BiH

Selvedin Avdić

Bilo je to vrijeme ruža: Komšićeva generacija

19/11/2021

Mučni poslijeratni period Komšiću nije bio nimalo mučan. Naprotiv, “bilo je to vrijeme ruža”, imao je visoka primanja i uživao sve privilegije koje ova država nekome može dati. Kako sam kaže, bilo mu je “ugodno u miru” i “možda je bio suviše uljuljkan i opušten” pa je zaboravio da državu treba graditi. Kako smo se mi osjećali za to vrijeme?

„Moja generacija je duboko nesretna. Živjeli smo u nečemu što je bio uređen sistem i stabilnost, što je davalo nadu. Onda smo, ne svojom voljom, gurnuti u rat za koji smo prvo mislili da se nikad neće završiti. A kad se završio, propuštena je prilika da pravimo nešto bolje. Bili smo možda umorni od tih dešavanja i rata, i bilo nam je ugodno u miru. (…) Zaboravili smo da, kad smo državu odbranili, da je onda treba graditi. A to nije jednostavan posao. To podrazumijeva i dalje ulazak u konflikte, političke, sa onima koji ruše državu, zloupotrebljavaju moć, kradu i prave vas budalama ako ste fin i pristojan čovjek, pokazuju vam da tako ne možete uspjeti u životu. (…) Možda smo kao generacija bili suviše opušteni, uljuljkani, možda smo od međunarodne zajednice očekivali da nam oni naprave državu, ali smo se onda otrijeznili i vidjeli da oni to neće i našli se u situaciji šta sad da radimo.”

TALKIN ABOUT MY GENERATION

Ovako je u intervjuu za Deutche Welle govorio Željko Komšić. Izgleda kao “topla ljudska priča”, “otvaranje duše” jednog državnika koji priča o tragičnom usudu čitave generacije kojoj pripada. Ratnici golubijeg srca brišu suze, twitter je zanijemio, do tada bijesni botovi kreiraju dirljive patriotske montaže, piše Žurnal.

Komšić je, po prvi put, doduše sasvim nesvjesno, u ovom intervjuu iznio neke prilično originalne konstatacije. U ovoj izjavi ima čak i nekih dijelova koji su tačni. Recimo, tačno je da smo gurnuti u rat. Tačno je i da smo mislili da se nikada neće završiti. Također je tačno je da smo, kada se rat završio, propustili priliku da napravimo nešto bolje. Ali, od toga momenta iskustvo tragične generacije koju pominje i samog Željka Komšića radikalno se razilaze.

O kojoj generaciji govori? On je 1964. godište, što je prilično blizu mojim godinama pa mogu reći da donekle poznajem iskustvo nekih njenih pripadnika.

Nakon što je preživjela rat, ta generacija pokušala je da preživi i njegove posljedice. Ne bi li od svog života “napravili nešto bolje” jedan njen dio odlučio je da ode u inostranstvo, što se pokazalo kao razumna odluka. Učili su jezike, privikavali se na novu sredinu i običaje, obrazovali se, zapošljavali, usavršavali, napredovali i sada se već pripremaju za mirovinu, mirnu i zasluženu. Drugi dio je ostao u Bosni i Hercegovini, učio nova tranziciona pravila, pokušavao se priviknuti na novu sredinu i običaje, tražio posao, trpio, životario i sada čekaju nemirnu mirovinu dok razmišljaju da li im je poslodavac uplaćivao penziono osiguranje i hoće li biti novog rata. Najteže je prošao dio generacije koji je odlučio da rat posmatra kao prazan prostor i pokušao da spoji dva kraja životnog toka, onaj prije i onaj poslije rata. Dugo im je trebalo da shvate da je taj rez bio suviše nasilan, da su krajevi nepravilni i da se ne uklapaju jedan u drugi. Prolazile su im godine u tim pokušajima, nisu se snašli, tranzicija ih je rastrgala.

DAYS OF WINE AND ROSES

Kako se odvija karijera Željka Komšića nakon što je preživio rat i u njemu odlikovan Zlatnim ljiljanom? Bio je predsjednik Gradskog vijeća Sarajeva, načelnik Novog Sarajeva u dva mandata, ambasador u Srbiji i član Predsjedništva BiH u tri mandata. U pauzama između funkcija bio je nekakav poslanik, ne zna se tačno gdje, jer se tokom mandata niti jednom nije ukazao za govornicom. Bio je istaknuti član jedne stranke, napustio ju je i osnovao novu, pa se priklonio jednoj, drugoj pa trećoj, plesao lijevo, desno, po sredini, pa više desno, obavezno kalkulišući da niti u jednom momentu ne ugrozi vlastitu poziciju. Njemu čitav mučni poslijeratni period nije bio nimalo mučan. Naprotiv, “bilo je to vrijeme ruža”, imao je visoka primanja i uživao sve privilegije koje ova država nekome može dati. Kako sam kaže, bilo mu je “ugodno u miru” i “možda je bio suviše uljuljkan i opušten”. Tako je proveo najbolje i najproduktivnije godine života.

S druge strane, generaciji o kojoj govori Željko Komšić nije bilo nimalo ugodno i niti u jednom momentu nije im dozvoljeno da se opuste. Trpili su krize, blokade, pregovore, dogovore, koalicije, predizborne napetosti, nacionalne provokacije, stranačka prepucavanja, dane ovoga i onoga… cijelo vrijeme su upozoravani da neprijatelj ne spava i da nema opuštanja. Četvrtina vijeka protekla nakon rata nikada za njih nije bila mir nego poslijeratni period. U njemu su proveli najbolje i najproduktivnije godine života.

Kao što vidimo, ta dva iskustva se ne slažu. Zato što se ne radi o istoj generaciji.

Generacija o kojoj Komšić govori, zato što njoj sada pripada, je povlaštena, razmažena klasa koja živi bezobrazno bolje od prosječnog standarda stanovništva, koja nema vremena da radi posao za koji je plaćena jer svaku sekundu troši samo na gradnju boljeg života za sebe i članove šire porodice. Komšićevo priznanje da su “zaboravili da državu treba graditi” jeste konačna potvrda jednog insajdera da se radi o nametničkim organizmima koji preživljavaju tako što lagano ubijaju svog domaćina. Radi se o, da budemo sasvim jasni, parazitizmu a ne patriotizmu.

HARD DAYS NIGHT

U posebno patriotski nastrojenom dijelu razgovora kaže: “…ne mogu dopustiti da mi neko cijepa i uništava zemlju”. Izgleda da se iz balona, u kojem je proveo svo ovo vrijeme, ne vidi da je zemlja već temeljno podijeljena i još marljivije uništena i to zahvaljujući neradu onih koji su se obavezali da će se brinuti o njoj. Kada kaže da su se konačno “otrijeznili” ni tada ne najavljuje bilo kakvu promjenu, jer priznaje da se istovremeno pitaju “šta sad da rade”. Eto, nakon četvrt vijeka bančenja konačno je stigao mahmurluk, ali od glavobolje ne znaju kuda bi krenuli. Zato ponovo traže da neko drugi uradi posao za koji su plaćani, pa da ih taj neko uhvati za ručice i vrati u VIP separee. Dobili smo još jedno dragocjeno insajdersko svjedočenje o kako beskrupuloznoj generaciji političara se radi. To što ga Komšić ovako javno izgovara, bez stida ili nečeg sličnog, također govori koliko je odvojen od stvarnosti.

Jasno je da u ovom intervjuu Komšić animira svoje glasačko tijelo. Ponovo nigdje ne nudi nikakav izlaz iz ove krize, samo prazne patriotske frazetine. Iz iskustva zna da to funkcioniše, kad kaže da će nekoga udariti po prstima ili napusti intervju odmah postane ličnost dana u naklonjenim medijima i zvijezda društvenih mreža. Nakon tih ispada vraćao se svakodnevnim aktivnostima “opuštanja i ljuljuškanja”.

Što se tiče one generacije iza koje se pokušao sakriti u intervjuu za Deutche Welle, o njoj više ne može ništa novo da se kaže. Zato što ta generacija više ne postoji. Nestala je dok je dernek još treštao.

Komentari

Autor: Selvedin Avdić/Žurnal Info

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.