U arhivi Infobira kojoj Fokus ima pristup pronašli smo tekst iz septembra 2004. godine o Ramizu Delaliću Ćeli pod nazivom “Heroj, zločinac ili samo ugostitelj”, autora Almira Panjete.
Podsjetimo, Ramiz Delalić je ubijen 27. juna 2007. godine u Sarajevu, a njegove ubice nikada nisu pronađene.
Tekst prenosimo u cjelosti i bez većih intervnencija.
“Heroj, zločinac ili samo ugostitelj”
Ramiz Delalić Ćelo, donedavno najtraženiji federalni bjegunac, od 30. augusta postao je najpoznatiji stanovnik Drugog paviljona Kazneno-popravnog zavoda Zenica.
Nakon što je, poslije dugogodišnjeg izbivanja u Turskoj, uhapšen u ilidžanskom kafiću Enco, služi šestomjesečnu kaznu zatvora zbog upada u restoran Bazeni, 9. marta 1997. godine, kada je u vlasnika Fuada Čolpu i njegovog oca Jusufa, pred punim restoranom, uperio pištolj.
Osuđen je po članu 339. stav 2. Krivičnog zakona FBiH, za šta je predviđena kazna od šest mjeseci do pet godina zatvora.
VEZANI Prošlo je 17 godina: Zašto se ubio Ismet Bajramović Ćelo?
Osim zbog toga, u obnovljenom postupku tereti ga se i za ubistvo Nikole Gardovića, srpskog svata na Baščaršiji, 1. marta 1992. godine, zbog čega je tek u petak, 3. septembra, po prvi put saslušan u Tužilaštvu Kantonalnog suda Sarajevo.
Obzirom da se proces vodi po novom Krivičnom zakonu, umjesto istražnog sudije, kako je to do sada bila praksa, proces vodi tužilac.
“On je kod tužioca Enesa Kamenice saslušan na okolnosti terećenja za ubistvo Nikole Gardovića. Prvi put je predočio odbranu i osporio navode za provođenje istrage, izjašnjavajući se da nije kriv”, rekao nam je nakon saslušanja Delalićev advokat Fahrija Karkin, dodajući kako je njegov klijent kod drugog tužioca saslušan i zbog upotrebe oružja prilikom hapšenja.”
“Izjavio je da nije kriv, kod njega nije pronađeno nikakvo oružje, a tvrdi da nije ni čuo sporni pucanj” rekao je za Start Karkin.
Zbog spornog pucnja privedeni su i Edin Hot, Admir Arnautović, Ismet Omerbegović, Fikret Kasumović i Mersud Ličina. Kod Arnautovića je prilikom hapšenja pronađen pištolj Walther 7,65 milimetara, a na podu je pronađen odbačeni Colt 38 Special, dok je u Omerbegovićevom vozilu pronađen Colt 32.
Odbrana i osporavanje dokaza
Karkin kaže kako je istražni postupak, koji je nastavljen nakon višegodišnjeg skrivanja, tek na početku i da će do eventualnog suđenja ili pak njegovog odgađanja proći još mnogo vremena.
“On je saslušan i ovih dana tužilac mora konačno saopćiti na čemu bazira dokaze i postupak. Poznato je da je ovaj postupak bio obustavljen zbog nedostatka dokaza, da bi poslije bio obnovljen uz te iste dokaze. Dakle, odbranu ćemo uglavnom bazirati na nedostatku dokaza – kaže Karkin, dodajući kako je sporna izjava koju je Delalić nakon tog slučaja dao na televiziji, a u kojoj on tvrdi kako je pucao u svata, u stvari isprovocirana.”
“Peglali su ga i zvali 10 do 15 puta dok im nije rekao ono što su očigledno htjeli da čuju, ali o tom poslije”, rekao nam je Delalićev advokat Karkin.”
Optužba za ubistvo svata
OPTUŽBA ZA SVATA: Nakon što je Više javno tužilaštvo (sada Kantonalno tužilaštvo, op. a.) 1. februara 1997. godine odustalo od daljnjeg krivičnog gonjenja Ramiza Delalića Ćele za ubistvo Gardovića, na zahtjev Kantonalnog tužilaštva za obnavljanje postupka iz 13. novembra 2001. godine, Krivično vijeće je taj zahtjev i uvažilo u januaru sljedeće godine.
Tada nastaje prava datumsko-pravna zavrzlama, koju ćemo pokušati razjasniti u narednih nekoliko redova, a koja ukazuje na to da nije baš sve bilo čisto. Magazin Start je uspio doći do rješenja, naredbi i presuda sudova u postupcima protiv Delalića, iz kojih se mogu vidjeti određene nelogičnosti.
Najprije, u vrijeme kada je zahtjev Tužilaštva uvažen, Delalić je bio u pritvoru u zeničkom zatvoru, gdje je izdržavao kaznu zatvora od sedam mjeseci za napad na policajca, odakle je izašao 5. februara 2002. godine. Znači, u vrijeme kada je izlazio, znalo se ili se bar trebalo znati za prihvatanje obnove postupka u kojem je bio pozvan da se 20. februara pojavi na prvom ročištu (na kojem se tek sada pojavio, op. a.).
Nakon što se nije pojavio ni na drugo zakazano ročište, 26. februara dat je nalog za njegovo privođenje. Isti datum nosi i rješenje o sprovođenju istrage, a dva dana kasnije Kantonalni sud izdao je i naredbu za raspisivanje međunarodne potjernice. Toliko za sada o slučaju svata.
Općinski sud I je 26. oktobra 2001. (također za vrijeme Delalićevog odsluženja kazne za napad na policajca op. a.) donio presudu za napad na Čolpe, koja je postala pravosnažna tek sedmog februara sljedeće godine, dva dana nakon što je izašao iz zatvora. Nije jasno zašto je pušten ako se znalo da mu je za vrijeme odsluženja jedne izrečena druga kazna. Prije rata, kako saznajemo, u takvim slučajevima je bila praksa da se kazna nastavi na prethodnu, što se među zatvorenicima zvalo prikolica. Općinski sud je naredbu za raspisivanje potjernice izdao 25. februara, dan prije nego što je bilo zakazano drugo ročište. Delalić je, prema pisanju Dnevnog avaza iz 31. januara 2002. godine, trebao biti doveden iz Zenice u Sarajevo radi prepoznavanja. Već 7. februara, na dan kada je presuda za Čolpu postala pravosnažna, javio se Avazu, tvrdeći kako nije kriv za Gardovića, dok presuda u slučaju zbog kojeg sada leži u zatvoru nije pominjana.
“Ja sam u svojoj kući u Sarajevu i nigdje ne namjeravam ići. Odazivaću se na sve pozive suda”, izjavio je tada Delalić.
Poslije je, već iz bjekstva, preko Expressa poručivao kako se zbog situacije u tužilaštvu nije pojavio na saslušanju za ubistvo svata 9. februara, iako je došao u zgradu Suda.
“Da nisam planirao bježati potvrđuje i činjenica da sam se tog dana pojavio pred sudom. Nadao sam se da taj sudski postupak može biti proveden korektno. No, prevario sam se. U to sam se uvjerio kada sam došao pred zgradu suda. Sve je vrvjelo od specijalaca. Snajperisti su bili postavljeni po okolnim zgradama. Zbog čega?”, pitao se tada Delalić, koji je prvi iskaz o ovom slučaju dao tek sada.
Grabovica i odnos prema Haagu
O GRABOVICI: U kasnijim izjavama za medije iz svog skrovišta, podvlačio je kako nije kriv za Gardovića, kao ni za zločin nad hrvatskim civilima u Grabovici 9. septembra 1993. godine. Uhapšen je 26. oktobra 1993. godine, a nakon što je odležao sedam i pol mjeseci osuđen je na tri godine zbog neizvršavanja naredbi te je poslije i amnestiran. Tvrdio je i da ne vjeruje domaćim sudovima te da je spreman ići u Haag kako bi mu se tamo pošteno sudilo.
Ukoliko pak postoji famozna tajna optužnica protiv Delalića Ćele za bilo koji ratni zločin, sudilo bi mu se u BiH, a ne u Haagu, kaže za “Start” Florance Hartman, portparol Tribunala.
“Ne želim sada da prejudiciram da li je taj čovjek kriv ili nije, ali ako postoji išta što ga tereti za ratni zločin, on će se procesuirati pred lokalnim sudom. Haški tribunal je pred zatvaranjem i sada završavamo samo veće slučajeve.
Trenutno, većinu manjih slučajeva, koji su bili pod istragom, prebacujemo na lokalne sudove. Što se ovog slučaja tiče, ukoliko nam se lokalno sudstvo obrati u okviru saradnje, spremni smo im predati eventualnu dokumentaciju – kaže Hartmanova, kojoj za sada nije poznato da li se ijedno bh. tužilaštvo u posljednje vrijeme raspitivalo za ovaj slučaj.
“Hoću da kažem istinu! Ne želim više da šutim. Svi sve znaju, ali ako treba, ja ću prvi da progovorim. Masakr se dogodio, a znaju se i direktni počinioci tog masakra”, tvrdio je Delalić u oktobru 1997. u razgovoru za Dane.
Zločin su, priznao je tada, počinili vojnici Devete motorizovane brigade iz Sarajeva, koju je on tada vodio kao zamjenik komandanta. Ali, dodao je u istom razgovoru, kako on u vrijeme izvršenja zločina nije bio u Grabovici, gdje je nakon povlačenja HVO-a ostala nekolicina Hrvata, već u Konjicu.
“Kako je meni rečeno, ulje na vatru dolio je Vehbija Karić. On je tada, kada je obilazio borce, rekao: Ako vam ko bude smetao, po kratkom postupku – pobacajte ih u Neretvu! Što se mene tiče, nakon dva dana pozvao me je Zuka da se hitno vratim u Jablanicu. On mi je i rekao da se vratim u Jablanicu”, tvrdio je Delalić.
Optužnica protiv Halilovića i navodi
IMA LI ĆELE U HAAGU: Za sada, osim špekulacija o tajnoj listi optuženika, spominje se u optužnici protiv Sefera Halilovića, prvog komandanta Armije BiH, kojeg se po komandnoj odgovornosti tereti za pomenute zločine u Grabovici te za zločine u Uzdolu:
8)Jedinica 9. motorizovane brigade pod zapovjedništvom zamjenika komandanta brigade Ramiza Delalića, iz Sarajeva je krenula 7. septembra 1993. godine. Stigavši 8. septembra 1993. u Jablanicu, ta je jedinica 9. motorizovane brigade poslata na smještaj u Grabovicu, udaljenu nekih 11 do 12 km. Manja grupa vojnika 10. brdske brigade također je toga poslijepodneva poslata na smještaj u Grabovicu.
9)Dana 8. septembra 1993., nakon što su stigli u Grabovicu, neki vojnici 9. motorizovane brigade imali su probleme prilikom osiguravanja smještaja kod domaćeg bosansko-hrvatskog civilnog stanovništva. Drugi samostalni bataljon, također iz sastava 1. korpusa u Sarajevu, već je bio smješten u Grabovici.
10)Toga dana, Vehbija Karić i neki drugi članovi inspekcijskog tima došli su u Grabovicu da obiđu vojnike. Tokom tog obilaska, Sefer Halilović je bio prisutan u selu kada su se vojnici Vehbiji Kariću požalili da ih mnogi civili bosanski Hrvati ne primaju u kuće. Među onima koji su se Vehbiji Kariću žalili u vezi sa smještajem bio je i Mustafa Hota, vojnik iz 9. motorizovane brigade.
Vehbija Karić je tada verbalno i gestikulacijom pokazao neka vojnici tim bosansko-hrvatskim civilima presude po kratkom postupku i bace ih u Neretvu ako ne budu sarađivali. Sefer Halilović je Vehbiji Kariću izrazio svoje neodobravanje tog komentara, ali nije rekao ništa što bi vojnike spriječilo da shodno tome i ne postupe – stoji u optužnici Haliloviću koja je otvorena u septembru 2001.
Pasoši i veze s MUP-om
O PASOŠU: Posebna priča o Ćeli je i pasoš s kojim je u ljeto 2000. godine Delalić otišao na ljetovanje u Tursku. Ovdje se ponovo vraćamo na priču o datumima: presuda za napad na policajca donesena je 16. jula 1999. godine, a postala pravosnažna tek 20. januara 2000. godine. Općinski sud I tek je 17. jula raspisao potjernicu zbog ovog slučaja. Delalić se u BiH s malo dužeg ljetovanja vratio u ljeto sljedeće godine, kada je u spektakularnoj akciji snaga MUP-a uhapšen na Jablanici.
Ćelo je odležao sedam mjeseci za napad na policajca, i ovdje se vraćamo na priču od 7. februara, ponovni Ćelin odlazak na ljetovanje u Tursku te njegovo posljednje hapšenje na Ilidži. Priče oko pasoša koji mu je, tvrdio je, lično u ruke dao tadašnji ministar MUP-a Kantona Sarajevo Ismet Dahić, ostale su umnogome zamućene i nejasne, kao i čitava ova situacija oko Ćele. Dahić je demantirao, a MUP i demantirao i na neki način potvrdio vezu s njim. Danas Dahić kaže kako ne želi više imati ništa s Delalićem.
“Delalić, koji se nalazi u Turskoj, ima nekakav pasoš s kojim je otišao. Mi u principu možemo samo nagađati s kojim pasošem je otišao. Jedino što je istina jeste da mu pasoš nije izdat u Kantonu Sarajevo”, branio se Dahić u Ljiljanu u februaru 2001. godine, pred ljeto u kojem će Ćelo biti uhapšen.
Iako je početkom istog mjeseca u Oslobođenju izašlo reagiranje Kantonalnog MUP-a u kojem se potvrđuje da je Ćeli pasoš ipak izdat u ovom ministarstvu, ali, objašnjava se, za protuuslugu koja se odnosila na rasvjetljavanje dva teška krivična djela. Delalić je tada izjavljivao kako je pasoš koji je dobio lično od Dahića pocijepao, a poslije ipak dobio drugi.
“Nisam radio nikada za policiju, u ovom smislu u kojem se to sada iznosi… Radio sam, to sam već kazao, na pomaganju otkrivanju rasturača droge, oko onog prisluškivanja (Hrvatske ambasade u Sarajevu, o čemu je u nekoliko navrata također javno govorio, op. a.)… Ali, to nije bilo za kantonalnu policiju. Na kraju, ako su mupovci toliko kooperativni i to maksimalno, kako ističu, u predočavanju činjenica, otkud to da tek sada izlaze sa ovom novom verzijom? Da li to znači da nas čeka još neka?”, rekao je tada za Oslobođenje.
Ćelo je i 2002. godine otišao u Tursku, odakle je, tvrdi, u nekoliko navrata, sve do pred posljednje hapšenje, dolazio u BiH kako bi pregovarao s određenim institucijama. Očito je da mu dobijanje novog pasoša i nije predstavljalo veći problem.
Šta zna Ćelo i moguća svjedočenja
ŠTA ZNA ĆELO: Svašta, i zbog toga je njegovo hapšenje zanimljivo mnogima koji se pribojavaju onoga što bi moglo uslijediti: svjedočenja po raznim slučajevima. Dovođen je u vezu s braćom Gaši, koji se opet povezuju sa serijom eksplozija u Sarajevu. Svojevremeno se pričalo da posjeduje informacije o likvidaciji nekadašnjeg šefa državne bezbjednosti Nedžada Ugljena, a smatra ga se i jednim od boljih poznavalaca situacije u sarajevskom podzemlju.
Početkom augusta ove godine tvrdio je da se već duže vrijeme nalazi u BiH zbog pregovora oko predaje za ubistvo srpskog svata Gardovića. Da li je, znači, Ćelo zaista uhapšen briljantnom akcijom MUP-a ili je pak riječ o predaji, teško da će se ikad tačno znati. Ali, mora zvučati naivno da čovjek koji se toliko dugo skrivao i uspio otići u inostranstvo tek tako dođe na kaficu u ljetnu baštu na Ilidži, očekujući kako ga niko neće primijetiti.
Delalić robija za Čolpe, istraga za Gardovića se nastavlja, a sasvim je sigurno da će tek eventualno suđenje ili pak njegovo oslobađanje optužbi razjasniti mnoge stvari.
Ramiz Delalić Ćelo: Oženjen, otac dvoje maldobne djece, ugostitelj
Ramiz Delalić Ćelo, sin oca Jusufa i majke Zulze, rođen je 15. februara 1963. godine u Priboju. Kako stoji u presudi u slučaju Čolpa, po zanimanju je ugostitelj, vlasnik samostalne ugostiteljske radnje u Sarajevu, oženjen, otac dvoje malodobne djece, ranije osuđivan. Danas o njemu i njegovom životu malo ko želi da priča i svi žele ostati po strani.
Kako smo, ipak, saznali iz nezavisnih izvora, prije rata je već u Priboju imao određenih problema sa zakonom, kada se suprotstavljao vlastima prilikom rušenja bespravno sagrađenih objekata.
Među rijetkim zapisima o njegovim počecima u Sarajevu može se naći i izjava Ismeta Dahića, nekadašnjeg ministra MUP-a KS i predratnog komandira policijske stanice Stari Grad:
“Bio sam komandir policije u Starom Gradu kada sam ga prvi put sreo: bilo je to negdje 1986. godine i doveden je u stanicu sav isječen, sam je sebe isjekao. Kad neko takav bol nanosi sebi, šta je tek u stanju uraditi drugima?”, govorio je Dahić u novembru 2000. godine.
U vrijeme kada se desio famozni slučaj srpskog svata, koji je poslije u krugovima bliskim Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću i Slobodanu Miloševiću tumačen kao povod za rat i prvi hitac, bio je pripadnik Zelenih beretki. Tada mu se gubi svaki trag, da bi se poslije pojavio kao komandant Treće brdske brigade Prvog korpusa Armije BiH, da bi nakon ujedinjenja sa Sedmom brdskom postao zamjenik komandanta novonastale Devete motorizovane brigade. Tri puta je ranjen u borbenim operacijama.
Od Alije Izetbegovića, tadašnjeg predsjednika BiH, nagrađen je pištoljem s posvetom. Na dan kada se država obračunavala sa tadašnjim predstavnicima organiziranog kriminala, kada je ubijen Mušan Topalović Caco, osumnjičen za ubistvo nekoliko talaca iz specijalnog policijskog odreda, uhapšen je i Ramiz Delalić. Poslije se pričalo da se Caco predao nakon pregovora s Izetbegovićem, a potom ubijen, dok se Ćelo nakon pregovora s Harisom Silajdžićem predao i odslužio kaznu zatvora od sedam i pol mjeseci, poslije koje ga osuđuju na tri godine zbog neizvršavanja naredbi. Kasnije je amnestiran.
Od 1991. godine pa do početka rata imao je sedamnaest krivičnih prijava. U devet slučajeva podignute su optužnice, jedna prijava je odbačena, a sedam slučajeva je nerazjašnjeno. Od devet pokrenutih postupaka pet ih je obustavljeno, u tri slučaja je vođena istraga, a dva su okončana presudom. Većina prijava odnosila se na djela iz oblasti javnog reda i mira: tuče, fizičke napade na drugo lice i naročito drsko ponašanje, od kojih su neke okončane isplatom kazne u novčanom iznosu.
Jednu kaznu, za napad na policajca, je odležao, drugu, za napad na Čolpe, počeo je služiti, a istraga za slučaj srpskog svata nastavljena je nakon saslušanja 3. septembra.
Na kojim je sve listama
U medijima se 1997. godine počela pominjati famozna haška tajna Lista 9, koju je pokrenula još tužiteljica Louise Arbour, a koja se narednih nekoliko godina dijelom i realizirala. Tada se govorilo da se na njoj nalaze Simo Drljača, koji je ubijen te godine, i Milan Kovačević, koji je uhapšen u akciji Tango, kao i Slavko Dokmanović.
Kao izlistani pominjani su još i Milomir Stakić, Željko Ražnatović Arkan, Velibor Ostojić, Vojislav Maksimović, Mladen Naletilić Tuta i Tomislav Merčep, a na nju su navodno uključivani i Vinko Martinović Štela.
S bošnjačke strane, kao izlistani pominjani su Rasim Delić, Dževad Mlaćo, te Ramiz Delalić Ćelo. Pored ove, 2000. godine aktuelizirana i Lista 14 na kojoj su se našle osobe za koje je tada misija UN-a u BiH pokazala interes. Na njoj su se, prema navodima “Dana”, navodno nalazili: Bilal B., Ismet B. Bašović, Bajramović Ćelo, Selver Lekić, Nijaz Karkelja Nisko, Feko Tahirović, Edo Omerović, Fikret Kajević, Mahir Radžo, Gazim Nući, Sanjin Golub, Taib Torlaković, Fuad Memović, Izudin Ćosović i – Ramiz Delalić.
Pored svega, nakon Ćelinog hapšenja, Savez logoraša Republike Srpske najavio je iniciranje novih postupaka i predavanje dokaza protiv njega Sudu BiH.
Slučaj Svatovi Tambur-Gardović
Istraga za ubistvo svata Nikole Gardovića obnovljena je 26. februara 2002. godine, kada je Ćelo već bio u bjekstvu, nakon čega je izdata i naredba za raspisivanje međunarodne potjernice. U Rješenju o sprovođenju istrage, do kojeg je došao magazin Start, stoji između ostalog i sljedeće:
Sa Šabović Suadom u ulici Danila Ilića kod broja 7, po prethodnom dogovoru, voljno presreli svatove Tambur – Gardović s namjerom da otmu zastavu i tom prilikom ispalili više hitaca u tlo – Suad nišanio u Radenka Mitrovića i pogodio ga u desno stopalo, a Delalić Gardoviću Nikoli nišanio u leđa. (…) Zajednički drugu osobu lišili života i umišljajem doveli u opasnost život još neke osobe.”
Delalića se u tom spisu sumnjiči za krivično djelo ubistva iz člana 171. stav 2. tačka 2. Krivičnog zakona FBiH, a Šabovića za tešku povredu iz člana 42. stav 1. Krivičnog zakona. Šabovićev postupak je prilikom rješenja o obustavi postupka od 1. septembra 1997. godine razdvojen i spis je dostavljen Općinskom sudu I.
Čovjek koji je tvrdio da je ključni svjedok u slučaju Gardović poginuo je nakon što mu je postavljena eksplozivna naprava pod sjedište džipa:
“Tačno je da sam bio na Baščaršiji kada se desilo ubistvo. Oni su nas napali, psovali i pjevali četničke pjesme. Vidio sam kada je neki mladić pucao na Gardovića i tvrdim da to nije bio Delalić. (…) Sve ovo što sam rekao vama, spreman sam ponoviti na sudu. Ja sam ključni svjedok cijelog događaja”, govorio je 2002. godine Taib Torlaković.
Za sada se smrt jednog od rijetkih izvjesnih svjedoka odbrane ne povezuje sa Delalićevim slučajem.
