – dakle, dijeli sudbinu sa svim onim vrijednim djelima nastalim kad i on sam. Stoga, njegova zapaženost zavisi i od konkurencije sa kojom se poredi, pri čemu moramo znati da su počeci 70-ih, bili zlata vrijedne godine američke filmske umjetnosti. Te godine, 1972. u distribuciji su se našli „Kum“, Frensisa Forda Kopole, „Oslobađanje“, Džona Bormena, novi filmovi Sema Pekimpoa, Roberta Altmana, Sidnija Polaka, Brajana di Palme, tu je kultni „Mačak Fric“, Ralfa Bakšija, a te godine još jedan Njujorčanin, Vudi Alen, snima svoj drugi film po redu.
Stoga sam siguran u sljedeće – da se „Vagon Berta“ pojavio danas, bio bi proglašen vrhunskim umjetničkim nezavisnim ostvarenjem.

No, pozabavimo se malo samim filmom. Počinje predivnim zvukom usne harmonike, a prvi kadar sanjalačkim pogledom glavne junakinje Berte (igra je Barbara Herši), uprtim u nebo.

Priča filma je smještena na američki jug, ranih 30-ih godina XX vijeka, u vrijeme Velike depresije. Tu je korumpirani sistem željeznice, tu su štrajkači kao odgovor na stanje, ali tu su i štrajkolomci sa palicama u rukama.

Država prelazi sve granice razumnog ponašanja kada je u pitanju odnos prema štrajkačima.

U fokusu filma su radnici željeznice i njihovo sindikalno organizovanje. Život radnika postaje pitanje pukog gladovanja i borbe za minimum ljudskog dostojanstva. Kao i većina vlada bez skrupula, u vremenima krize, i ova upire prstom u neku od grupacija (u ovom slučaju boljševike i komuniste uopšte), stvarajući tako imaginarne neprijatelje, a onda i kreće u njihov nemilosrdan progon, ne prežući ni od fizičkog neutralisanja ljudi – tačnije rečeno, zločin prelazi na stranu zakona.

Poznato, zar ne?

„Vrijeme je da uzvratimo. Uništićemo prugu! Pokazaćemo im! Živjećemo kao ljudi ili nećemo nikako živjeti!“

Ovo su riječi koje koristi Bili Šeli, glavni muški lik (igra ga Dejvid Karadin), govoreći protiv teških uslova svakodnevnog života radnika, kao i protiv represije vodećih ljudi željeznice.

On zna da problemi nisu nastali juče, pojavom nečeg nazvanog „depresija“, a čije značenje narod i ne razumije. Uostalom, to je odavno oproban recept – narod se boji i najviše zazire upravo od onog što najmanje razumije.

Otkad pamti, Bili zna samo za beznađe – to je jasno izraženo u njegovom pogledu. U njemu nema dileme oko toga da li je revolucija potrebna ili ne.

Stoga on kaže: „Depresija – riječ koja se koristi za ono kada ti je stomak prazan. Ne znam. Meni se čini da je isto kao prije. Uvijek sam morao da se trudim da nađem posao. A kad bih ga dobio, ne bih uspijevao da ga zadržim. Izgleda da se sa šefovima nikada nisam slagao.
Slikajući atmosferu beznađa, Skorsizi stvara izrazito živopisan i human portret radničke klase. Ta lirska bliskost koja se osjeća među likovima, pri tim čestim ponovnim sretanjima nakon dugo vremena, divna je.

Takav je primjer susreta Berte i tamnoputog Vona, u atmosferi bara ispunjenog isključivo crncima – ona, iako praćena pogledima desetina crnih lica, posve slobodno ulazi u bar, potpuno neopterećena bojom kože. Ima tu nečeg altmanovskog, pri čemu mislim i na komično, takođe.

Scenografija filma, s obzirom na ulaganja koja su minimalna, impresivna je – zaista se može osjetiti oštar miris depresije 30-ih godina.

Takva je i muzika koju Skorsizi koristi – većinom je u pitanju usna harmonika. Oni koji su se  očistili od svih onih gluposti koje čovjeka vuku u blatnu kaljugu, mogu da se opuste i istinski uživaju u zvukovima koje film pruža.

Danas, iako sto godina kasnije, lako pronalazimo zajednički nazivnik sa situacijama našeg vremena. Ako problemi nisu isti, onda su veoma slični – razlike su samo kozmetičke prirode. Zato i uživamo dok glavni likovi, samo naizgled, čine bezakonje.

Stoga je sasvim prirodno da, ovdje i danas, žudimo za što većim brojem sličnih ljudi – onih istinski odgovornih, a nikako lutaka koje šute i dopuštaju da ih drugi pomiču.

Uostalom, čovjek ne bira uslove u kojima se rađa – oni su već tu, od prije njega. Stoga, ukoliko tu ostajemo, izbor je jednostavan – ili se borimo za pravdu i slobodu i umiremo za nju, fiktivno ili stvarno, ili živimo kao porobljena stoka.

Sa velikim uživanjem želim dodati da mi se čini da upravo prisustvujemo propasti jedne tiranije. Živi smo svjedoci urušavanja diktatorskog režima u Crnoj Gori. Svaki slobodouman čovjek koji je svjedok ovakvog čina, bez obzira da li tamo živi ili ne, osjeća se nanovo rođenim – on ponovo, nakon dugo vremena, primjećuje rađanje svakog novog dana i divi mu se neizmjerno…

Stoga, ovo veče Filmoteke, onako od srca, posvećujem promjenama u Crnoj Gori.
A tekst ćemo završiti dijalogom dvoje glavnih likova, Berte i Bilija, koji se nakon dugo vremena ponovo spajaju, oboje svjesni da ispisuju vjerovatno posljednje stranice svoje životne knjige:

BERTA: Izgleda da je borba za tebe gotova… – BILI: Tek nakon što umrem! – BERTA: Ne moraš da žuriš… – BILI: Svaki čovjek mora da umre. Tako je suđeno.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.