Vremenska prognoza Stanje na putevima Kursna lista

POVRATAK U SELO

Lukomir daleko od svijeta i koronavirusa

lukomir – fena

Jedino sel u Bosni i Hercegovini koje je iznad 1.300 metara nadmorske visine

U jedinom selu u Bosni i Hercegovini koje je iznad 1.300 metara nadmorske visine, Lukomiru, na obroncima masiva Olimpijske planine Bjelašnica, vlada nestvarna snježna tišina. Svih 20 kuća su i ove zime zaključane, i mjesecima je selo odsječeno od svijeta.

Preko snježnih nanosa u selo se može samo pješice, kaže Mujo Masleša koji je prije par dana obišao svoju i kuće komšija u Lukomiru.

Stanovnici su prije prvog snijega, krajem jeseni napustili kuće i preselili se u naselja nadomak Sarajeva. A s prvim danima proljeća oni će ponovo sa stadima ovaca započeti novu selidbu, i povratak u Lukomir.

– Naš povratak zavisi od vremenskih uslova, ako proljeće stigne ranije, onda ćemo i mi ranije u Lukomir. Nikad se ne zna, prošle godine smo se tek u maju vratili, a pretprošlog proljeća smo već u martu bili u svojim kućama u Lukomiru – kaže Masleša u razgovoru za Fenu.

Snježnu tišinu zamijenit će živost koju u planinu donose mještani dok otključavaju svoje kuće, počinju poljoprivredne radove u vrtovima, na njivama, oglašavanje tek na svijet pristiglih jagnjadi, praporci na ovcama, psi koji prate stada i čobanina…

Lukomir je udaljen od Sarajeva 50 kilometara. Ovo bjelašničko selo proglašeno je nacionalnim spomenikom sa 96 stambenih i poljoprivrednih objekata, zgradom bivše škole, i dvije nekropole stećaka.

Litice kanjona rijeke Rakitnice su poseban ukras Lukomira. Morfološki fenomen i nestvarno lijepo čudo divlje prirode, s nizom brzaka, vodopada ali i mirnih bazena, kanjon Rakitnice sa 20 kilometara je najduži, i sa 800 do 1.000 metara je najdublji u Bosni i Hercegovini. Početak kanjona je na 1.120 metara nadmorske visine. Pojedini slapovi su visine 300 metara. Ujedno je kanon Rakitinice jedan od najdubljih u Evropi i rezervat je 30 endemskih biljnih vrsta.

Omiljena je destinacija ljubiteljima prirode, motociklistima i biciklistima, turistima koji od proljeća do jeseni u Lukomiru uživaju u pogledu na kanjon Rakitnice i vidokrug koji za vedrog vremena seže do “mostarskih vrata” i vrhova Prenja, kojeg nazivaju bosanski Himalaji. Silazak s lukomirskih 1.495 metara nadmorske visine u prostrane livade oko Studenog potoka, posebnog prirodnog fenomena koji nestvarno pravi vijuge, i zavoje, obrasle mentom, kantarionom i sočnom travom na kojoj su stada ovaca pruža drugačiji, pitomiji pejzaž koji djeluje ‘odmarajuće’ nakon adrenalinskih litica kanjona Rakitnice.

U Lukomiru, čiji naziv je izveden iz riječi luka i mir, što se u narodnoj tradiciji objašnjava kao mjesto sigurnog, mirnog življenja, stoljećima su stanovnici živjeli u svojim kućama svih 12 mjeseci u godini. Uprkos višemetarskim snježnim nanosima u Lukomiru, kao i drugim planinskim selima, život je bio pripremljen za zimu, rezervama namirnica i drugih potrepština tokom višemjesečne snježne blokade sela. Posljednjih 11 godina mještani se sele dva puta tokom jedne zime. Na početku zime kad odlaze iz sela i u proljeće kad se vraćaju u svoje kuće. Moderna vremena, ograničene finansijske mogućnosti i uglavnom staračko stanovništvo čija su djeca zaposlena u gradu, uveliko su potisnuli stoljetnu tradiciju opskrbe zalihama namirnica za više mjeseci i ostanka u selu.

Povratak u proljeće posebno je važan za mještane koji imaju ovce i krave i koji se zbog ispaše stada i sjetvenih radova žele što prije vratiti u Lukomir. Ljeti u torovima ima oko 3.000 ovaca koje pasu na planinskim prostranstvima. Ovčije i kravlje mlijeko i mlječni proizvodi su visokokvalitetni zbog ekološki zdrave ishrane stoke.

Supružnici Mujo i Mina Masleša, oboje rođeni u Lukomiru, su prije nekoliko godina na temeljima nekadašnje štale sagradili novu kuću od kamena u autentičnom lukomirskom stilu. U ekodomaćinstvu pored jela i pića, gostima nude i prenoćište i odmor u planinskom ambijentu.

Objašnjavaju da takva gradnja kuće bila moguća, jer su nekada štale bile, zbog brojnosti stoke, veličine kuća. Lukomirske kuće su kamene sa okomitim krovom napravljenim od trešnjevog drveta. U njima se stoljećima živjelo u skladu s prirodom. To je značilo da se poštuju podjednako i priroda i ljudi, da se dobrodošlicom dočekaju putnici namjernici, a da se vremenske nepogode i ćudljivost prirode prihvataju kao bogomdane.

Lukomir je posljednjih godina, do pojave pandemije, bio atraktivan za strane turiste i alpiniste koji su dolazeću u Sarajevo posjećivali pitoreskno bosansko selo.

Boravak u planini, na čistom zraku, pješačenje i ‘isključenje’ iz gradske svakodnevice kao najbolji recept za tjelesno i mentalno opuštanje, posebno je dobio na masovnosti među bh stanovnicima u mjesecima koronavirusa. Tokom pandemije Lukomir je ostao daleko od ‘svijeta’ i koronavirusa. Najstariji stanovnici bosanskih sela smatraju da zdravlje i imunitet treba tražiti u planinama.

Posljednje autentično bosanskohercegovačko selo, koje ima još jednu specifičnost, da je jedino naseljeno mjesto na nadmorskoj visini iznad 1.300 metara, odolijeva smjenama godišnjih doba, surovim zimama i ugodnim ljetnim temperaturama sa svježim zrakom, prostranstvima kojima ga je obdarila priroda i u ovim modernim vremenima dobrodošlicom i ambijentom u kojem kao da je vrijeme stalo u nekom od prošlih stoljeća, dočekuje planinare, šetače, turiste. Visokogorci uživaju u usponima na planinske vrhove iznad Lukomira, Lovnica sa 1.856 metara nadmorske visine i Obalj sa 1.896 metara nadmorske visine.

Planinarska staza do Lukomira koja paralelno prati kanjon Rakitnice sa izvanrednim vidikovcima, je tokom ljeta izuzetno „prometna“. Planinareći prema Lukomiru prošlog ljeta sam nekoliko puta susretala planinare iz raznih zemalja. U kratkoj pozdravnoj komunikaciji Nijemci, Austrijanci, Slovenci, Česi, turisti iz arapskih zemalja izražavali su oduševljenje ljepotom bh. planina i prirode.

Poslednjih godina i zajednica bloggera, popularna među mlađom populacijom, sve je zainteresovanija za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu.

Među “Šest stvari koje ne biste trebali (ali biste mogli) propustiti u Sarajevu, BiH” je i “Ručak u Lukomiru, najvišem i najizolovanijem planinskom selu u BiH”, napisao je u augustu 2013. godine u svom blogu Andrewa Mazibrade pod naslovom “Na olimpijskim planinama – masiv Bjelašnice u Bosni i Hercegovini”.