Građani BiH se već integrišu u EU, država stagnira

Bosna i Hercegovina zaostaje u procesu integrisanja, dok su njeni građani mnogo uspješniji. Oni, tražeći bolju budućnost u zemljama Evropske unije (EU), već su joj se pridružili, kao i stanovnici drugih zemalja Zapadnog Balkana. Tako će se pojedinci integrisati, a šta će biti s državama veliko je pitanje. Ovo je, pored ostalog, izjavio vanredni profesor Međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, Ešref Kenan Rašidagić.

U BiH ne postoji konsenzus vlasti o bitnim pitanjima unutrašnje politike i onda se to reflektira na vanjskopolitičkom planu i procesima kao što je pristupanje EU.

“U posljednjih desetak godina BiH nije puno odmakla na putu evropskih integracija”, kaže Rašidagić za Radio Slobodna Evropa, koji je nedavno bio predavač na seminaru EU i Zapadni Balkan u kontekstu evropskog puta Bosne i Hercegovine, održanom u Tešnju u organizaciji Agencije za razvoj opštine Tešanj i fondacije Konrad Adenauer.

Rašidagić: U situaciji koju imate, gdje dvije trećine vlasti aktivno rade protiv države, odnosno rade aktivno na njenom slabljenju, jasno vam je da država, u kojoj ti dijelovi vlasti imaju pravo veta nad svim bitnim odlukama, ne može napredovati na putu evropskih integracija. Put evropskih integracija također znači put normalizacije, razvoja i vladavine prava, što određene dijelove elita u Bosni i Hercegovini jednostavno ne interesuje.

RSE: Šta je sa trećom stranom?

Rašidagić: Treća strana, koja se zalaže za evropske integracije, nije u stanju da sama to iznese. S druge strane, mora se reći, i generalno pati od boljke sveukupne vlasti i države BiH, a to je disfunkcionalnost, nekompetentnost. Na prvom mjestu svim tim elitama je lično bogaćenje, korupcija… To su stvari kojima smo svaki dan svjedoci, a interes države je na nekom dalekom, četvrtom, petom ili ko zna kojem mjestu.

RSE: Političari koje spominjete istovremeno govore da se zalažu za evropske integracije BiH.

Rašidagić: Iza procesa evropskih integracija stoji dugotrajan, veoma detaljan, pravno-formalni birokratski put napredovanja i svi koraci na tom putu su vrlo jasni. Da postoji taj unutarnji koncenzus i zalaganje svih aktera, svih dijelova vlasti za evropske integracije, Bosna i Hercegovina bi vrlo lako mogla preći makar taj tehnički dio puta, što nije slučaj. Jednostavno, vi vidite da iza tih deklaracija koje se ponavljaju u oportunim momentima ne stoji ništa.

Bosni i Hercegovini je trebalo preko dvije godine da popuni samo pitanja iz Upitnika kojeg nam je dostavila Evropska komisija. To je posao koji je jedna Srbija uradila za 45 dana. To vam dovoljno govori, jer to je čisto tehnički dio posla, nema nikakvih pregovora, nikakvih prilagođavanja, to je stvar koja se mora odraditdi, a nama je toliko trebalo samo za taj dio posla. Kako ćemo onda kada dođemo do samog pregovaranja?

Mi iz akademske zajednice taj proces studiramo i znamo šta treba uraditi, ali mi ne donosimo odluke. Do nosilaca vlasti je da donesu odluke koje su potrebne. Znači – do njih je. Ovo je izborna godina, ne očekujem ništa. Naravno, izgubljena godina, godina blokada u Bosni i Hercegovini, zatim slijedi pola godine, godina formiranja vlasti – izgubljeno vrijeme dvije godine, u to će sljedeći izbori i tako dalje. Nažalost, nalazimo se u jednom začaranom krugu iz kojeg ja ne vidim izlaza bez nekih velikih radikalnih promjena.

RSE: Spomenuli ste izbore. U BiH aktuelna je politička polemika o Izbornom zakonu u kojoj se sukobljavaju dva koncepta – građanski i etnički.

Rašidagić: Riječ je o sukobu različitih koncepata – da li će Bosna i Hercegovina razvijati i dalje betonirati tu etnonacionalnu trojednu podjelu ili će razvijati makar neku vrstu, na nekim nivoima vlasti, tog građanskog koncepta. U državama koje su multietničke mora postojati neka vrsta zaštite za sve nacionalne zajednice – to je rješenje koje je u skladu sa praksom određenih evropskih zemalja, međutim, da bi država funkcionirala, mora prevagnuti i dominantan biti ovaj građanski koncept.

Donošenje odluka koje se na svakom nivou, na svakom pitanju, čak i najobičnijim tehničkim pitanjima svode na situaciju gdje morate osigurati virtuelni koncenzus sve tri strane, koji je nemoguće osigurati, ta država ne može napredovati. Morate jedan dio odluka smatrati tehničkim i da se one donose nekom vrstom većine.

Evropska unija je tu dobar primjer – Evropska unija je multietnička, ako je prevedemo na ovaj naš jezik, multinacionalna, pa je odustala od koncenzusa po svim pitanjima, shvatajući da je to jednostavno blokira u daljnjem napredovanju.

U toku pregovora posljednjih desetak godina došlo se do saznanja da su neke stvari jednostavno tehničke naravi, da si ne može dopustiti da svaku tehničku odluku blokira svaka pojedinačna država i došlo se do principa tzv. dvostruke većine kojom se donose ove tehničke odluke, dok one bitne odluke se donose koncenzusom, što je, recimo, jedan dobar put i za nas, na kraju krajeva.

RSE: Predstavnici EU u BiH i Briselu često naglašavaju da se bh. političari moraju dogovoriti. Kako gledate na to?

Rašidagić: Bosna i Hercegovina nije prioritet ni Evropske unije, niti ikoga ovdje, u ovom momentu. Pogotovo ovdje su predstavnici EU svjesni o kakvoj državi je riječ, kakvo je društveno-političko uređenje. Postoji, naravno, i veliki dio neznanja ljudi koji su na višim nivoima tamo u Briselu, nisu svjesni da kod nas postoji takva vrsta te etnodemokratije, tih blokada… Međutim, nismo ničiji prioritet.

Nismo mi neka velika država koja bi nekom bila bitna zbog bilo čega, resursa, tržišta… U principu se ponašaju na način: “OK, ako hoćete, uđite”. Nemaju oni vremena ni kapaciteta da razmišljaju o našim razlikama, našim problemima. Mi smo, svi zajedno ovdje, jedan veći evropski grad. To, jednostavno, nije vrijedno nekog prevelikog truda koji bi bio veći nego za sve druge države koje su u okruženju i koje bi trebale da uđu u Evropsku uniju.

RSE: Građani BiH, posebno mladi, mnogo su brži na putu ka EU od domaćih političara.

Rašidagić: Najdemokratskiji način glasanja je glasanje nogama. Naši građani su pokazali gdje im je srce, gdje im je duša i tamo odlaze. U nemogućnosti da se mi priključimo, otići će sami. I to je problem svih država Zapadnog Balkana koje kaskaju na putu evropskih integracija. Njihovi građani će se integrirati, a šta će ostati država – pitanje je.