Kada se govori o hokeju na ledu na prostoru bivše Jugoslavije, jedno ime se izdvaja – Rašid Šemsedinović, poznat svima kao Rale. Golman izuzetne karijere, sportista besprijekorne discipline i čovjek koji je više od pola vijeka posvetio sportu.
Od prvog izlaska na led davne 1957. godine, pa sve do posljednjih trenerskih dana, Šemsedinović je živio hokej. Igrao je 31 godinu bez prekida, a potom još tri decenije radio kao trener – rijetko viđena sportska posvećenost koja je trajala više od šest decenija navedeno je u priči koju je objavila stranica Yugonostalgia.
Od Tašmajdana do svjetskih prvenstava
Rođen 1941. godine u Beogradu, Rale je prve korake na ledu napravio na kultnom Tašmajdanu. Tokom svoje bogate karijere branio je golove najvećih jugoslovenskih klubova – Avale, OHK Beograda, Partizana, Crvene zvezde i Vojvodine.
Na domaćim terenima odigrao je 335 utakmica, a dres reprezentacije Jugoslavije oblačio je 53 puta.
Bio je učesnik Zimskih olimpijskih igara u Insbrucku 1964. godine, kao i svjetskih prvenstava u Tampereu, Zagrebu i Ljubljani. Na prvenstvu 1969/70. proglašen je najboljim golmanom šampionata, čime je potvrdio status jednog od najboljih čuvara mreže koje je region imao.
Kada je 1988. godine završio igračku karijeru, imao je 48 godina. U sportu u kojem su povrede česte, a godine protivnik, Rale je uspio da prkosi vremenu i da do posljednjeg dana ostane među najboljima.
Zbog toga su ga sportski novinari nazivali „našim Stenli Metjuzom“, po uzoru na slavnog engleskog fudbalera koji je karijeru produžio gotovo do pedesete.
Trenerski rad i prenošenje znanja
Po završetku igračke karijere, Šemsedinović se potpuno posvetio trenerskom poslu. Vodio je Partizan, Vojvodinu, Spartak, Taš, kao i reprezentacije Jugoslavije i Srbije.
U svom radu ostao je vjeran disciplini i predanosti koju je tražio i od sebe i od drugih, oblikujući generacije mladih golmana i igrača.
Rale nije bio samo hokejaš. Igrao je fudbal u Palilulcu, imao trenersku licencu Fudbalskog saveza Srbije, a bio je i talentovani stonoteniser i odbojkaš.
Povrede ga nikada nisu zaustavile – operisao je oba meniskusa, lomio prste, ali se uvijek vraćao ledu, uporan i smiren, sa istim žarom kojim je i počeo.
„Dao sam sebi zadatak da moram uspjeti“
Na pitanje novinara šta ga je toliko dugo držalo u hokeju, Šemsedinović je odgovorio riječima koje najbolje opisuju njegovu filozofiju života:
„Kada sam počeo da se bavim hokejom davne 1957. godine, sebi sam dao zadatak da moram da uspem u tom sportu, da ne budem epizodista. Zato sam ceo svoj život posvetio sportu. A trebalo je samo izdržati zimu na Tašmajdanu. Kroz karijeru sam možda propustio tri ili četiri treninga. Trenirao sam tri puta dnevno, imao i individualne treninge, a imao sam sreću da sa mnom radi poljski trener Peter Zenon koji je možda i najzaslužniji za moju karijeru.“
Rale Šemsedinović je više od sportskog imena – on je priča o upornosti, karakteru i ljubavi prema igri. Priča o čovjeku koji je cijeli svoj život proveo na ledu, ali čije srce nikada nije bilo hladno.
