U arhivi Infobiroa pronašli smo tekst “Zaboravljeno selo u kojem je počeo rat” objavljen u Slobodnoj Bosni u augustu 2004. godine.
Autor teksta je je Nedim Hasić koji donosi priču o selu Ravno u kojem je u septembru 1991. godine počela agresija na BiH.
Tekst prenosimo u cjelosti.
Sjeća li se više iko ko je bio Niko Brajić? Brajić je prva žrtva agresije na BiH. Bio je vozač kola Hitne pomoći kojima je u selu Ravno, mjestu u kojem je počeo rat u BiH, u ranu jesen 1991. godine prevozio ranjenike i bolesne iz svog sela. Ravno, selo koje su granatama iz haubica i minobacača ravnali vojnici zloglasnog Užičkog korpusa bivše JNA, svirepo likvidirajući više od trideset stanovnika, trinaest godina kasnije živi sporim ritmom. Da, crkva i ambulanta odavno su obnovljene, većina kuća također, otvorena je i škola, ali u selu više ne živi skoro tri od prijeratne četiri hiljade njegovih žitelja.
VEZANI TEKST Pismo Dine Merlina za Emira Kusturicu: “Da si samo jednom vrisnuo SARAJEVO”
Krovovi kuća ovog malog mjesta, koje svojim uskim ulicama i kamenim zidovima podsjeća na neko jadransko ljetovalište, crvene se, obnavlja se i zgrada općine na kojoj su još uvijek obilježja nekadašnje “Herceg-Bosne”, no u Ravnom života skoro da i nema. Mir narušavaju tek vozila rijetkih turista koji su cestom kroz ovo mjesto, pored glasovite pećine Vjetrenica, naumili stići na kupanje u Slano ili Dubrovnik. No, oni se brzo, prašnjavi i ljuti, vraćaju natrag prema Trebinju.
„Nama je to nejasno, ovo je najkraći put koji vodi do mora, odavde ste za dvadesetak minuta na kupanju, ali hrvatske vlasti vraćaju ljude s granice jer je to lokalni prelaz, a stranci to ne znaju“, priča Stana, jedna od rijetkih stanovnica Ravnog koja vrelo avgustovsko poslijepodne nije provodila radeći u polju.
Žal za Ćirom
Makadamskim drumom, koji je, kako pričaju mještani, sagrađen još u doba austrijskih careva, mnogi žele do mora, no dvije države, BiH i Hrvatska, još uvijek nisu potpisale sporazum o otvaranju ovog graničnog prelaza.
„Isto nam je kao 1976. godine, kada su nam ukinuli prugu“, priča Pero Lucić. „Tada je ovuda prolazio, još od 1901. godine, stari Ćiro kojim se iz Ravnog moglo skroz do Beča. I onda su tadašnje vlasti, doslovce preko noći, ukinule prugu kroz Popovo polje. Bio sam dijete, ali se sjećam da se tada ljudi koji su u Ravno došli na vikend nisu mogli vratiti kući u Mostar ili Sarajevo, jer je voz jednostavno prestao ići.“
Mještani koji slušaju Peru s odobravanjem klimaju glavom, dodajući kako je od tada Ravno, ali i čitav taj kraj oslonjen na plodno Popovo polje, lagano počeo odumirati. „Tada je u ovdašnju školu išlo na stotine djece, danas…“
Agresija i bombe Užičkog korpusa, u jesen 1991. godine, bile su tek neka vrsta konačne kolektivne eutanazije ovoga sela. Mještani Ravnog danas su uglavnom u Dubrovniku. Tamo rade i žive, no velika većina njih obnovila je svoje prijeratne kuće u koje se vraćaju uglavnom vikendom ili tokom ljetnih mjeseci.
„Možda bi se ljudi i vraćali, ali ovdje nema posla, nema se šta raditi, a nema ni para da se obnove kuće“, kazuju nam mještani, dodajući da su uglavnom uzimali kredite kako bi makar postavili krov na razrušenim kamenim zidinama. „Puno je godina prošlo, ljudi su se uglavnom snašli, ali vuče ih žal za ovim krajem, dođu makar preko vikenda“, dodaje Pero Lucić.
Nešto novca za obnovu darivali su tek Malteški vitezovi i Luteranski savez. Iako su se u Ravno prvi mještani počeli vraćati još 1993. godine, ožiljci rata još su itekako vidljivi. „Tu, odmah ispod crkve, u Kijevom dolu, doslovce je zaklano devet staraca koji nisu imali snage bježati pred četnicima“, pričaju nam okupljeni u lokalnom kafiću.
Tu se skuplja uglavnom mladi svijet. Nakon laganog ispijanja kafe, lijeno se spuštaju u polje, na berbu lubenica koje prodaju uglavnom u Sarajevu. „Nema ti boljeg načina za mršavljenje“, kažu nam s kamiona smijući se. „Kad guraš po polju lubenice po ovoj žegi, za dan smršaš kilo ili dva — to ti je najbolja dijeta.“
Nekada je Ravno bilo bogato selo, poznato po svojim trgovcima i glasovitim klesarima koji su od hercegovačkog kamena „čuda činili“.
„Ako nema crvenog BMW-a pred crkvom, znači da je fra Pero negdje otišao poslom“, govori nam starija žena, udobno smještena u sjenovitom dvorištu crkve u Ravnom. Prelijepa građevina obnovljena je prije nekoliko godina, u njoj službuje fra Pero Pavlović, župnik koji je u Ravno stigao iz Bosne, iz Sivše kod Tešnja.
I danas, tik uz obnovljenu crkvu teško oštećenu avionskim bombama, zjape ruševine starog trgovačkog središta. Njegove su zidine nekada opasavale mnogobrojne dućane. Zapaljen je 1945. godine i nikada više nije obnovljen. Tek su smokve i masline, koje se visoko izdižu iznad kamenih zidina, ostale kao uspomena na sretnija vremena.
Oni koji žive u Ravnom, uglavnom stariji ljudi, preživljavaju od poljoprivrede. Odavno već ovdje nema majstora koji su svojim klesarskim umijećem zadivljavali Dubrovčane ili Sarajlije. „Mi smo posebno ponosni na crkvu Svetog Josipa u Sarajevu. Nju su naši majstori radili“, prisjećaju se u selu.
Vjetrenica
Prašnjavim makadamskim drumom, šest kilometara dugim, kojim se iz Popovog polja, kroz Ravno, može doći do plaža Slanog ili Dubrovnika, stiže se do pećine Vjetrenice. Sporu vožnju prekidaju tek mnogobrojni, ogromni skakavci, koji su ovoga ljeta preplavili Popovo polje.
„Ili donose nekakav belaj, ili su od njega pobjegli“, tumače nam mještani.
Nisu Nijemci, Česi, Holanđani i ostali turisti moderni nomadi uskom cestom koja vijuga iznad polja samo kratili put do Jadranske obale — voze se njome kako bi stigli i do Vjetrenice, pećine koja je ovoga ljeta, ponajviše zahvaljujući Andriji Lučiću, otvorila svoja vrata turistima, ali i brojnim speleolozima koji, nakon petnaestak godina stanke uzrokovane agresijom na BiH, ponovo otkrivaju sve njene tajne.
Krajem ovog mjeseca u Vjetrenici će opet početi istraživanja njenih jezera i endemskih vrsta. Najavili su dolazak speleolozi s Biokova. A kada su endemske vrste u pitanju, po njima je Vjetrenica jedinstvena u Evropi i druga u svijetu — do sada je u njenim odajama, jezerima i zapećcima otkriveno čak 55 endemskih vrsta. Najpoznatija među njima svakako je čovječija ribica, stvorenje čija je put identična ljudskoj.
Rodno selo Vojislava Šešelja
Truckajući se ka Vjetrenici, prolazi se i kroz Zavalu, selo u kojem se nalazi pravoslavni manastir, uklesan duboko u stranu hercegovačkog stijenjaka. Ispred manastira puca pogled na široko Popovo polje. Nedaleko se nalazi i selo u kojem je rođen haški optuženik i samozvani četnički vojvoda Vojislav Šešelj.
Otkako je postao jedan od glavnih likova u paradi ludila koja je nekadašnju Jugoslaviju zahvatila početkom ’90-ih, Ravnjani sa smijehom među sobom prepričavaju priču — sada već i legendu — o tome kako se Šešeljeva porodica početkom vijeka preobratila na pravoslavlje. Priča koja ih hrani u dugim noćima kazuje kako se Vojin djed, zbog zemlje, iz katoličkog sela preselio u blizinu pravoslavnog samostana.
„Kako je meni otac kazivao“, priča nam Pero Lučić, „njegova se porodica zbog poreza i zemlje preselila u to selo i prešla na pravoslavlje. Sve se, koliko mi znamo, dešavalo početkom stoljeća. Tako je moguće da jedan Šešelj postane visoki dužnosnik u Hrvatskoj, a drugi četnički vojvoda i haški zatočenik. A obojica su porijeklom iz istog sela.“
