Njega i Zlatan zove najboljim: Priča o najtrofejnijem igraču svih vremena

“On je najbolji momak na svijetu”, tvrdi Zlatan Ibrahimović. “On je sjajna osoba s velikim srcem”, kaže Unai Emery. “On je otmjen čovjek”, rekao je Zoumana Camara.

Pitajte bilo koga u nogometnom svijetu da opiše Maxwella, punim imenom Maxwella Scherrera Cabelina Andradea, i slušat ćete kako se radi o ljubaznom čovjeku prije nego iko spomene njegov sportski talent. Nedavno penzionisani brazilski lijevi bek najtrofejniji je nogometaš svih vremena, ali najpoznatiji je po svom karakteru. To je svakako kompliment, ali također govori nešto i o njegovoj karijeri, za nogometnu web stranicu thesefootballtimes.co piše Euan McTear.

Maxwellovo je naslijeđe neobično. Fascinantno je da je u svojih 35 godina na ovom svijetu osvojio 37 trofeja, ali i to da će ga malo ko smatrati kandidatom za jednog od najvećih nogometaša svih vremena. Kad otvorite Maxwellovu stranicu na Wikipediji, u zagradama stoji da je nogometaš. Ne samo da Maxwell nije slavan nogometaš, nije čak ni najpoznatiji Maxwell.

Gledajući klubove u kojima je osvajao trofeje, postaje jasno da je igrao u najvećim ekipama svijeta prije nego je 2016./2017. završio karijeru, te da je pronašao put do najbolje ekipe u svakoj ligi u kojoj se našao. Za mnoge je Maxwell bio tek nešto više lovca na slavu u obliku nogometaša, od dolaska u najveći holandski klub Ajax početkom stoljeća, preko transfera u Inter baš na početku njegove petogodišnje dominacije, potom uskakanja u Guardiolinu osvajačku Barcelonu do učešća u katarskom projektu u Paris Saint-Germainu.

Ajax, Barca, Inter, PSG

Takvo stajalište, međutim, zanemaruje ono čime je Maxwell pridonio svakom od spomenutih klubova, kako na terenu, tako i izvan njega. Pretpostavlja se da je Maxwell osvojio tako mnogo trofeja zato što je igrao u Ajaxu, Interu, Barceloni i PSG-u. No, možda su Ajax, Inter, Barcelona i PSG osvojili toliko toga zbog Maxwella.

Prije nego je započeo žetvu trofeja po Evropi, Maxwell je igrao za Cruzeiro u svom rodnom Brazilu. Rođen je u Cachoeiro de Itapemirimu u saveznoj državi Espirito Santo, koja se baš i ne može pohvaliti nogometnom tradicijom kao drugi dijelovi zemlje. Kao tinejdžer se preselio u Cruzeirovu akademiju u Belo Horizonteu. Kad mu je bilo 18 godina, prvi je put osjetio okus slave, jer je Cruzeiro 2000. osvojio Kup Brazila. Treba napomenuti da mladi Maxwell nije odigrao ni minute. Umjesto toga gledao je kako ekipa, koja je dvije godine ranije osvojila Copu Libertadores, maršira prema naslovu i u finalu pobjeđuje Sao Paulo.

Kao klinac iz Brazila došao u Ajax

Iako nije odigrao mnogo seniorskih utakmica za Cruzeiro, njegovi su nastupi bili dovoljno impresivni da zainteresiraju Ajax, koji ga je skautirao na turniru baš u vrijeme kad je navršio 20 godina. Ajax ga je doveo u Amsterdam za odštetu od tri miliona eura. Tek je u Eredivisieu Maxwell prvi put dobio stalno mjesto u početnoj postavi, nešto što nije uspio postići u Belo Horizonteu.

Nakon što je debitovrao u avgustu 2001. godine u ligaškom remiju 1:1 protiv Rode, tri dana kasnije prvi je put zaigrao u Ligi prvaka. Našao se u centru pažnje kad je njegova ekipa pokušavala nadoknaditi poraz 1:3 iz prve utakmice protiv Celtica. Iako je Ajax pobijedio 1:0, to nije bilo dovoljno i holanski se klub te sezone morao zadovoljiti s Kupom UEFA-e. Maxwell je, međutim, odigrao dobro te prve večeri u evropskoj konkurenciji.

Do kraja sezone uspio se učvrstiti u početnoj postavi ispred starijeg i iskusnijeg Tima de Clera, pa je na kraju odigrao 31 utakmicu. Bio je osmi u ekipi po broju odigranih minuta u sezoni u kojoj je Ajax prvi put nakon četiri sezone osvojio naslov prvaka i holandski kup. Skupio je čak više minuta nego ostale zvijezde, kao što su Mido, Johnny Heitinga, Steven Pienaar i Zlatan Ibrahimović.

Maxwell je bio kao otac Ibrahimoviću, koji ga je obožavao

Ovaj posljednji, već tada prepoznat kao igrač bez limita, postao je jedan od Maxwellovih najboljih prijatelja u nogometu, ali i općenito u životu. Jednu polovicu ovog neobičnog para činio je napadač iz Skandinavije, a drugu defanzivac iz Južne Amerike. Bili su istih godina, a Maxwell je bio pet sedmica stariji. Maxwell je, međutim, mogao biti Ibrahimovićev otac jer bio je svjetlosnim godinama ispred svoga prijatelja kad je u pitanju zrelost i razumijevanje kako se treba brinuti za sebe.

”Maxwell je u Ajax došao u isto vrijeme kao i ja. Pokupio me na aerodromu, pa smo se malo bolje upoznali. Nakon dvije sedmice, nazvao sam Maxwella i rekao mu ’Imam problema’ i on je odmah reagirao. Rekao sam mu da nemam nikakve hrane u kući i da trebam pomoć. Odgovorio mi je da dođem k njemu. Dvije sedmice spavao sam kod njega na madracu. Družili smo se i zajedno išli na treninge. Onda je nakon mjesec dana došla prva plaća i postalo mi je lakše”, ispričao je kasnije Ibrahimović za službenu web stranicu francuske Ligue 1.

Ova priča ilustrira koliko je mudar i nezavisan Maxwell bio u dobi od 20 godina, iako je bio u stranoj zemlji i fokusiran na vlastiti nogometni razvoj. S godinama će postati poznat po svojoj očinskoj brizi za svoje mlade suigrače iza kulisa. Činjenica da je Maxwellova žena 16 godina kasnije pomogla Julianu Draxleru da pronađe stan u Parizu pokazuje da brazilski defanzivac nikad nije izgubio osjećaj za to kada treba pomoći suigračima.

Tokom tih ranih dana u Holandiji, Maxwell je bio puno više od Ibrahimovićeva skrbnika. Zapravo, u početku je imao puno više uspjeha na Amsterdam Areni nego njegov švedski prijatelj. Ajax je 2002./2003. osvojio Trofej Johana Cruyffa, odnosno holandski Super kup, ali ostao je bez naslova u prvenstvu i kupu. No, bila je to sezona u kojoj se istakao Maxwell. Njegova igra je još više napredovala i odigrao je više utakmica nego bilo koji njegov suigrač.

U Ajaxu faca, u Holandiji igrač godine

Ako je u Cruzeiru 2000. bio prolaznik, u Ajaxu je postao jedan od temelja ekipe. Sljedeće sezone Ajax je ponovno osvojio naslov prvaka, a Maxwell je proglašen Igračem godine u Holandiji i postao tek peti stranac kojem je to uspjelo. Često je igrao na lijevom krilu, umjesto na lijevom beku, te se pokazao kao vješt i hitar dribler, postigavši dva gola i šest asistencija te sezone u Eredivisieu. Njegov učinak s krila bio je ključan, jer je svom prijatelju Zlatanu pomogao da postigne 13 golova te sezone. Švedski je reprezentativac privukao pažnju drugih velikih klubova i potom prešao u Juventus.

Bilo je mnogo interesa i za Maxwella, ali ostao je još dvije sezone u Holandiji i osvojio još dva nacionalna kupa i dva Trofeja Johana Cruyffa, koja su mu dala prednost po broju titula u odnosu na Ibrahimovića. Dvojac se ponovno sastao u Milanu, nakon što je Zlatan 2006. godine prešao iz Juventusa u Inter.

Maxwell je u aprilu 2005. u utakmici protiv Willema II pretrpio ozbiljnu ozljedu koljena i više nikad nije zaigrao za Ajax. U januaru je bez odštete napustio Amsterdam. Kako bi se zadovoljio propisani broj igrača izvan EU-a, potpisao je za Empoli do kraja sezone 2005./2006., ali nije odigrao nijednu utakmicu prije nego je sljedećeg ljeta stigao u Inter.

“Onaj” gol Parmi u dresu Intera

Iako se upravo oporavio od frakture križnog ligamenta desnog koljena, Maxwell je do sredine prve sezone u Italiji ponovno zgrabio svoju poziciju na lijevom beku i proslavio dolazak u Serie A slavnim trenutkom. Bio je 1. april 2007. kad je Maxwell postigao jedan od najvećih Interovih golova svih vremena. Punih 26 mjeseci nakon svoga prethodnog gola i gotovo tačno dvije godine nakon teške ozljede, Maxwell se ponovno upisao među strijelce i to u velikom stilu. Zatresao je mrežu Parme za pobjedu Intera 2:0, što je značilo da mu za naslov prvaka treba još samo jedna pobjeda.

Jurio je travnjakom i zgrabio loptu ispred suparničkog igrača, potom ju je poslao prema sredini, a sam je izašao s terena kako bi zaobišao zbunjenog suparnika i ponovno prišao lopti. Odigrao je dupli pas s Hernanom Crespom, ušao u kazneni prostor i prošao tri defanzivca. U tom trenutku cijeli je Giuseppe Meazza zadržao dah, kao kad Roger Federer udara loptu, jer svi su znali da lijevom nogom može suptilno piknuti loptu prema golu ili svom snagom raspaliti u suprotni ugao. Odlučio se za ovo drugo. Čak i da je to bila prijateljska utakmica u kojoj Inter vodi 4:0, bio bi to poseban pogodak, ali važnost dvoboja i činjenica da se time završio njegovo oporavak od ozljede učinila je gol izuzetnim.

Nekoliko sedmica kasnije Inter je osvojio svoj 15. Scudetto, a Maxwell je dobio novi trofej kojim se može pohvaliti i s kojim će se sprijateljiti u sljedećim sezonama. Milanski je klub sljedeće sezone odbranio titulu, kao i sezone nakon toga, u kojoj je osvojio i italijanski Super kup. A Maxwell je u toj utakmici realizirao svoj udarac tokom izvođenja jedanaesteraca za pobjedu protiv Rome.

Do ljeta 2009. već 12 trofeja, a onda najbolja Barca ikada

Do ljeta 2009. Maxwell je osvojio 12 trofeja, ali zapravo ih je tek započeo skupljati. Guardiolina Barcelona upravo je osvojila istorijsku trostruku krunu, no ostalo je mnogo toga još za osvojiti, pa je Maxwell zajedno s Ibrahimovićem prešao na Camp Nou. Potpisao je petogodišnji ugovor nakon što je Barcelona za njegove usluge platila 4,5 miliona eura. Predstavljen je 17. jula 2009. kao alternativa Ericu Abidalu, ali zbog svoje svestranosti i mogućnosti da igra i na boku i na krilu, Maxwellov se dolazak smatrao vrlo važnim.

”Guardiola je tražio da držim ravnotežu između odbrane i napada i to pokušavam činiti”, rekao je nedugo nakon dolaska.

Samo mjesec dana kasnije, već se okitio prvom medaljom, jednom od šest koje je Barcelona osvojila 2009. godine. Iako je igrao samo u UEFA Superkupu, španskom Superkupu u Svjetskom klupskom prvenstvu, jer je prvi dio godine proveo u Interu, Maxwell je ipak pridonio uspjehu Barcelone te godine. Sve u svemu, tokom svoga boravka u Kataloniji osvojio je 10 trofeja: dvije La Lige, tri španska Superkupa, dva UEFA Superkupa, dva Svjetska klupska prvenstva i jednu Ligu prvaka.

Sjediti i skupljati naslove? Ne, igrati i skupljati naslove

Njegov mandat u Barceloni bio je vrlo plodan, ali nije igrao u svakoj utakmici. Ukupno je tokom te dvije i po sezone odigrao 89 utakmica, što znači da je svakih devet utakmica osvajao po jedan trofej. U mnogim je utakmicama bio tek svjedok. Nije odigrao ni minute u finalu Lige prvaka na Wembleyju, niti u UEFA Superkupovima 2009. i 2011. ili u finalima Svjetskih klupskih prvenstava. Jedina finala u kojima je igrao bila su u španskim Superkupovima. Odigrao je jednu utakmicu 2009., obje 2010. i niti jednu 2011. godine.

Maxwell je, međutim, priznao da u Barceloni bez previše truda dolazi do medalja.

”Bilo bi lako ostati u Kataloniji”, sugerirajući da bi mogao nastaviti igrati iza ”najboljeg lijevog beka na svijetu” Abidala kako bi osvojio još više titula. Međutim, umjesto toga odlučio se za nove izazove i krenuo preko granice u Francusku. Za 3,5 miliona eura potpisao je za Paris Saint-Germain.

Ne može se reći Maxwell nije bio uspješan u Barceloni, jer nikad nije ni bilo predviđeno da detronizira Abidala, ali tokom 30 mjeseci u Kataloniji njegova je reputacija ponešto izblijedila i kad je u januaru 2012. stigao u Park prinčeva, nije bilo fanfara. Pet godina kasnije, međutim, otići će u penziju kao heroj. S obzirom na njegovu sklonost teškom radu, njegovu simpatičnu narav i spremnost da se prilagodi lokalnoj kulturi učeći francuski, brzo je postao favorit i kod navijača i kod trenera.

Došao je na polovici sezone 2011./2012., i kod trenera Carla Ancelottija, koji je stigao u klub u isto vrijeme, odmah zauzeo svoju prirodnu poziciju na lijevom beku. Brazilac je odigrao 14 od preostalih 19 utakmica Ligue 1. To nije bilo dovoljno da bi se sustigao iznenađujući prvak Montpellier, pa je sezona 2011./2012. bila prva nakon 2005. i ozljede u kojoj Maxwell nije osvojio ligaški naslov.

To se neće ponoviti u sljedeće četiri sezone jer PSG-ov projekt bio je sve snažniji. Nova pojačanja pojavljivala su se u vidu Thiaga Silve, Ezequiel Lavezzija, Davida Beckhama, Edinsona Cavanija, Marquinhosa, Davida Luiza i, naravno, Maxwellovog nogometnog brata blizanca, Ibrahimovića. Maxwell je cijelo to vrijeme uspio sačuvati svoje mjesto u početnoj postavi i postao jedan od važnijih članova ekipe na terenu i izvan njega.

Odigrao je više od polovine svih ligaških utakmica u svakoj sezoni u Parizu, uspjevši svoje mjesto odbraniti od talenata kao što su Lucas Digne i Layvin Kurzawa. Za razliku od Barcelone, u PSG-u je redovno bio u prvih 11 u svim važnijim utakmicama. Izostao je samo u tri od 11 finala domaćih kupova, osvojio je tri Kupa Francuske, četiri Liga kupa i četiri šampionska trofeja.

Izvan terena bio je jedna autoritativnih figura u svlačionici i igrač koji može olakšati trenerske smjene kroz koje je ekipa prolazila.

“Trudim se dati što je više moguće informacija. Trudim se dati samopouzdanje onim igračima koji još nemaju toliko iskustva”, govorio je Maxwell. Nikad nije bio stalni kapiten, ali se uvijek ponašao kao kapiten, a kad bi se Thiago Silva našao izvan terena, uzimao bi kapitensku traku.

U 31. godini debi za Brazil i nastup na SP-u 2014.

Njegova karijera nakon Barcelone bila je u takvom usponu da je s 31 godinom debitovao za reprezentaciju Brazila. S obzirom na to da su mu konkurencija bili Roberto Carlos, Marcelo i Filipe Luis, možda i najveći lijevi bekovi ne samo u brazilskoj reprezentaciji, nego i u istoriji, nije ni očekivao da će zaigrati za seniorsku nacionalnu ekipu. Međutim, nastupima za olimpijsku reprezentaciju dodao je i 10 utakmica u slavnom žutom dresu, među njima i jedan nastup na Svjetskom prvenstvu 2014. Bio je to poseban trenutak za njega, iako se radilo o relativno nevažnom duelu za treće mjesto.

”Iskreno sam se iznenadio što sam uopće pozvan, zaista to nisam očekivao. Pokušao sam uživati u svakoj minuti u nacionalnom timu. Na terenu, ali i izvan njega, razgovarao sam s momcima i dijelio radost koju svi brazilski igrači iskazuju kad se sastanu”, objasnio je Maxwell.

Iako čovjek iz Espirito Santoa nikad nije osvojio titulu za svoju zemlju, Brazil može biti ponosan na njegova postignuća na klupskom nivou.

”Pobjeda u ovoj utakmici najbolji je mogući oproštaj”, rekao je Unai Emery nakon PSG-ova slavlja protiv Angersa u finalu Kupa Francuske 2017. Tom pobjedom Maxwell je osvojio svoj 37. trofej. Treba reći da osvajajući sve te titule nije bio u glavnoj ulozi i da je igrao zajedno s velikanima poput Zlatana Ibrahimovića, Wesleyja Sneijdera, Lionela Messija i Thiaga Silve, ali ako ijedan nogometaš zaslužuje takvu slavu, onda je to Maxwell.

Možda i nije bio posebno talentovan, iako njegove vještine ne treba zanemariti, ali bio je džentlmen u igri, koji je stalno pomagao svojim suigračima i nikad u 590 utakmica u Evropi nije dobio crveni karton. Nije najočigledniji kandidat za najtrofejnijeg nogometaša svih vremena, ali dostojan je tog epiteta.