Minka prohodala nakon 14 godina u kolicima: Sanjala sam to noć prije

Uprkos pesimističnim ljekarskim prognozama, Minka Čizmić iz cazinskog naselja Gradina, nakon 14 godina u invalidskim kolicima, stala je samostalno na svoje noge. Ova hrabra Cazinjanka već 18 godina se bori s multiplom sklerozom, a 14 godina je prikovana za invalidska kolica. U svim medicinskim ustanovama koje je posjetila kazano joj je da lijeka za ovu bolest nema i da će joj iz godine u godinu biti sve teže, piše Dnevni avaz.

Objašnjava i da su joj ljekari rekli da nema šanse da ikad ustane na noge. Ipak, ona se nije predavala i ovih je dana ne samo stala na svoje noge nego načinila i prve korake po kući bez ikakvih pomagala.

– Bolujem od multiple skleroze gotovo 18 godina, a radi se o hroničnom autoimunom oboljenju, koje napada centralni nervni sistem i, kako kažu stručnjaci, to je bolest sa stotinu lica. Prvu godinu kad sam oboljela, išla sam bez štaka, a nakon toga dvije godine samo uz pomoć štaka. Nakon toga završila sam u invalidskim kolicima. Prošla sam bolnice u Sarajevu i Tuzli te banjsko liječenje u Gati i Fojnici – priča Čizmić.

Objašnjava da je nalaze slala i u Hrvatsku i da su joj svi rekli da za njenu bolest nema lijeka.

– Bilo je uspona i padova u ovih 18 godina, bilo se pojavilo i sljepilo, a jedno vrijeme nisam mogla ni govoriti ni gutati. Bilo je problema i sa tlakom i s masnoćom. U međuvremenu je došlo do nekog poboljšanja, a dokle će to trajati, ne znam. Nedavno sam sanjala da mogu stati na svoje noge i da to moram uraditi, pa sam ujutro, učeći bismillu, ustala, zamolila dragog Allaha, dž. š., za pomoć i snagu te nakon 14 godina napravila svoje prve korake bez ikakve pomoći. Ponovo sam osjetila tlo pod nogama i to je bio neopisiv osjećaj, kao da sam se ponovo rodila – priča Čizmić.

Ona kaže da se uvijek držala svih ljekarskih preporuka te da nikad nije klonula duhom, da se nadala da će opet prohodati. Kako kaže, Božija je volja bila da se to i desi. Minki su veliki poticaj njeni unučići, koji je nikad nisu vidjeli u stojećem položaju. Sada je doživjela i to da je mogu voditi za ruku, što joj daje motiv više, da sve svoje snage usmjeri na poboljšanje svog zdravstvenog stanja.

– Otkako sam oboljela, uvijek sam imala nadu u ozdravljenje, pa sam u skladu sa svojim mogućnostima nastojala da maksimalno pomognem porodici koja živi sa mnom u kući – sinu, snahi i troje unučadi. Radila sam sve poslove koje sam mogla rukama, kako bi mi mišići bili aktivni, a ne ukočeni. Da sam se prepustila bolesti bez borbe, danas bih bila sva ukočena – kaže Čizmić.