Blaž Slišković, ili jednostavno “Baka”, rođen je u Mostaru, gradu koji je iznjedrio čitavu plejadu nogometnih talenata. Od malih nogu bio je polivalentan dječačić, hiperaktivan i zaljubljen u sve – plivanje, košarku, klavir, a nogomet je, iako veliki dio njegovog života, došao tek kasnije.
„Ja sam se s nekih 10-11 godina počeo baviti plivanjem i to vrlo uspješno. Nogomet mi nije bio u prvom planu jer sam volio i košarku, a čak sam uspješno pohađao i satove klavira. Volio sam sve i bio sam hiperaktivan,“ prisjeća se Baka.
Najveća ljubav u tom periodu bila je Formula 1 – brzina i adrenalin. Sa svega 13-14 godina znao je, gotovo ilegalno, “ukrasti” očev Peugeot 504 i vozati gradom, uživajući u slobodi i avanturi.
„Siguran sam, da nisam bio nogometaš, vozio bih Formulu 1.“
Mostarska epopeja: 9. februar 1980.
Jedna od najlegendarnijih anegdota iz Sliškovićeve karijere dogodila se u Mostaru protiv Dinama, u februaru 1980. godine, kada je Velež zabilježio nevjerovatnu pobjedu 9:2.
„Početkom februara 1980. igrali smo protiv Dinama u Mostaru. Ja i još tri-četiri igrača Veleža smo izlazili noć prije utakmice i ostali do kasno. Zapili smo se, profeštali i došli kući u samu zoru. Par sati smo odspavali i došli na utakmicu. Dao sam im četiri gola i igrao fantastično.“
Na utakmici, sudac Maksimović dosudio je slobodan udarac iz mrtvog ugla. Polupijan i mamuran, Baka je obećao pogoditi u suprotnu rašlje, što je i učinio.
„On me blijedo pogledao i rekao ‘Baka, to je nemoguće’. Kladili smo se u piće. Namjestio sam loptu i pogodio. Ostao je bez teksta.“
Marko Mlinarić iz Dinama tada mu je rekao: „Lako vam je bilo nas dobiti kad smo sinoć ostali do kasno vani.“
Na što je Baka duhovito odgovorio: „Pa moj Mlinka, zar ti misliš da smo mi bili u kazalištu?“
Boem i genij na terenu
Slišković je bio majstor finih dodavanja, kreativnih rješenja i golova iz nemogućih pozicija. Njegova magija nije bila samo u tehnici, već i u spontanosti – igra za raju, za svoju dušu.
„U Veležu sam najviše izlazio i družio se sa Vladimirom Matijevićem i Vladimirom Skočajićem. Imali smo sjajan odnos i bili pravi prijatelji.“
Njegove sposobnosti su fascinirale i svjetske zvijezde – Zinedine Zidane je priznao da mu je Slišković bio idol u djetinjstvu, a Buffon ga je u intervjuima spominjao kao uzor.
„Velika mi je čast kad jedna takva nogometna veličina kaže takvo nešto. On je dijete Marseillea i bio je zaljubljen u sve tadašnje igrače.“
Evropa i svjetska scena
Karijera ga vodi dalje u Hajduk, Marseille, Pescaru, Lens, Mulhouse i Rennes. Svuda gdje je igrao, ostavljao je trag. Golovi iz kornera, nevjerovatne asistencije i talenat za igru čine ga jedinstvenim.
„U Francuskoj sam te godine proglašen za najboljeg stranca. Postigao sam devet ili deset golova i to kao vezni igrač. Nije mala stvar.“
U Italiji, Serie A je bila punoj snazi, a Slišković je dijelio teren s legendama poput Maradone, Platini-ja, Rudija Vollera i Rijkaarda.
„Nema tih novaca za koje bih sada dao dres koji sam razmijenio s Maradonom.“
Trenerski put i mudrost
Nakon igračke karijere, Baka Slišković preuzima trenersku palicu. Sa istim duhom kreativnosti, iskrenosti i direktnosti, osvajao je srca igrača i navijača, učeći i kroz humor:
„Vidite, ja sam takav. Poznat sam kao netko ko nema dlake na jeziku, ali ništa što sam rekao nije bilo zlonamjerno. Iskren sam, direktan, otvoren, nekad možda i ishitren.“
Naslijeđe Blaža Sliškovića
Slišković je simbol jedne epohe nogometa – pošten, talentovan, boem, genij. Njegov stil igre i životni pristup ostavljaju trajan pečat u srcima navijača, inspiraciju za generacije, i dokaz da nogomet može biti poezija u pokretu.
„Odmah da kažem, najveće razlike su u cijenama igrača. Ovo što posjeduju današnji igrači, ne vidim velike razlike između, recimo, Balea i Ivana Gudelja. Ako Bale vrijedi 100 miliona, Dragan Džajić bi danas vrijedio milijardu.“
