posljednji pozdrav mojoj heroini

“Legnem sa suzama, budim se u suzama. Ali jutros, došli ste mi u san…”

lejla uciteljica2 (2)

Baš tog tužnog 12. aprila sam završila srednju školu i kao i uvijek u životu za sve htjela sam se pohvaliti svojoj heroini i pozvati je i na svoju veliku maturu, da bude dio i tog važnog događaja

“Dragoj mojoj učiteljici Lejli.

Lijepa moja, falite. Ne postoje riječi da se opišu moji osjećaji. Sjećam se prvog dana kad sam Vas ugledala, kada ste pristali biti druga majka 20-ak dječaka i djevojčica. Stajali ste tako važni i lijepi ispred nas u bež odijelu, crnim štiklama i držali korpu sa kolačima. Htjeli ste od prvog dana gledati osmijehe na našim licima…

Sjećam se svih onih igrica koje smo samo s Vama voljeli igrati.. Kočijaš, dan-noć, leti-leti… Bili ste uvijek vrijedni i nasmijani. Sve lijepo i važno za život sam naučila u najranijem dobu, od Vas. Za mnoge stvari ste mi bili uzor.

Zbog Vas sam htjela biti lijepa, htjela biti učiteljica kad “budem velika”. Voljela sam pjevati i svirati s Vama. Pa baš zbog Vas sam zavoljela harmoniku, kako ste je divno znali svirati, sa osjećajima i svom svojom ljubavlju ste to radili. Kao i sve ostalo, puno ljubavi pažnje i posvećenosti. Sve je bilo savršeno. Kada smo se rastajali od Vas, mali dječaci i djevojčice, svi smo plakali. A vi ste išli od jednog do drugog djeteta, milovali nas po glavicama, plakali s nama i govorili “viđat ćemo se mi još djeco”.

Baš tog tužnog 12. aprila sam završila srednju školu i kao i uvijek u životu za sve htjela sam se pohvaliti svojoj heroini i pozvati je i na svoju veliku maturu, da bude dio i tog važnog događaja. Ali par sati poslije sam čula riječi od kojih mi je duša prokrvarila “poginula ti je učiteljica Lejla”.

Sve je palo, sve se srušilo, cijeli svijet, pa i ja. Živim već tri dana u nevjerici. Legnem sa suzama, budim se sa suzama. Ali jutros, došli ste mi u san. Bila sam uvjerena da je to realnost, da ste živi i da je sve ovo do sada bilo noćna mora iz koje sam se konačno probudila. Zvali ste me na telefon, bili ste dobro i pozvali me kod Vas, na kafu. Krenula sam… I onda se, nažalost, probudila, shvatila pravu realnost i briznula u plač. Nadam se samo da ste mi kroz taj san htjeli reći da ste dobro i da ćemo se vidjeti na tom ljepšem mjestu.

S ljubavlju, Vaša svila.”

Ovo je pismo u našu redakciju poslala Nejla Demirović, kako je napisala, “učenica jedne od najboljih žena i učiteljica” Lejle Sadiković, koja je podsjećamo stradala u stravičnoj nesreće koja se dogodila prošlog petka vraćajući se sa Pala u Sarajevo.

Zajedno s Lejlom u automobilu koji se survao u provaliju na Darivi i završio u rijeci Miljacki, život su izgubile pedagog Merima Balkić i higijeničarka Mina Kadrić, uposlenice Osnovne škole “Kovačići”, te bivša direktorica te škole Almina Ćorović.