Predsjednik Vlade Srbije Zoran Đinđić ubijen je u atentatu 12. marta 2003. godine, nakon čega je Vlada Srbije nekoliko sati kasnije proglasila vanredno stanje u zemlji.
Kao izvršioci atentata osumnjičeni su pripadnici zemunskog kriminalnog klana i dio pripadnika Jedinice za specijalne operacije Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije.
U augustu 2003. godine podignuta je optužnica protiv 44 osobe zbog učešća u organizovanju ubistva, a suđenje je počelo 22. decembra iste godine. Sud je 23. maja 2007. proglasio krivim optužene koji su osuđeni na ukupno 378 godina zatvora.
Zoran Đinđić rođen je 1952. godine u Bosanskom Šamcu, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1974. godine. Bio je jedan od osnivača Demokratske stranke, u kojoj je u januaru 1994. izabran za predsjednika.
Nakon pobjede Demokratske opozicije Srbije (DOS) na parlamentarnim izborima u decembru 2000. godine, izabran je za predsjednika Vlade Srbije u januaru 2001. godine.
Povodom godišnjice njegove smrti objavljujemo dijelove intervjua koji je Đinđić dao za entitetski javni servis RTRS 21. februara 2003. godine. Ispostavit će se da je to bio njegov posljednji televizijski intervju u životu.
Bila je to ujedno i prva, ali i posljednja posjeta Zorana Đinđića Banjoj Luci i Bosni i Hercegovini u svojstvu premijera Srbije. Toga jutra pripadnici “zemunskog klana” pokušali su atentat na njega prilikom prolaska kolone prema aerodromu pored dvorane Limes. Dvadeset dana kasnije ubijen je u atentatu ispred zgrade Vlade Srbije u Beogradu.
Đinđićev intervju
U nastavku donosimo najzanimljivije dijelove iz ovog intervjua.
“Došao je trenutak da sa kredibilitetom koji smo stekli i u koji niko ne može da sumnja postavimo i neka teška pitanja. Jer ako naš međunarodni ugled treba da se zasniva na tome da mi prešutimo svoje nacionalne interese, onda nam taj ugled baš i ne treba mnogo.”
Kompromis
“Ako mi ne budemo otprilike znali kako izgleda naš region za pet, za deset, za dvadeset godina neće baš mnogo ozbiljnih investitora da dođe, neće mnogo naše djece da ostane ovdje ako i oni budu morali da se bave rješavanjem državnih i nacionalnih problema.
Vrijeme je da pokrenemo razgovor i da stvorimo atmosferu u kojoj možemo da počnemo da razmjenjujemo ideje, koncepte i strategije da dođemo do nekog kompromisa koji će za sva vremena da isključi ratove i primjene sile na ovim prostorima i da omogući ljudima koji ovdje žive da ostvaruju i svoje interese i interese čitavog regiona, ali ne na uštrb nekog naroda, neke nacije, neke države i naravno ne na uštrb dobrobiti svih koji ovdje žive.”
Država
“Mi nismo uspjeli da riješimo pitanja državnog suvereniteta na tradicionalan, klasičan način.
To pitanje nije riješeno najprije u Bosni i Hercegovini na tradicionalan način, nije riješeno u odnosu Srbije i Crne Gore na tradicionalan način, ne može da bude riješeno u odnosu na Kosovo na tradicionalan način. Znači moramo da tražimo inovativna rješenja koja podrazumijevaju kompromis.”
Rješenje
“Potrebno je da svi budu fer i da međunarodna zajednica ima isto mjerilo za sve. A ne ako se u Beogradu malo pokrene neka tema odmah je to nacionalizam, ako je na drugoj strani deset puta oštrija ista ta tema onda je to razumljivo, onda su to rane iz prošlosti, onda se tu traže opravdanja.
I mislim da je trenutak da otvorimo karte i da zajedno sa tim demokratskim svijetom kažemo hajde da vidimo ko je gdje, ko kakve ima interese i ideje i zahtjeve i da to riješimo na način koji će zadovoljiti interese svih ili koji će u podjednakoj mjeri tražiti žrtve od svih.
Ako je neko zadovoljan, a ovi drugi nisu, onda to nije ni kompromis i ne može da bude trajno rješenje.”
Haški optuženici
“Do 11. septembra Karadžić i Mladić nisu bili toliko traženi, naprotiv bili su zaboravljeni. Kada se to desilo onda je trebalo pokazati da nije Amerika protiv islamskog svijeta, nego da ima tu neke ravnoteže. E sad je bio važan ne samo Bin Laden nego su bili važni Mladić i Karadžić.
Ja to razumijem iz pozicije Vašingtona i njihove javnosti. Uvažavam da svaka zemlja ima svoje interese, ali ipak to ne može da bude odmah i za nas glavni prioritet.”
Specijalizovan za budućnost
“Važno mi je da zemlja izađe iz krize, izađe iz crvene zone, gdje je stalno moguće da se desi neko pucanje i da se taj sistem sruši kao kula od karata. Ja ne mogu istovremeno da se bavim i sa sadašnjošću i sa budućnošću i sa prošlošću.
Ja sam specijalizovan za budućnost. Želim da mojoj djeci ostavim Srbiju u kojoj mogu dobro da žive. Ja se sa prošlošću ne mogu baviti, jer ne mogu na isti način kvalitetno da 12 sati dnevno radim i jedan i drugi posao. Malo mi je čak i tih 12 sati za uređenje sadašnje Srbije, za stvaranje nekih normalnih uslova za buduću Srbiju. I pošto sam se opredijelio da uložim svoju energiju u jedan projekat, želim da taj projekat uspije. Meni je jako žao što ne mogu na tri kolosijeka istom brzinom da vozim.”
Dio svijeta
“Naša zemlja je usvojila politiku saradnje sa međunarodnim organizacijama i u principu mislim da nema potrebe sada da se to na nekim drugim nivoima potvrđuje, jer to onda slabi čitavu priču. Nismo mi toliko neodlučni u saradnji sa međunarodnim organizacijama da moramo svaki dan da ponavljamo da jesmo.
Mi smo rekli: Mi smo dio svijeta, hoćemo da budemo ravnopravni član međunarodne zajednice. Ono što se odnosi na druge zemlje, neka se odnosi i na nas. Poštovat ćemo naše međunarodne obaveze. Tačka. Dovoljno. I ne treba svaki dan to da ponavljamo.
Mi imamo političku odluku da želimo da budemo ravnopravan član međunarodne zajednice pod uslovima pod kojima su to njeni drugi članovi. Ta politička odluka je najbitnija stvar. Sve drugo su tehnički problemi.”
Srbija
“Treba biti svjestan toga da mi tek stvaramo državu, ma koliko da izgleda da je stara Srbija kao država, ona samo spolja postoji kao država. Sa stanovišta institucija i njenih kapaciteta, ona je jedna mjesna zajednica.”
Zrelost
“Niko u Beogradu nema namjeru da ponovo ide u izolaciju i da kaže: Eto sad smo se mi predomislili, ove dvije godine su bile jedan eksperiment. Idemo ponovo da budemo po strani. Ne. Međunarodna zajednica to treba da zna i da ozbiljno to shvati da to nije malo.
Jer poslije bombardovanja 1999. godine, poslije deset godina jednog maćehinskog tretmana taj narod je rekao: Da mi hoćemo da budemo dio tog svijeta koji nas je bombardovao, koji nas je maltretirao, koji nas često ne uvažava, koji na našu štetu donosi neke odluke, ali mi ipak hoćemo da budemo dio tog svijeta. Mislim da je to jedna sjajna situacija i da je to dokaz zrelosti toga naroda.”
Ratna odšteta
“To je više političko pitanje koje bi uvelo haos u međunarodno pravo, jer bi u principu onda Amerika plaćala Vijetnamu odštetu, sutra Rusija Čečeniji i svako svakome tamo gdje su čisti slučajevi, znači gdje jedna država napadne drugu državu.
U našem slučaju zaista se radi o haosu jedne države koja se raspadala i u kojoj su razni dijelovi relativno autonomno osamostaljeni radili određene stvari i sada ih pripisuju nekom subjektivitetu. To ne može da izdrži jednu realističnu pravnu provjeru.”
Prošlost i budućnost
“Mislim da ćemo mnogo više izgubiti u budućnosti, ako potrošimo vrijeme baveći se prošlošću. Ako neko misli da mi možemo istovremeno da se sporimo oko prošlosti i da sarađujemo harmonično u budućnosti to nije moguće.
Znači ako želimo da podvučemo crtu na sva ta pitanja, ko se kome izvinjava i ko je zašto kriv, imamo dvije opcije: da kažemo ostavljamo tu Pandorinu kutiju otvorenu za sva vremena i uvijek će neko nekome za nešto biti kriv, kao što realno i jeste, žrtve su i na jednoj i na drugoj strani, ili da zatvorimo tu kutiju i kažemo: Naravno mnogi su ostali bez pravde, mnogi su žrtve, ali smo svi u tome učestvovali na određeni način. Da onda kažemo: U redu je svi smo odgovorni, neko više neko manje, podvucimo crtu i hajde da napravimo jednu kooperaciju zemalja u kojoj će takve stvari biti nemoguće u budućnosti. Da naša djeca i naši unuci ne prolaze kroz ono kroz šta smo mi i naši roditelji prolazili.”
Imidž
“Međunarodno pravo ne poznaje kolektivnu odgovornost, to je stvar politike i ideologije i naravno medijske kampanje, ali prošlo je to vrijeme kada se Srbima mogla pripisati kolektivna odgovornost. Više nismo negativni junak na svjetskoj sceni. I na bilo kojoj tački zemaljske kugle kada vas pitaju ko ste i vi kažete Srbin, prva stvar na koju pomisle su reforme.
Znači vi niste tako loši, ne više. Tako da onaj ko misli da sada ušićari jašući na lošem imidžu, koji je ranije važio za Srbiju, propustio je šansu. To se više neće desiti.”
Samosvijest
“U međunarodnim odnosima ne smijemo da budemo prevrtljivi. Ne smijemo da jedno pričamo, a drugo radimo. Moramo da budemo svjesni svog značaja, svojih problema, ne smije da nam uđe voda u uši, kao što se često nama dešava.”
Javno mnjenje
“To jeste jedna kontroverzna tema, ali ja mislim da lideri moraju da otvaraju kontroverzne teme. Ne da podilaze javnom mnjenju nego da ukazuju na probleme. Ne možemo da se ponašamo kao da ništa nije sporno, jer ćemo za dvije-tri godine da uđemo u veliku dubiozu. Kosovo nam je problem. Ne možemo da zatvaramo oči pred realnošću.”
Liderstvo
“Mi objektivno imamo ulogu lidera i kada kažemo da hoćemo da budemo lider, onda to nije ništa nadobudno.
To znači mi smo spremni da preuzmemo ulogu koja nam je istorijom i geografijom data, ali da je preuzmemo u smislu davanja dobrih inicijativa i u smislu stvaranja situacije u kojoj svakome može da bude bolje. Jer nema šanse da vi danas nekoga prisilite da radi nešto što je protiv njegovog interesa. To vrijeme je prošlo.”
Vizija
“Moramo da nađemo jednu šifru, jednu formulu da i Rumuniji i Bugarskoj i Makedoniji, Albaniji i Crnoj Gori, Srbiji, Bosni i Hrvatskoj svima bude dobro u nekoj kombinaciji. Najprije u ekonomiji, u stvaranju zajedničke strategije i borbe protiv organizovanog kriminala. U stvaranju jednog tržišta od pedeset do šezdeset miliona potrošača koji su već ozbiljan zalogaj za svaku kompaniju.”
Realnost
“Mi smo zemlja u kojoj je 75 posto tehnologije zvanično otpisano. Gdje 95 posto ljudi radi na mašinama koje tehnološki ne postoje. Mi imamo u Srbiji 280.000 ljudi koji rade u preduzećima koja su po zakonu ispunila uslove za stečajnu likvidaciju.”
Klik u mozgu
“Mi ćemo doći do toga da nam plata bude 500 eura, ali ne sutra, nego onda kada produktivnost našeg rada i zdravlje naših kompanija to dozvole. Ljudi moraju da shvate da je došlo drugo vrijeme i da sve počiva na rezultatima.”
Kompleksi
“Treba da imate dobre odnose sa svima koji su bitni za vas, ali ne da strance uključujete kao dio svoje unutrašnje politike. Mi imamo kompleks niže vrijednosti i moramo to prevazići. Moramo poštovati sebe i druge, ali ne dopustiti da se previše sa strane miješaju u naše odnose.”
